s
KRATAK PREGLED HISTORIJE BOŠNJAKA Sirom Bosne i Hercegovine, brojni kameni spomenici (stecci) govore da pod njima pociva "dobri Bosnjanin". Taj naziv, kasnije, prelazi u Bosnjak, kojima su se ponosili nasi stari sve do danasnji dana, a mnogi od nas evo i danas. Prenosenje povijesnih cinjenica je opomena prestupnicima i poticaj da se opamete, te podstrek za ljude na putu istine. |
Uvod
Najuspjesnija tiranija nije ona koja upotrebljava silu da osigura homogenost, nego ona koja uskrati svijest drugih mogucnosti, sto izgleda neshvatljivo da postoje i drugi postupci (obicaji) vrijedni i istiniti. Prije svega, kod svih rezima, ono sto bi se nazvalo oficijelnom interpretacijom proslosti, izgledajuci kao defektivna i na liniji vladajucih rezima, po nacelu: prihvatljivo ali podlozno promjenama. U filozofskoj semi rezonovanja, sto znaci: svaki hiostoricar je predmet nesvjesnog programiranja, sto ga cini podanikom njegovog vremena. Skoro je neshvatljivo za historicara, srpskog/hrvatskog da se drzi po strani i da sagleda historiju objektivno, jer je i sam je dio tog historijskog procesa. Historijske sinteze ovise o karakteru i naravi, kao i socio-religioznoj lokaciji gdje zivi. Iznad svga je neophodno studirati i izucavati historicara, prije nego njegovu historiju. Kad on prizna sto ne moze izbjeci, naime, da on mora napraviti presudu ili zakljucak proslosti. U tom slucaju, on je izgubio objektivnost. Historicar ne moze interpretirati dogadjaje. Cinjenice dobiju svoje znacenje kroz svjetsku, medjunarodnu objektivnost. Bez toga, historija nema pravog znacenja. Na primjer, St. Augustine (382) je sagledao historiju kao dokaz bozije pravde ili pravdenosti, dok je Hegel vido kao Bozije ukaze ili upozorenja.
Kako kaze engleski filozof Tomas Karlajl, najuspjesnija historija je ona koja ima najbolju, najlogicniju informaciju, postoji granica do propasti a onda posljedice. Pogresne interpretacije nisu samo zla sebi samom, vec inficiraju i dusu zlobom (dijalog Platona). Oni koji zaboravljaju proslost osudjeni su na istu ili ponovnu propast, a ako ne govore i ne pisu o tome drugi ce uistinu za njih urediti historiju kako njima pase. Historija je, dakle, jedan instrumeat koji omogucava zivo posomatranje proslosti, iluminira sadasnjost i daje viziju buducnosti. Vecina njih Balkanaca (Srba i Hrvata) prepustila je svoj intelekt unutarnjim osjecajima (automatskom pilotskom upravljanju) posvecujuci vrlo malo paznje provjeravanju stvari. Cini nam se da pokatkad djeluju besciljno kao mjesecari. A nama dobro poznata Sokratova poruka "Neprovjeren zivot nije vrijedno zivjeti". Oni nisu u stanju odabrati prave dogadjaje sto ih cuju, jer je to za njih vec njihovim predetrminiranim nacionalistickim programima selektirano. Oni ne mogu odrediti sta je vazno, jer je to vec odredjeno za njih. Oni su primarni posmatraci-receptori imidza, glasova, stampe projektirano njima. Oni reagiraju pokatkad sa jako uskim pogledima, prihvataju koliko dopuste da im mediji ispune prazninu vec selektiranim programom.
Kratak Pregled Historije Bosnjaka od Najstarijih Vremena do Danas
Manihejstvo – Bogumili i njihovo porijeklo
Vrlo je vazno iznijeti novije podatke o manihejstvu (bogumilstvu). Prilikom arheoloskih iskopavanja 1931. godine u Egiptu blizu mjesta Lycopolis otkrivena je manihejska biblioteka-sa kompletnim manihejskim himnama koje opisuju tragicnu smrt lidera Manija. Sve je pisano koptskim jezikom. Ovo je dobro opisano u djelu Ancient history, N. York, Macmillan, p. 505. Javni nastup Manija desio se 20.marta 242 A.D., prilikom svecanog krunisanja vizantijskog kralja Sapura. Mani je trazio sastanak sa kraljem. Kad ga je primio kralj Sapur sa velikim pocastima, pricinilo mu se kao da na njegova dva ramena svijetle dva lampiona. Sapur ga je upitao za razlog dolaska. Mani je zatrazio nekoliko ustupaka od kralja. Jedan od njih bio je da kralj dozvoli i pokaze razumijevanje i trpeljivost prema njegovim pristalicama u provincijama i ostalim dijelovima carstva. Kralj je te zahtjeve prihvatio i tako je Mani poceo propagirati svoju nauku ne samo u Vizantiji nego i u Indiji, Kini i svim obliznjim zemljama, postavljajuci u svakoj zemlji svoje ucenike da sire manihejsku nauku. Manijevo ucenje o svojstvima Vjecnog Boga (neka je uzviseno njegovo ime, kako je svijet formiran u borbi izmedju svjetla i mraka).,Sunce i mjesec igraju vaznu ulogu u manihejskom sistemu, stoga je svijet od pamtivijeka sacinjen od dva elementa: svjetla i tmine. Svjetlo je bozanstvo koje ima suverenu vlast nad rajskim perivojima. Zato je post udesen prema nebeskim pozicijama Sunca I Mjeseca, jer post, molitva i druga djela postizu izdvajanje svjetla od tmine i konacan trijumf svjetla nad silama tmine. U tom mracnom svijetu formirala se sotona.
Manihejci su vjerovali da su demoni (sotone) nastojali kroz citavu historiju covjecanstva zarobiti ljude putem perverzija, pogresaka i krivih vjera. Kad se govori o Isusu i njegovim djelima, tu treba odvojiti pravog Isusa koji je dosao iz svjetla da pouci covjeka o velikoj drami zivota i moralnog vladanja. Mani kaze "Isusa koga krivovjerci nazivaju sinom bozijim, a koga su po njihovom ucenju Zidovi razapeli na krstu, ustvari onaj pravi Isus niti je trpio niti je umro na krizu.
Ostalo manaihejsko izucavanje cucemo u pismu "Slovo bogumilskog lidera Kozme".
Kad je perzisjski kralj Kisra (Bahram) pod uticajem zoroastrijskih svecenika naredio da se Mani dovede njemu, ugledavsi njegovo lice kralj je rekao: Ovaj covjek dolazi sa idejom da treba unistiti svijet. Stoga je potrebno to provesti prvo na njemu. Naredio je da se Manu ubije, te da se njegova koza napuni slamom i objesi na vratima grada Gundesapura. Ta se vrata poslije smrti Manija zovu 'Manijeva vrata'. Poslije pogibije Manija kralj je zabranio podanicima svoje drzave da vode bilo kakve vjerske rasprave o njemu. Nastao je progon manihejaca svuda gdje su postojali.
Kada su Arapi osvojili Perziju, garantirali su Zoroastrijancima i Manihejcima isti pravedan i ljudski status kakv su imali Jevreji i Krscani. Manihejstvo se sirilo na zapad u dva pravca: prema Siriji I Egiptu. Ovi iz Egipta su sirili Manihejstvo po sjevernoj Africi i u svom prodoru dosli do Spanije, Francuske i Italije. U tim zemljama zatrveni su ognjem i macem, sto ce biti detaljnije elaborirano u zasebnom poglavlju.
Drugi pravac je isao preko Sirije do cartsva velikog kana-kralja Turaka i dalje u Bugarsku, Rasku i Zetu, a iz ovih srpskih zemalja u Bosnu. Po dolasku Bogumila na Balkan znamo da su tu zivjela razna tracka plemena (na istoku Balkana), Iliri i Kelti na predjelima koji se poklapaju sa teritorijama bivse Jugoslavije. Sta je bilo sa ovim plemenima po dolasku Slavena, jesu li iscezla ili su se asimilirala sa Slavenima. Historija ne daje na ovo pitanje dovoljno jasan odgovor. Ko su bila sva ta slavenska plemena, sto se doselilila, koliki je bilo njihov broj-to je velika historijska enigma. Ima o tome biljezaka, ali nisu osobito pouzdane. Njih historicari nasih vremena tumace kontradiktorno. Prema historicaru Knezevicu u njegovom djelu "Pad Bosne" strana 11., te Stefanovica I Vilovskog u njihovom zajednmickom djelu "Srbija" na strani 51. Stoji: Srbi (Surabi) su zauzeli istocni dio teritorije predjasnje Jugoslavije. Hrvati (Krobati) zapadni dio, dok je jedno plemeno pod imenom Bozi zauzelo centar izmedju srpskih i hrvatskih plemena. To se desavalo pocetkom 7.vijeka. Neosporno je da su se iz toga mracnoga doba, iz tih nekoliko plemenskih drzava koje su u tom periodu nastale, kristalisale tri drzavne jedinice. One su razvijale do kraljevskog ranga kao Bosanska, Hrvatska i Srpska drzava.
Slovo Bogumila Kozme.
Jos u 8.stoljecu javlja se u Bugarskoj bogumilstvo, kao direktan izdanak Manihejstva. Taj novi izdanak imace u sebi izvjesne slavenske karakteristike, ali ce zadrzati stari manihejski dualizam. Vrlo vazan dokumenat za proucavanje bogumilstva na Balkanu je "Besjeda Slovo" bugarskog svecenika Prezbitere Kozme, koji je zivio u 10. Stoljecu. Njegovo djelo se nalazi u biblioteci Teoloske akademije u Moskvi. S obzirom da je djelo vrlo obimno, ovdje ce biti dat vrlo koncizan osvrt. Kozma pise kako Bogumili odbacuju liturgiju i crkvene sakramente, te napadaju svecenike radi lijenosti i pijanstva. Oni kazu: ako ste vi posveceni kao sto tvrdite, zasto onda ne prilagodite vas zivot idejama zakona i rijecima apostola Pavla? Biskup treba biti besprijekoran, muz samo jedne zene, trijezan, agilan, uredan, dobrog vladanja, gostoprimiv, odan ucenju i propovijedi a ne vinu i tuci. Oni ne smiju biti pohlepni za novcem, te imati materijalne prohtjeve i ucestvovati u bucnim pijankama. Nadalje, svecenici treba da drze svoje kuce u dobrom redu a djecu podvrgnuti uzornoj disciplini. Svecenici isto tako rade sve suprotno Evandjelju. Oni su odani picu, pljacki i tajno rade svaki grijeh. Pavle kaze: "One koji grijese ukori pred svima tako da bi ostali imali straha (Prva poslanica Timotiju, 5:20)." Biskupi kjoji se sami ne mogu suzdrzati, pa prema tome ne mopgu sprijeciti ni svecenike od krsenja bozijih zapovijedi. Bogumili odbacuju ikone i kazu: Ako smo mi potekli od Boga, ne smijemo zamisljati da je bozanstvo slicno onome sto je izradila ljudska ruka, bilo to od zlata, srebra, ili kamena. Oni se ne usudjuju pribliziti sanduku u kome su pohranjene svete relikvije, koje su date pravim krscanima da ih stite od zla i nesrece. Oni (bogumili) se ismijavaju nama kad nas vide da relikvije sa poboznoscu postujemo.
O bozijem krstu oni kazu: kako cemo se klanjati krstu ako je Isus razapet na njemu, krst bi morao biti mrzak Bogu. Kad bi neko umorio sina kraljeva na komadu drveta, logicno bi bilo da taj kralj mrzi to drvo. To je isto sa krstom. Bogumili ne pricaju previse niti lijeno, niti se glasno smiju, te ne pokazuju nikakvu znatizeljnost. Oni paze sta rade. Mole se Bogu vise nego prvai krscani. Odbacuju sveto krstenje i osjecaju neku odvratnost prema krstenoj djeci. Zatvore se u kuce i tamo se mole pet puta dnevno, ali u molitvi se nikada ne prekrste. Padaju na koljena izrazavajuci poniznost Bogu. Oni uce svoje pristalice da se ne klanjaju gospodi, grde bogatase, ismijavaju cara i prigovaraju plemstvu da su propali kod Boga. Kad citaju rijeci Jakova, brata Isusova, koji kaze: "Ispovijedite vase grijehe jedan drugom I molite jedan za drugog, da bi ste bili izlijeceni" (Jakovljeva poslanica, 5:16). Biblija ne govori da se ispovjedate popovima, to je njihova crkvena podvala.
Bogumili, prema misljenju krscana, ne razumiju da su ove rijeci iz Poslanice upucene samo svestenicima, pa kazu da je to samo crkvena zamka da sto vise novaca dobiju prevarom sirotinje. A oni-Bogumili, i muski i zene, praktikuju ispovijedanje i oprastanje grijeha jedni drugima medjusobno, umjesto da to, kao krscani, cine ekskluzivno pred svestenicima. Ovo upucuje na ravnopravno ucestvovanje bogumilskih zena u liturgiji, za razliku od zene u krscanstvu koja, prema Poruci Timotija (2:11-12), ima "da zena suti sa
poniznoscu", jer on-Timoti "ne trpi da zena uci covjeka ili da nad njim preuzme komandu, nego da zivi u sutnji." Oni ne vjeruju u sveto nerazlucivo trojstvo, kao specificirano u Ivanovoj Poslanici (5:7) "jer je troje sto svjedoci na nebu, Otac, sin i sveti duh i ovo troje je jednako." Drugi Vatikanski koncil (1962 do 1965) izbacio jedinu indiciju trojstvo kao laznu interpolaciju.(prvo pismo Ivanovo 5:7) Sad glasi: Otas, krv, voda i ovo troje je jednako ne priznaju sveto pricesce i Kristovu krv, te se ne mole blazenoj djevici Mariji. Ne klece i pregibaju se."Njihovo prihvatanje Islama nije trebalo velike modifikacije", to su doslovne rijeci eminentnog historicara profesora londonskog univerziteta Arnolda Toinbia, Truhelke, Franje Rackog, Dr. Basagica i drugih.
Historicari domaceg izrasta. Da se ogranicim samo na neke, jer ih uistinu ima sijaset. Domaca literatura o bosanskim Bogumilima moze se podieliti u dvije kategorije:''Polemicka i znanstvena.''
U prvu grupu spadaju sva ona djela srspskog ili hrvatskog porijekla koja svojataju Bosnu. Ta literatura je prepuna kontradikcija i prozeta je idejom borbe za prisvajanje Bosne nego idejom istrazivanja historijeske istine o Bosni. Motivisana politickim ciljevima, ona tom pitanju pristupa sa unaprijed predodredjenim ciljem i planom, jer nateze historijske izvore na te svoje neodrzive ciljeve. Najizrazitijivi mpredstavnici te grupe na srpskoj strani su: Bozidar Petranovic i Vasa Glusac, a na hrvatskoj Jaroslav Zidak, Isusovac Hofer, Ciro Truhelka, Marko Vega, Muzic, Vujica, Domenik Fra Mandic i drugi.
Pisci-historicari druge grupe, koji su pitanju historije Bosne pristupili kao naucnici bez predrasuda. Na temelju domacih i stranih izvora nastojali su da otkriju istinu. Tu spadaju:
Franjo Racki, Aleksandar Solovjev, Knievald, Nada Klaic, te sa bosanske strane: M. Handzic, S. Balic, M. Imamovic, K. Avdic, A. Purivatra, Safvet-beg basagic, Suljaga Salihagic.
Istiniti izvori o historijskom razvoju nasih naroda mogu se gledati kroz prizmu tzv neutralnih historicara, kao: Arnold, J. Toinbee (Study of history, 6 tomova). U petom tomu podnaslovu: Bogumili-Patareni na Balkanu, od strane 575-580 govori o Bogumilima. Historicar Will Duran u svojoj Historiji civilizacije u sest knjiga na vise mjesta, a narocito u petoj knjizi (strana 455), govori o Bogumilima na Balkanu.
Edward Gibbon u svom monumentalnom djelu Uspon i pad Rimskog carstva na vise mjesta pominje Bogumile. Philip K. Hitti u Historiji Arapa (izdanje Sarajevo, 1973) i mnogi drugi govore o Bogumilima koristeci vjerodostojne latinske i carigradske izvore.
Evo kratkog osvrta na nacionalisticki usmjerene srpske historicare o Bosni. Bozidar Petranovic-analizira (Slovo) Prezbitera Kozme. Opisuje i tumaci neke dokumente na posve proizvoljan nacin. Tvrdi da je vecina naroda u BiH bila uvijek pravoslavna, da je od kraja 12. vijeka bilo nesto Bogumila, ciji se broj stalno smanjivao i da je padom Bosne pod Tursku pravoslavna hijerarhija izgubila svoju dominaciju. Drugim rijecima, Bosna pripada pravoslavlju i srpstvu.
Vase Glusac iz Beograda lansira knjigu "Istina o Bogumilima". On nastoji da dokaze da je Bosna uvijek bila pravoslavna i da sva katolicka i druga osporavanja te cinjenice nemaju nikakvu osnovu, nego su prozeta emocinalnim porivima. Da svoju tezu dokaze, on isto analizira Slovo Prezbitere Kozme, te kasnije i srednjovjekovne bosanske crkve i dolazi do "zakljucka" da bogumilstvo nikada nije ni postojalo, da je to ustvari bio samo jedan politicki pokret, jedna srednjovjekovna kaludjerska mistifikacija, jedna historijska iluzija. On kaze; da historijski izvori dokazuju da Bogumila nije bilo ni u Bugarskoj, ni u Srbiji niti u Bosni. Svaka od tih zemalja bila je samostalna drzava sa autokefalnom crkvom. Rimska crkva je napadala te samopstalne pravoslavne crkve, vodeci protiv njih zucne propagandne akcije pripisujuci im sva moguca hereticka ucenja i nazivajuci ih svim mogucim heretickim imenima. Jedino to je prava istina o Bogumilima-uporan je Glusac.
Sa kakvim nacionalistickim zarom a sa koliko malo naucne objektivnosti je Glusac pristupio svojoj tezi nabolje se vidi iz rijeci historicara Vjekoslava Klajica u djelu "Bosanska crkva i Paterani", str. 69. Dajuci licnu ocjenu Glusiceve teze, Klajic kaze: "Pisac se pricinja tako uvjeren, da je bjelodano dokazao tako-zvane "nepobitne istine" svoje teze, te trazi da se smjesta rezultati njegovi uvrste u skolske knjige, "da bude jednom kraj bajkama i bludnjama". Gotovo je cudo sto ne trazi da se muslimani smjesta pokrste i povrate u krilo pravoslavne crkve kojoj su, po njemu, nekada pripadali kad su i po vjeri bili isto sa pravoslavnim Srbima. Cini mi se da je citava rasprava s tom namjerom inapisana". (zakljucak Klajica.)
Vladimir Corovic i njegovo djelo "Bosna i Hercegovina" str. 363-382. Corovic citira glagoljski dokumenat ispocetka 16.vijeka pod naslovom "dijalog Pape Grgura Velikog" koji govori ovako: "O nesrecno kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa ni dazd ne pade, pokle rodi i ishrani i brani tolike i takove jeretike." Dakle, pripisuju im se posve nepravoslavne bogumilske zablude. Na istoj strani navodi pisac rukopisni tipik manastira Krusedola koji spominje sluge djavolove (Bogumile), koji idu nocu i odvracaju krscane od prave Bozije vjere. Na strani 44. Corovic kaze o raskim babunima i borbi snjima. Veliki zupan Stevan Nemanja je, da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj drzavi, energicno istreljivao Bogumile, progoneci ih nemilosrdno, plijenio njihova imanja, kaznjavao ih cupanjem jezika, izgaranjem lica usijanim zeljezom, spaljivanjem njihopvih ucitelja zajedno sa knjigama kojima su poucavali. Gonjeni Bogumili bjezali su iz Srbije na sve strane, a najvise ih se spasilo u susjednoj Bosni.
Interesanstno je spomenuti i Hrvata isusovca, A.Hoffera u djelu "Spomeni knjige iz Bosne", pod urednistvom dr-a Ivana Sarica. On govori kako je Bosna od najstarijih vremena pripadala pod rimsku stolicu I kako je ona ocuvala mnoge vjerske obicaje iz doba Cirila i Metodija I da prema tome bosansku bogumilsku crkvu treba smatrati katolickom crkvom orjentalnog bogosluzja.
Jaroslav Sidak iz Zagreba odluci da ispita citavu tadasnju literaturu o srednjevjekovonoj bosanskoj crkvi. On dolazi do zakljucka da crkva bosnaska nije bila hereticka, On medjutim otkriva jednu cinjenicu koju su Petranovic i Glusac propustrili. Naime, da srpsko-pravoslavna crkva cesto anatemizira Babune-heretike iz Bosne. Zbog toga bi po Sidaku bilo nemoguce smatrati proklete heretike pravoslavcima.
Nalazi za shodno da analizira jedno pismo carigradskog patrijarha Gennadiusa (1453-1459) upuceno kaludjerima sinajskog samostana, u kome Petranovic kaze: "Ne moze biti nikakve sumnje u to da Ortodoksna Pravoslavna crkva ne smatra crkvu bosanskih krscana katolickom po karakteru..."On dolazi do zakljucka da crkva bosanska nije bila hereticka, a nije bila ni vezana sa pravoslavnom i katolickom crkvom., sto znaci nije priznavala papskog primata, a niti se smatrala pravoslavnom crkvom. To je bila ustvari jedna posve samostalna krscanska crkva, sa apostolskim porijeklom. On zastupa liniju isusovca Hofera I veli da treba smatrati pucanstvo srednjevjekovne Bosne kao katolike orijentalnog bogosluzja (starokatolike).
Godine 1937 franjevac Marko Vego u svom djelu "Povijest humske zemlje", Samobor, 1937. Iznosi ideju da je u srednjevjekovnoj Bosni i Humu postojala cisto narodna katolicka vjera bez narocito utvrdjenog sistema. Bila je to jedna posebna varijacija katolicke vjere, prilagodjena duhovnim posebnostima bosanskog naroga, koja je upotrebljavala narodni jezik u sluzbi Bozijoj.
Valja napomenuti da se na dva stecka (nadgrobna spomenika) spominje Sracin, ocito Saracen (musliman). Jedan je iz 14. a drugi iz 15. Vijeka. U djelu Marka Vege "Zbornik srednjovjekovnih natpisa" III, red. Br. 160 i 190. Indikativna je pojava Saracena na bosanskom grbu "Bosnae", (ciju repliku imamo i u nasem bosnjackom centru u Torontu). Glava Saracena javlja se na grbu "Bosnae" koji se smatra za drzavni grb koji se ustalio tada u bosanskoj drzavi. Grb ima dvije glave sa dva kljuca postavljena unakrst, sa polumjesecom i zvijezdom, a registrovan je u glasovitoj Munsterskoj kozmografiji, (1544. godine), a navodi ga Urlich Von Reinchenthal, cije je djelo prvi put stampano 1483. godine. Pojavu Saracena na bosanskom grbu najbolje objasnjava dr. Pavao Andjelic, pa kaze: "Lik Saracena je identican grbu pronadjenom sa medaljom jedne goticke bifore iz palace grada Travnika. Slika je objavljena u njegovoj knjizi Bobovac i Kraljeva Sutjeska", Sarajevo 1973, str. 214. To upucuje da se likovno prikazivanje glave Saracena srece u Bosni izvan grba. Andjelic je zapisao da su ovakve glave bile uobicajene i na srednjovjekovnim madjarskim novcima, narocito u doba kralja Ljudevita (1342-1382).
Saraceni u Ugarskoj bili su poznati po tome sto su upravljali kovnicama novca. Pojedini madjarski novci iz 12 vijeka imali su cak i natpis arapskim slovima. Neki autori kao Kardoli Chegledy i Vilmos Voigd zapazili su utjecaj Magriba, islamske Spanije i Berbera iz Sjeverne Afrike. Debata o Bosni i crkvi bosanskoj ne prestaje od drevnih dana pa do danas. Po novim prilikama neki istrazivaci mijenjaju ranije stecena uvjerenja.
Kao Ciro Truhelka, koji je dugo i mnogo pisao o Bogumilima u Bosni, i on izlazi sa svojim modificiranim djelom "Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine" pa kaze: "Crkva bosanska je bila jedna specificna crkvena i nacionalna ustanova, kao sto su crkve armenske, koptske i abesinske. Sve te crkve ostale su u svojoj biti katolicke, iako su u to vrijeme usvojile izvjesne orijentalne liturgijeske elemente po kojima su se mogle razlikovati od ostalih katolickih crkava. Prema Truhelki bosanska crkva nije bila hereticka nego katolicka.
Jedan od historicara koji su pristupili kao naucnjaci bez predrasuda tome pitanju na temelju domacih i stranih izvora nastojeci da otkriju historijsku istinu bio je Franjo Racki. On se pojavljuje sa djelima Borba Juznih Slavena za drzavnu nezavisnost, te sa monumentalnim djelom "Bogumili i Paterani". Na ovom zadnjem djelu radio je skoro punih 15 godina prucavajuci sve moguce izvore o Bogumilima i slicnim pokretima kroz citavu srednjovjekovnu Evropu. On je vrlo ubjedljivo dokazao da je Crkva Bogumilska bila isto toliko hereticna kao sto su bile crkve Katarske druzbe na jugu Francuske i Lombardije. Nalazi Rackog potpuno su zasjenili Petranovicevo djelo i djela polemicara s obe strane. Dokazi Rackog bili su prihvaceni od najkompetentnijih slavistickih krugova. Njegovi izvori su uglavnom zapadni (latinski). Njegova su djela iz podrucja srednjovjekovne bosanske crkve i ostala su klasicna djela u svom domenu do danas. Bogumilska teorija o Bosanskoj crkvi Franje Rackog uziva popularnost i vjerodostojnost, jer se smatra da logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske historije.
Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je misterija bosanskih stecaka (nadgrobnih spomenika). Na mnogim steccima uklesan je krst koji su Bogumili odbacivali. Poznati historicar Arnold Toynbi u svom znamenitom djelu Proucavanje istorije(licno posjedujem), vol. V, da su Bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, a s obzirom da su bili blizi Islamu nego vjerama svojih krscanskih progonitelja, upravo iz tih razloga masovno prihvatali Islam.
Na steccima se susrecu uklesani i razliciti motivi i simboli, od paganskih do krscanskih, heretickih, ratnickih i drugih motiva. Poznato je da se starjesine i pripadnici Crkve Bosanske nisu priklonili Osmanlijama tako lahko niti jednostavno. Naprotiv, smatra se da su se gospodin Radin, jedan od najuglednijih bogumilskih vjerskih starjesina, kao i utjecajni dvorani Herceg Stjepana, obratili 1466 godine Veneciji u okviru delegacije koja je brojala oko 50-60 uglednih clanova s molbom da ostanu na njihovim teritorijama, uz uvjet da tamo zadrze svoju vjeru. Racki se poziva na papske (latinske) izvore, posebno pape Pia II, koji je zivio na pocetku druge polovice 14. Stoljeca. Prema njemu Crkva Bosanska predstavlja izdanak Bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret utemeljio neki bugarski svecenik Bogumil. Njegovo se ucenje brzo prosirilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raske i Zete preslo u Bosnu. Bogumili su propovijedali da zivotom i svijetom ravnaju dva nacela koja se stalno medjusobno bore. To su nacelo zla i nacelo dobra, odnosno tame i svjetla. Iza nacela zla stoji sotona a iza nacela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i materijalnog svijeta sto nas okruzuje, od cijeg se zla covjek moze osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uzivanja, kao sto su: meso, vino i sl,, da bi se priblizili Bogu sa poboznoscu i postom. Odbacivali su materijalizam, kojem je, kao sto je dobro poznato, sluzbena Crkva u Evropi bila naklonjena i predana, kao sto su odbacivali i cjelokupnu organizaciju i hijerarhiju katolicke crkve. Sam krst postao je omrazeni simbol l aznog vjerovanja.
Posebno priznanje je neophodno odati profesoru A. Solovjevu koji je neumorno radio dok je bio na Sarajevskom univerzitetu. On je uistinu dokazao tezu Rackog o postojanju Bosanske crkve. Narocito je vazan podatak Rackog iz rukopisa Anselma Aleksandijskog iz druge polovice 13. Stoljeca, u kojem se definitvno utvrdjuje da ta crkva nije nista drugo, nego crkva bosanskih Bogumila, kako je to Racki ranije tvrdio.
Znacajno je pomenuti Ivana Muzica i njegovo djelo Razmatranja o povijesti Hrvata-Split 1963. On usmjerava svoju kritiku o poistovjecivanju katolicke vjere i hrvatstva.
Intelektualci Hrvati smatraju da je ta izjava nanijela mnogo zla hrvatskom narodu. Gorki plodovi te zablude ponovise se u novijim zbivanjima na Balkanu. Stanko Vujica u svojoj potkrepi Muzicevim mislima navodi na strani 147 svoje knjige Razmisljanja o sadasnjosti Hrvata-Cikago, 1968. Da "unutar nasih granica zive Hrvati
dviju vjera, katolici i muslimani", prikazujuci da u BiH ima preko 95% muslimana hrvatskog podrijetla. "To je pucanstvo, utvrdio je on, "sacuvalo najcisci hrvatski jezikI strukturu". Usljed svetosti stovanja doma i obitelja u islamskom zivotu, tako da je veliki dio starih obicaja Hrvata ostao sacuvan unutar cvrste strukture muslimanske obitelji. Te kvalitete nisu zadrzali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske, zbog mijesanja sa razlicitim narodima, sto je unekoliko mijenjalo njihove obicaje, tradiciju i jezik, s ozbirom da im nije bila svojstvena ekskluzivnost homogenosti obiteljskog zivota kao sto je bio slucaj kod Hrvata islamske vjeroispovijesti. Narocito treba spomenuti savremenijeg historicara Fra Dominika Mandica sa njegovim djelima:
1.Bogumilska crkva bosanskih krstijana, Hrvatska pov. Inst., Cikago, 1962
2.Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatska pov. Inst., Rim, 1963
3.Herceg-Bosna i Hrvatska, Hrvatska revija, posebni otisak-Buenos Aires, 1963
4.Etnicka povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatske pov. Int., 1967, Kanada
5.Bosna je hrvatska, Hrvatska misao, 41/18, 1982
On istice kako glavnina danasnjih muslimana potice od Hrvata katolika, jer je broj Bogumila bio relativno malen na predjelima Herceg-Bosne. On u svojim djelima nije nasao slucajeva trajnog naseljavanja Saracena (Muslimana) iz Spanije i Azije u bosni i Hercegovini. Shodno tome, glavnina muslimana iz Bosne i Hercegovine potice od Hrvata-katolika, mada je imao vec daleko starije dokaze Marka Vege (Zbornik srednjovjekovnih natpisa, 1937) o Saracenima (Muslimanima) u Bosni. Taj podatak o posebnosti toga integralnog djela hrvatske kulturne bastine o svojatanju Bosne dr. Fra Mandic pise sto su Hrvati jos uvijek u snu povijesne nelogicnosti koja je bila podupirana od onih koji su od toga imali interesa, da pojam "Hrvat" nuzno podrazumijeva i pojam "katolik". Zapostavljanje Bosne i Hercegovine koja je primila krivu vjeru prema definicijama Rima i podcjenjivala "Muslimane" sto je rezultat trajnih povijesnih zabluda niti je nova a niti ogranicena pojava. U nizu historiografskih djela hrvatskog porijekla koja pokusavaju da naucno dokazu da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila hrvatska zemlja, a Bogumili, koji su poslije presli na Islam, oduvijek samo Hrvati. Ovakve teze jasno izviru iz knjige dr.-a Fra Mandica Etnicka povijest Bosne I Hercegovine, Buenos Aires, 1963.
Neki unaprijed odredjeni ljudi za hrvatsku opciju iz redova "Hrvata-Muslimana", kao dr.
Asaf Durakovic iz Toronta (sada zivi u USA) u svojoj knjizici ''Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici'' na stranama od 17-20 pise da djelo Dr-a Atifa Purivatre ''Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969.'' je nedovoljno argumentiran. Naime, Dr. Purivatra navodi primjere koji su dostojni svake osude, a to je izostavljanje pojma Muslimana u Enciklopediji Jugoslavije u cijem su stvaranju velikim dijelom radili hrvatski znanstveni radnici. Tu nema niti traga o doprinosu muslimana kulturi Juznih Slovena. On kaze da je pitanje muslimana namjerno zanemareno kako od strane hrvatskih tako i od strane srpskih autora novijeg vremena.
Knjiga Fra Mandica je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka, mnogih novih cinjenica u vezi sa bogumilima i muslimanima, te nekih uspjesno prezentiranih analiza, objavljenih izvjestaja, dokumenata posebno iz arhive katolicke crkve i njenih organizacija, te date obimne naucne literature. Ovaj autor cini greske u prilazu da po svaku cijenu dokaze hrvatstvo i tamo gdje ga ne moze biti. To isto cine i mnogi srpski historiografi, samo obratno.
Po Fra Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Slavena i primanju krscanstva sa Zapada bili katolici. Mandic se poziva, isto kao i neki srpski historiografi, kao na krunskog svjedoka Spisak cara Konstantina Porfirogenija "De Administrado Imperis (O vladavini naroda)." Izmedju 1949 I 1951 godine. Porfirogenitov podatak o dolasku Hrvata i Srba na Balkan na poziv cara Iraklija odavno se ne uzima kao valjana cinjenica ili dokumenat. Njime je trebalo i Porfirogenitovo vrijeme dokazati da su ovi narodi vazali vizanstijski. U ovom spisu se prvi put u jednom pisanom izvoru pominje naziv Bosna, te da je Bosna tada bila u sastavu Srbije.
Ovaj podatak se veoma mnogo koristi i razlicito tumaci. Sarajevski akademik, historicar Ante Babic jos 1955. Godine u svojoj raspravi o pitanju formiranja srednjevojekovne bosanske drzave podrobno je razmatrao proces nastanka Bosanske drzave u ranom srednjem vijeku, i to od devetog do 12. Vijeka. On je ubjedljivo u to vrijeme dokazao postojanje samostalne bosanske drzave. U isto vrijeme kada su tu bile Hrvatska i Raska, pa kaze "Bosanska drzava je u sastav Srbije dosla samo na kratko u vrijeme Caslava (931-960). Kad je i na koji nacin Caslav zauzeo Bosnu, o tome nema pisanih tragova. Njene granice su bile tada na zapadu Hlivno i Pliva. Prema hrvatskom istoricaru Dr. Mandicu Caslav je vladao Bosnom 10-12 godina (od 948 do 960). Poslije pogibije Caslav u borbi sa Madjarima (oko 960. Godine) njegova drzava se raspala i Bosna je ponovo postala samostalna. Dakle, Bosna u sastavu Raske mogla biti zaista samo jedno krace vrijeme. Bitno je to da je prvi i posljednji put u citavoj historiji za 13oo godina Bosna bila u sastavu Srbije. Ako je bilo od Caslava pa do propasti bosanskog kraljevstva, 1463. Vise od jednom, neka historicari koji to tvrde navedu makar godinu kada se to desilo i neka dokumentuju radi historijske istine.
Dr.Fra Mandic na vise mjesta analizira povelje franackog pisca Anharda te ljetopis popa Dukljana i on se kao i srpski historiografi poziva kao na glavnog svjedoka na to, po kome su Hrvati i Srbi dosli na poziv cara Iraklija pocetkom 7. Vijeka. Samo sto se obje historiografske grane kojima odgovara kazivanje ovoga cara ne mogu nikako podudariti gdje je bila ta toboznja granica, da li rijeka Drina, kao sto tvrde hrvatski istoricari ukljucujuci Mandica, ili rijeke Bosna i Vrbas kao sto tvrde njihovi oponenti Srbi.
Autor Fra Mandic se kriticki osvrtao na pisce Franju Rackog, Sisica, Corovica i druge, da ne idu njegovom linijom. Za njega su Bosnjaci, njihovi banovi i kraljevi oduvijek bili Hrvati.
Od devetog do dvanaestog vijeka bio je period u proslosti bosanske drzave. Jer, cesto su se smjenjivala razdoblja mira i ratovanja. Sto se tice drzave Hrvatske i njenog potcinjavanja Bosne, iz historijskih izvora veoma su nejasni i lahko zloupotrebljivi. Mocni kralj Tomislav (910-913) izgleda da je zauzeo zupe Hlivno i Plivu na zapadnoj granici Bosne, ali nije isao dalje. Nema sumnje da je on mogao sa svojom vojskom, tada najacom uz Bugarsku na Balkanu, savladati tadasnjeg bosanskog bana. Tomislav je svoju vojsku radije usmjerio na sjever i pripoio panoniju Hrvatima, te je sirio granice primorske hrvatske i zauzimao otoke. On je porazio bugarsku vojsku cara Simeona negdje na granici Bosne i Hercegovine. Drugi hrvatski vladar koji je pokusao osvojiti Bosnu bio je kralj Kresimir II (949-969). Dok se Bosna konsolidovala poslije otcjepljena od Caslavove Raske, kralj Kresimir II je, prema historicaru Vjekoslavi Klajicu, poveo rat 968. Protiv bosanskog bana i opustio zupe Uskoplje, Luku i Plivu, koje je ranije bio zauzeo Caslav od Bosne. Potpuno kontradiktorno, prema kazivanju Popa Dukljana, da je Kresimir zauzezo citavu Bosnu.
Poznata historicarka za srednji vijek, prof. Zagrebackog sveucilista, Dr. Nada Klajic, koja je 1989 izdala knjigu Srednjovjekovna Bosna. Ona je prva medju historicarima naucno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama, i njen suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Drzava Bosna je prema Nadi Klajic samonikla tvorevina kakve su bile Hrvatska, Raska i Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski i srpski historicari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi kljuc zasto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teza da je bosanska drzava medju svojim susjedima najstarija drzava. Ona je ustanovila i objavila tragove i cinjenice o postojanju bosanske drzave jos u vrijeme avarske vladavine, i to cak prije doseljenja Hrvata i uspostavljanje njihove prve drzave.
Rusenju tendencioznih teza o doseljenju Hrvata i Srba pocetkom sedmog vijeka i njihovoj medjusobnoj diobi teritorija i vlasti nad ranije doseljenim Slavenima uveliko su doprinijela najnovija istrazivanja vise njemackih, slovenackih i hrvatskih savremenih historicara. Takva istrazivanja su publikovana i poznata strucnjacima kao historicaru L.Margeticu, koji kaze: "Hrvati se nisu doselili u danasnje krajeve pocetkom sedmog vijeka vec pocetkom devetog vijeka. Oni, dakle, nisu dosli kako se to sve do skoro smatralo, na poziv cara
Iraklija 610-641. iz velike ili bijele Hrvatske nego sa sjeverozapada, iz pravca Karantanije (Slovenije), i to zajedno sa franackom vojskom u vrijeme ratovanja sa Avarima.
Krajem desetog vijeka Bosnu je zauzeo, kao i Rasku, Duklju i Traumiju, makedonski car Samuilo. On je opustosio Dalmaciju sve do Zadra, a onda se preko Bosne i Raske vratio kuci. O zauzimanju Bosne od strane hrvatskog kralja Kresimira IV (1058-1074) nema pouzdanih podataka, premda se u nekim historijskim dokumentima i atlasima o tome govori. Bez obzira na to da li je to tacno ili nije, bio bi to posljednji pokusaj u srednjem vijeku. Oni su pokusavali par puta upadati i uspijevalio na kratko ovladati nekim dijelovima Bosne, svaki put sa ogranicenim uspjehom i na kratko. Kad je Bosna postala ponovno samostalna, 1085. To se vidi iz spisa vizantijskog pisca Kinama, ucesnika u vizantijsko-ugarskim ratovima, koji je u drugoj polovici 12. Vijeka pisao da je Bosna posebna teritorijalno-politicka cjelina. Da je ona od Srbije odijeljena rijekom Drinom i niti je potcinjena velikom srpskom zupanu, nego da je samostalna, sa svojim posebnom upravom. Kinam, pisuci o bosanskom banu Boricu, prvom imenom poznatom bosanskom banu, i njegovom ucescu u ratu protiv Vizantije na strani Ugarske (1154), te izrzito tvrdi da je Boric vladar Bosne i Dalmacije i saveznik panonskog ugarskog kralja u tom ratu. Historicarka Nada Klaic pita zasto neki historicari izvrcu I izmisljaju o Boricevom vazalstvu I podanistvu ugarskom kralju. Cini se da su oni svoje glediste zasnivali na jednoj povelji iz 1137. godine, od kada ugarski kraljevi redovno nose titulu "rex Rame" (kralja Bosne). Nada Klaic je nazvala tu titulu cistim historijskim falsifikatom i dokazala da je tu titilu dodijelila Vizantija svome sticeniku Beli tek oko 1180. godine. Ako uzmu u ruke historije zagrebackih ili beogradskih pisaca i nakon prvog pregleda uporede njihove sadrzaje, vidjece da iz njih proistice da je Bosna bila samo hrvatska, odnosno srpska zemlja, uz obavezan dodatak da je ona uvijek bila i vazal Ugarske. Razlike u tretiranju Bosne i njene srednjovjekovne proslosti, izmedju beogradskih i zagrebackih historicara, postoje u tome sto prvi prikazuju Bosnu i njenu drzavu tako da se ona samo odvojila od srpske ili posla svojim putem od Kulina bana i razvijala se kao jedna od srpskih drzava. Drugi opet smatraju da je Bosna, ne samo od doselenja Hrvata, uvijek bila sastavni dio hrvatske drzave. Osim toga, Bosna je bila sudbinski vezana sa Hrvatskom i njenom vladavinom i krunom "Ugarskom". Uz to, katolicka crkva je bila uzrok pripajanju Bosne Hrvatskoj. Mozda bi bilo tako da nije bilo Bogumila-tih Paterana (nekrstenih), koji nisu htjeli priznavati ni hrvatsko-ugarske krune niti srpsku pravoslavnu crkvu. Buduci da politicari i publicisti raznih profesija, obrazovani na udzbenicima, skriptama ili propagandistickim brosurama hrvatskih ili srpskih nacinalno naklonjenih u svojim javnim istupima, prilikom odrzavanja zborova, davanja intervjua preko radio i tv-mreze, dnevne stampe a i u svojim pisanim radovima i dalje uporno isticu da je Bosna bila oduvijek srpska, odnosno hrvatska zemlja, kojoj su nacionalisti namijenili rasparcavanje u slucaju eventualnog raspada i rasparcavanja Jugoslavije. Dokazi su podjela Bosne izmedju Cvjetkovica i Maceka (1939.) te pokusaj Tudzmana I Milosevica u medjusobnoj podjeli Bosne I991.
Nisu samo istocna i zapadna crkva razdirale pateransku crkvu. Jos za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izlozeni i za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjencani koji je vladao (1196-1228). Srpska pravoslavna crkva bila je sve do tada pod direktnim uticajem i upravom carigradskog patrijarha i nije imala svoje samostalne patrijarsije. On hvata zgodan politicki momenat, poziva svog brata Savu koji se bio povukao u manastir na gori Atos, i salje ga 1219. kao ambasadora u Kostantinopol. Potom se Sava vraca u Srbiju, 1221. sa porukom da ocisti sve srpske zemlje od heretika (Bogumila), pa ce onda dobiti statut autokefalne crkve sa vlastitom patrijarsijom.
Sazvan je veliki Sabor u gradu Zici 1221. Sabor je imao istu zadacu kao i prethodni Sabor Borila u Bugarskoj, te je kao dekret velikog zupana Stevana Nemanje nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su znacile: konfiskacija imovine, cupanje jezika, izgaranje lica usijanim zeljezom, silovanje, te konacno progonstvo. Bogumili su bjezali na sve strane, a ponajvise u susjednu Bosnu, pise Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedocanstvo pravoslavnih izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrdjuje i V. Corovic u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98. i "heretici" (Bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katolicke inkvizicije, masovno bjezeci u Bosnu. Bosna je bila utociste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bjezati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Zagrebacka historicarka Nada Klaic tvrdi da su u Bosni jos u ranom srednjem vijeku postajale dvije banovine: Bosanska i Usorska (lat. Banatus, iz cega je izvedena titula bana). Znamo da je Kulin ban vladao citavim prostorima od Drine, u blizini Foce, do njenog usca dolinom Save do blizu Broda na sjeveru, zatim od izvora Ukrinem, iduci priblizno linijom koja se proteze od vrbaskog grada Banje Luke i srednjeg toka Sane, a zatim od Grmec-planine na zapadu, te na jug granica je presijecala zupe Glamoc, Hlivno, Ramu i dolinom Rame izbijala na gornji tok Neretve, i preko Jelaca do iznad Foce na Drinu. Ban Kulin je vjerovatno najtipicnija licnost srednjovjekovne Bosne i bio je jedini bosanski vladar cije se ime sacuvalo u narodnoj tradiciji (pr. poslovica: "Od Kulina-bana i dobrijeh dana"). On je vise nego i najmocniji bosanski vladar, kralj Tvrtko, simbolizirao duh karaktera Bosne kao nezavisne zemlje, boreci se svim sredtstvima za tu bosansku samostalnost. Ban Kulin istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovackim vezama Bosne sa Dubrovnikom, te jamci Dubrovcanima slobodno kretanje po zemlji kojom on vlada. Za vrijeme Kulina bana sirenje bogumilskog ucenja u Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rodjacina, dvoranima i oko 10 hiljada podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade drzavnom vjerom Bosne. Ban je znao da samostalnost Bosne moze ocuvati jedino oslanjajuci se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra 11., 1200. godine naredjuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katolicku vjeru, a ako to ne ucine, da ga svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga katolicke crkve krenuo na Bosnu.
Kulin je studirajuci sve okolnosti, smatrao da je za Bosnu najbolje taj spor rijesiti bez prolijevanja krvi. Bogumili su ucili da je u momentu opasnosti po zivot dopusteno za cas prikriti pravo uvjerenje i na oko pristati na ono sto se od covjeka trazi. To se nije smatralo odricanjem od vec stecenog uvjerenja, jer priznanje pod pritiskom sile ne obavezuje i ne dovodi u pitanje vjerovanje. To ucenje Bogumila spominje Prezbitera Kozma u svom "Slovu". Kulin ban se obraca papi, kako je on bio uvjeren, da su Bogumili pravi krscani i ponudi da posalje u Rim jednu delegaciju koja bi papi rastumacila sta Bogumili vjeruju i da od pape saznaju ako su negdje skrenuli. Nema sumnje da je to bio samo jedan vjest politicki manevar od strane Kulina.
Papa salje svoe emisare kako je dogovoreno izmedju njega i Kulina. Na celu papine
delegacije bio je kapelan Johan de Casamaris. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vodjenim protiv Katara i paterana u Franscuskoj i Italiji, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike - Bogumile u katolicku vjer. Ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi prema propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila. Na dan 8. Aprila 1203. Dolazi do ogromnog narodnog zbora na "Bilinom Polju" na desnoj obali rijeke Bosne, gdje su Bogumili zajedno sa svojim banom i uciteljima priznase iz politickih razloga toboznje vrhovnistvo Rimske crkve. Da je ovaj akt Kulina bana na Bilinom polju bio samo jedan mudar manevar, najbolje se vidi iz toga sto broj Bogumila u Bosni, poslije 1203, ne samo da ne opada, nego je u stalnom porastu. Papa Inocentije je htio povesti krizarski rat na
Bosnu, ali svjetski dogadjaji nisu pruzili mogucnosti, jer je tada imao pune ruke posla u Juznoj Franscuskoj, gdje je bjesnio krizarski rat na tamosnje Katare ili Albiganeze.
Pripadnici ove dvije sekte su pripadali istom vjerskom ucenju kao i bosanski Bogumili.
To je jedna od najkrvavijih i najbrutalnijih papinih ekspedicija protiv "heretika" u citavoj krvavoj vjerskoj historiji Evrope. U pohodu Katare i Albiganeze dolaze do izrazaja najnizi, najokrutniji i najsvirepiji instinkti ljudske prirode, koji ostaju kao vjecna crna mrlja na licu ljudske savjesti. S jedne strane, covjek je ovdje pokazao da moze prema drugom covjeku biti okrutniji od vuka, lava ili tigra, dok s druge strane ovaj rat manifestira onu vjecnu istinu da nema zrtve koju covjek nije u stanju podnijeti za slobodu i uvjerenje. Prema izvorima koje navodi Racki postalo je duhovno-intelektualno bratstvo izmedju Albiganeskih Katara u Franscuskoj i nasih-bosanskih Bogumila. Dolazili su studenti iz Francuske i Italije u srenjovjekovnu Bosnu da tamo savrseno i tacno usvoje nauku od ucitelja koji stanuju u predjelu Evrope koji se zove Bosna, a isto tako iz Bosne su isli u Francusku identicnim razlozima.
Sabor na Bilinom polju odrzan je u vrijeme najvecih previranja u Evropi. To se poklapalo vremenski sa IV krstaskim ratom (1202-1204). Opcenito je poznato da su Krstaski ratovi vodjeni od kraja IX do kraja XIII vijeka. To su bili osvajacki pohodi Evrope protiv muslinmanskog srednjeg istoka. Pod izgovorom oslobadjanja Kristovog groba koji se nalazi u Jerusalemu, a glavni cilj im je zapravo bio osvajanje i pljackanje bogatog Istoka.
Na velikom crkvenom koncilu (saboru) u Clermont-Ferrandu 1095., papa Urban II pozvao je krscane u "sveti rat za oslobadjanje groba Gospodnjeg". Mnogi prisutni oduzsevljeno su prihvatili poziv, pa su odmah, u znak pristanka prisili na odjecu krizeve od crvene tkanine, po kojima su prozvani krizarima, krstasima. Vec 1096.godine ogromna skupina krenula je prema Palestini na put u svetu zemlju. Oni su prolazeci uglavnom pljackali i zlostavljali domace stanovnistvo na svom putu prema Jerusalemu. Evo sta o tome kaze najeminentnija istoricarka danasnjeg vremena Karen Armstrong u svom monumentalnom djelu Holy war (Sveti rat) na strani 178. I 179. Knjigu je izdala izdavacka kuca Mackmilan 1992. godine u Londonu (Engleska).
Jula 15. 1099. Godine, krstasi probise jednu kapiju prema gradu Jerusalemu i osvojise ga. Dvije noci i dva dana okomise se na muslimane i zidove-stanovnike Jerusalema. Pobise sve zivo sto im je doslo pod ruke. Musko, zensko, djecu, cak i novorodjencad. Krstasi su hodali u krvi do koljena pobijenih 40 hiljada (po islamskim izvorima 70 hiljada) muslimana, najvise staraca, zena i djece.
Katolicka crkva je javno usvojila nasilje Josue i kanonizirala ga. Machmanidez navodi bozije zapovijesti (iz Biblije) Josui da pokolje Palestince. Karen navodi da je u redovima samostanskog svestenstva egzistirala neka urodjena tendencija nasilja, sto nije bio slucaj kod muslimana. Samostanci (monasi) zvani "cuvari Krista" su gledani kao vitezovi u "svetom ratu". Najverovatnije da je ona ovim prenosila rijeci Nitchea koji kaze "u njima (krscanima) je urodjena ljubav za zvjerstvom a njihovi lideri su jos gori."
Talasi kriscana komandovani od strana monaha, sastavljeni od najzaostalijih divljih ljudi, odati najvecoj brutalnosti pijanstvu. Oktobra 2. 1187. Salahuddin je s vojskom usao u Jerusalem, drzeci rijec, po kur`anskim odredbama, nije poduzeo odmazdu za zvjerstva i maskakr krizara nad muslimanskim stanovnistvom. Nije ubijen ni jedan krscanin, nije vrsena pljacka.
Istaknuta historicarka Karen Armstrong, bivsa katolicka opatica, istice u svom
monumentalnom djelu Sveti rat na 209. "Krstasima je kosa bila veoma neuredna, jer im Evandjelje nalaze da je sramota muskarcu njegovati kosu. Nisu nikad vidjeni pocesljani i rijetko kad okupani." A na strani 189. kaze: "Oni su se naucili kupati, pouceni arapskom higijenom, te im je uzelo poprilicno vremena da otkriju vrline cistoce i standarda arapskog svijeta." Ne samo da je ova doktrina krstaskog nasilja oblikovala ljudska bica u okrutne i bezosjecajne tirane, nego je proizvela i jednu racionalnu osnovu kapitalizma i imperijalizma koja je inducirala u zapadni svijet uvjerenje da je "sila uvijek u pravu". Ova dogma se pretvorila u blagoslov. Zaprepascujuce je da su krscani tako voljni da se bore za Isusov grob, a ipak tako nemarni da zive po uputama Isusa.
Svi krstaski ratovi se poklapaju vremenski sa vladavinom Kulina bana. Krscanski pokreti nisu bili ni izbliza mrtvi u Evropi kad je papa Inocentije III dosao na prijesto i poveo zapadnu crkvu u nova osvajanja. On je bio vatreni pristalisa "svetih ratova", te je odmah poduzeo pripreme na novi krscanski rat za "oslobadjanje" Jerusalema od muslimana.
Grupa barona vodice IV krstaski rat. Oni su smatrali da III krstaski rat koji su predvodili najveci evropski vladari Engleski kralj Richard, franscuski Filip Augustos i Njemac Frederik Barbarosa, nisu uspjeli zadrzati Jerusalem pod krscanskom kontrolom. Sam papa III bio je odusevljen spremnoscu baronskih krstasa da se povinuju njegovim naredbama. U aprilu 1202. Krstasi napravise ugovor sa venecijancima da dijele zaradu planiranog vojnog poduhvata. Venecijanac Emeriko Dandolo bice njihov lider u pohodu na svetu zemlju. Vec do juna 1202. Godine bila je spremna ogromna vojska, koja je 8. Novembra iz Venecije otplovila u pravcu grada Zara (danasnji Zadar), koji je bio pod kontrolom ugarskog kralja. Silovito napadose taj grad, te se razvi zestoka borba. Krscani Zadra nisu mogli odoljeti tako velikoj sili, te predaju grad 15.novembra 1202. Godine.
Za odmazdu krstasi popalise i silovase sve sto im je dopalo ruku. Sad se krscani okrenuse protiv nevinih krscana. Ubijajuci svoje istovjernike su "otkrili" novi nacin sticanja spasenja. Mada je Isus rekao svojim sljedbenicima da sa cijelim srcem vole svoje neprijatelje a ne da ih trijebe. Isus je bio najveci pacifista. Moglo bi se reci da je imao mnogo vise zajednickog sa Gandijem nego papom Urbanom. "Krscanstvo ima nasljednu sklonost nasilju uprkos Isusovom pacifizmu", kaze Karen Armstrong na strani 4. iste knjige.
Krstasi provedose zimu u Zadru a u proljece-u aprilu 1203. Otplovise u pravcu Kostantinopola. Uvijek pjani, krstasi su cesto pljackali obliznja sela Kostantinopola. Dogodi se veliki pozar. Krstasi zapalise dzamiju koja je sluzila prvenstveno trgovcima koji su poslovali povremeno u gradu. Pozar je obuhvatio cijelu cetvrt predgradja grada, te se pojaviu buna Grka protiv tih opakih krstasa. Sad krstaski lider Dandolo ubjedjuje ostale lidere da je kao jedini izlaz ostao puni napad na grad, s cim se oni slozise. Krstasi silovito napadise sam grad Konstantinopol 6. Aprila. Grci su se energicno branili, da bi podlegli nakon deset dana daleko nadmocnoj sili. Tri dana su ksrtasi pljackali, silovali I ubijali. Masakrirana djeca I zene lezali su mrtvi na ulicama. Opatice u samostanima su takodje bivale izlozene silovanju. Konacno sakupise sve monahe, te im pootkidase nosove. Nisu imali milosti ni prema svojoj krscanskoj braci. Oni su smatrali pravoslavne Grke hereticima, koji su zasluzili takvu kaznu. U velicanstvenoj crkvi Bazilika svete Sofije pjani krstasi palili su knjige I sve sto su nasli unutra, pise ljetopisac Geoffrey Villehardouin. Nikada od postojanja svijeta nije toliko plijena opljackano iz jdnoga grada. Nije se moglo prebrojati koliko je gomile zlata, srebra i raznih dragocjenosti opljackano. Mnoge svetinje neprocjenjive vrijednosti odnesene su u Evropu. Izgledalo je da je IV krstaski rat stvarno obogatio krscanstvo materijalno i zlocom duha. Papa je svim ucesnicima u krstaskim pohodima obecao oprostenje grijehe, sto je trebalo da bude dodatna motivacija za ucesce. Sve pretenzije da se ponovo uspostavi sveti pokret na muslimane (Arape) su napustene. To je bila samo ekspedicija ciji je cilj bio samo opljackati bogati Kostantinopol, a najmanje povratiti Jerusalem krscanima. Potpuno unistenje Grcke imperije dovelo je do toga da Grci nisu nikad zaboravili taj IV krstaski rat koji je za sva vremena podijelio krscanski svijet. Mrznja je time posijana zanavijek. F. Nice aludira na ovo u svome djelu "Aforizmi" pa kaze: "Mogu da nazovem krscanstvo jednim velikim prokletstvom, jednom iznad svega ogromnom pokvarenoscu, u cemu nemaju suparnika.To je jedna besmrtna sramota covjecanstva." (Aforizmi #62.)
Inkvizicijski progoni Katara u Francuskoj sad se otvara novi tip krstaskog rata instigiran od strane pape Inocentija III. Ovaj ratni pokret nije sazvan u borbu protiv muslimana na Bliskom istoku nego na krscane (heretike) u Franscuskoj. Smatralo se da je papa konstantno osjecao grizu savjesti zbog izgubljenog Jerusalema, sto mu ej probudilo ideju da sazove novi vojni pohod protiv heretika-Katara, koji su zivjeli poboznim krscanskim, zivotom, drzeci nesto drugacije vjerovanje nego katolici. Katari su vjerovali u Boga I mocnog zla duha-Sotone, isto kao katolici. Kako smo rekli, oni su dosli iz Vizantije preko Spanije u Francusku negdje u 6.stoljecu, gdje su usput pridobili mnoge konverte. I sam sveti Augustin bio je manihejac (Katar) prije prelaska na katolicizam. Katari (ili "cisti") bili su direktan izdanak Manihejstva kao i nasi bosanski Bogumili. Papa pise vjernim saveznicima vladarima evropskim da ti katari ne samo da ugrozavaju istinitost katolicizma nego predstavljaju i prijetnju miru u tim predjelima. Ta vrsta stetnih ljudi ne samo da smjera da unisti nase vjerovanje nego i nas same. Oni ostre jezike da uniste nase duse a vec pripremaju ruke da uniste nasa tijela. A ko je taj koji vise izvrce istinu, to je mogao biti sam papa Inocentije III, a ne Katari, pise vec ranije spomenuta historicarka Karen Armstrong u svom djelu Sveti ratovi, na strani 395. Katari nisu imali takve pokvarene namjere, nego su bili striktni pacifisti. To nije smetalo papi da se sluzi lazima samo da bi postigao svoj cilj, a to je poticanje mrznje prema Katarima. Inocentije bijase cinicni manipulator, koji se sluzio svim sredstvima samo da bi dosao do cilja. Uspijevsi uvjeriti da su Katari opasnost pravovjernim, on skupi "armiju mira", kako ju je on nazvao, smatrajuci svojom duznoscu da unisti te neprijatelje "sto su drzali katolike u teroru". Crkva mora sve poduzeti da odbrani svoje pravovjerne od takvog zla i napasti. Vec 1209. Godine krstasi su bili spremni za rat. Monah Arnauld Amarlik jahao je na celu ogromne vojske. Na dan 22. Jula ta vojska je stigla do grada Bezijer (populacija 100 hiljada stanovnika) i opkoli ga. Demonstrirajuci pogubne namjere novih krstasa da zbrisu hereticki narod, kao sto su to sa muslimanima i zidovima u toku prethodnih krstaskih pohoda. Poslije kratkog opsijedanja provalise u grad, te nasta masakr. Pobise i popalise sve sto im je doslo ruku. Okomise se ne samo na heretike nego i na katolike. Samo u crkvi svete Madeleine vitezovi su smakeli preko hiljadama nevinih dusa. Htjeli su odvojiti katolike i postedjeti ih, ali njihov vodja Amarlik izda naredbu: Nemamo vremena odvajati, "Pobijte ih sviju, Bog ce prepoznati svoje!"
Kod inkvizitora je vladalo misljenje da je bolje smaknuti stotinu nevinih, koji svakako idu u raj, nego dopustiti da jedan heretik izmakne kazni i da truje duse pravovjernih i salje ih u pakao. Krstasi nisu naisli ni na kakav ozbiljan otpor sve dok nisu stigli do grada Carcassonne. Poslije krvave bitke, stanovnici grada se predase daleko premocnijoj krstaskoj armadi. U medjusobnim pregovorima sporazumili su se da stanovnistvo napusti grad, bez icega, samo sa onim sto su imali na sebi i uzlom uzase. Navodno da monah Amarlik nije postigao ono sto je papa ocekivao, te dolzi do njegove smjene. Postavlja se okrutni vlastelin Simon de Montford (simon od Montforda). On je postao najbogatiji zemljoposjednik u Francuskoj za vrijeme krstaskih ratova. Svaki put kad bi osvojio novi grad, to bi postalo njegovo vlasnistvo. Poslije kratkog odmora Simonovi krstasi zauzimaju tvrdjavu Bram. Tri dana se vodila ogorcena borba, pa su se branioci, kad im je nestalo odbranbenog materijala, morali predati. Sad Simon od Montforda naredi da se svima borcima Brama iskopaju oci, a samo jednu osobu ostavi sa jednim okom da bi ih mogla provesti do susjednog mjesta Cabaret, s ciljem da izazove paniku medju stanovnistvom mjesta koje je bilo slijedece na udaru. Zatim pada grad Minerva, a stanovnicima se daje izbor izmedju odricanja od katarstva ili lomaca. Svi izabiraju drugo, osim tri zene. Nije ih trebalo bacati u vatru, one su se same bacile u vatru. U daljnjem pogromu krizari su osvojili tvrdjavu Montsegur. Nakon herojskog otpora branioca, opsjednuti cijelu godinu dana, krstasima je ipak poslo za rukom da provale kroz jednu kapiju. I ovdje su stanovnici bili stavljeni pred izbor: odricanje od katarskog ucenja ili lomaca. Svi, bez izuzetka, izaberu drugu alternativu. Na poljani sto se prostire iza tvrdjave napravljena je ogromna lomaca u koju su svi, do posljednjeg, baceni i tu zavrsili mucenickom smrcu u vatri. Prica se da se miris pecenog ljudskog mesa mogao cuti na kilometre. U Francuskoj danas postoji ziva legenda: Ako se na tom mjestu malo dublje zakopa u zemlju, naci ce se lug koji je tada nastao od izgorjelog ljudskog mesa.
Godine 1412. poceo je napad na grad Toulouse (Tuluz). Jos veci pogrom, genocid se ponavlja, da tragedija ovih slobodoumnih ljudi bude veca, moradose umrijeti dva puta. U samoj paranoji i ludilu, zvjerstvu krstasa, papa naredjuje da kosti umrlih heretika (katara) treba iskopati i baciti na lomacu. U samom gradu Tuluzu grobovi su bili eskavirani, a njihove kosti ili jos raspadajuca tijela nosena su na volovskim kolima kroz grad prema lomaci uz pratioce pristalica krstasa koji su stalno uzvikivali: Qui atal farma atal pendra, sto znaci: Ko bude slicno radio, ova sudbina ga ceka.
Eterske izjava srpskog patrijatha pavla sa Pala koje nas podsjecaju na ovaj pogrom, genocid "vi ne mozete pobiti koliko vam ja ne mogu oprostiti". Da se ne bi zaboravila velika lekcija historije, nikakve vrste kazne, mucenja, silovanja i palenja nisu bile u stanju ugasiti u ljudskim srcima goruci plamen za slobodom. Nema komparacije da li se radi o vjerskoj, politickoj, jezicnoj ili nacionalnoj netrpeljivosti. Covjek sirokih pogleda sa filterom, moci ce lahko napraviti sliku ovih dogadjaja u Franscuskoj, pokolj u Jerusalimu 1099. ili u Murskoj Spaniji, te slicni dogadjaji koji su se desili oko 8 stoljeca kasnije u nasoj vlastitoj Bosni. Vremenska razlika je uistinu duga, ali su motivi ostali isti. Kako rece Spinoza: "Moguce je uistinu izlijeciti bolesno tijelo, ali ne bolesnu dusu.."
Sad se rodio neobican djeciji krstaski pohod. Nickolas i Stephan (Nikola i Stefan) bili su pueri (cisti kao djeca) koje je Isus nadahnuo da povodu pohod na Svetu zemlju. Mladi Francuz (Puer) zvani Stefan imao je viziju o Isusu, koji se pojavio u smislu mladjeg hodocasnika, proseci hljeb. Nikola bijase isto puer, rodom iz Njemacke. Oni (djeca) se predstavise kao poslani Bogom i nadahnuti svetim duhom, pa rekose: "Oni ce uspjeti gdje njihovi preci nisus uspjeli: da povrate svetu zemlju." Obecase da ce osvojiti svetu zemlju sa mirnom misionarskom kampanjom. Djeca treba da promarsiraju kroz Evropu
preko Alpa i da nastave put dok ne stignu do Sredozemlja. Onda ce se vode mora otvoriti kao Mojsiju takao da ce djeca preci suhim nogama na drugu stranu, osvajajuci svetu zemlju Bozjom voljom. Dabome, to nije ispalo tako. More se nije otvorilo. Djeca su propatila teske muke i patnje putovanja. Samo trecina ih je prezivjela. Njihov bijedan povratak bijase jos gori. Prebacise ih za Genovu (Italija), gdje su ocajnicki cekali da se vrate kucama. Vecina ih je bila pokupljena od pokvarenih trgovaca, obecanjima da ce ih povratiti kucama, a ustvari, prodavala ih kao roblje. Godinama kasnije neki su se vratili kucama, pricajuci tuzne price.To pokazuje koliko je duboko usadjeno krstastvo u svijesti Evrope i Zapada.
Nezdravi evropski mentalitet je proganjan unutarnjim demonima, stvorivsi imidze njihove vjecne mrlje na Zapadu. Kako kaze Karen Armstrong, "krizarski pokret nije izgubljena srednjovjekovna kampanja. Ona je prezivjela razne forme u zapadnom svijetu. Njihovi pogledi ne izgleda da ce se promijeniti, a niti ce se promijeniti njihove predrasude o Islamu. Zapad mora pokusati da pokrene mucno mijenjanje agresije, te se prihvatiti puta novog razumijevanja samog sebe.
Muslimani u Spaniji i inkvizicija.
Muslimani se prikupise na obalama Sjeverne Afrike gledajuci licem u Iberski poluotok (Spaniju), u vremenu najveceg progona unitarskih Katara, a i sam progon i persekucija Zidova bijase na vrhuncu. Iberskim poluotokom (Spanijom) vladao je kralj Roderick. Stanovnistvo je bilo nezadovoljno korupcijom propadajuceg feudalnog sistema i tiranije. Covjek po imenu Julijan pridje vladaru (Musa) sjevernih krajeva Afrike, predstavi se kao namjesnik kralja od Tangijer i Ceuta u Andaluziji. Vladar Musa upita ga sta ga je dovelo tamo, kratko mu odgovori: "Poslao sam kcerku u Tolido na skolovanje, kralj se zaljubio u nju mada je bio ozenjen i silovao ju je. Zelim mu se osvetiti, te vam stojim na raspolaganju da vas uvedem u Andaluziju neopazeno." Musa ovlasti namjesnika Tarika Ibn Zijada sa 17 hiljada vojnika (Arapa I Berbera) da krenu na Andaluziju. Julijan ih je snabdio sa svojim
brodovima. U ljeto 710. A.d. (92. po H.) otplovise preko Gibraltara. Pod zastitom mraka vojska se iskrca neopazeno na obalu. Tarik naredi da se popale svi brodovi, dajuci vojsci do znanja da je izbor jednostavan, ili osvojiti Andaluziju ili umrijeti na Allahovom putu. Kad je to cuo kralj Frederick, brzo prikupi vojsku i stavi se na celo od 100 hiljada vojnika. Dvije armije sastadose se na obali rijeke Guadalete. Tarik se obrati vojsci sa rijecima: "Odletiti nikud ne mozemo, neprijatelj ispred nas a more pozadi. Jedini nam je spas u nasoj hrabrosti i izdrzljivosti. Odbacite sav strah iz srca, vjerujte da ce pobjeda biti nasa, a neprijatelj nece izdrzati nas silni udar. Neka nam je Allah na pomoci!"
Muslimani silno udarise po Roderickovoj vojsci, te poslije zestoke borbe krscani pocese uzmicati sa bojnog polja, bjezeci preko bara rijeke Guadalete. Mnogi se utopise, a veci broj pade u zarobljenistvo. Sam kralj se utopio u rijeci. Neki od vojnika nasao je jednu njegovu sandalu koja je bila izvezena zlatom i rubinima. Odmah je pala Malaga, Granada, Kordoba, Valencija, Sevilja, Merida, Barcelona, Tolido te grad iza grada, pa sav Iberski poluotok. Portugal je zauzet nekoliko godina kasnije pod imenom al-Garb (zapad). Islam je uzeo korijen u Andaluziji ne kroz prisiljavanje nego zbog toga sto je pruzio superiorno zdraviji nacin zivota, pise A.Thomson u svom djelu "Krv na krizu", str. 165 (izdanje, London, Engleska, 1989.).
Kordova bijase tada glavni grad Andaluzije, te postade predio sa najpoznatijom agrikulturom i industrijom u tadasnjoj Evropi, pise historicar Edward Gibbon u remek-djelu "Uspon i pad Rimske imperije", tom VI, str. 453.
Zidovi koji su bili skoro potpuno istrijebljeni prije dolaska muslimana na Iberijski poluotok, uzdigose se brojcano pod muslimanskom upravom te uznapredovase u svemu.
Muslimani dadose potpunu slobodu krscanima i zidovima. Nisu ih progonili niti prisiljavali da odbace svoje vjersko ubjedjenje i prihvate Islam, pise Edward Gibbon.
Za vrijeme vladara el-Hakema (756-788) uspostasvlja se prvi univerzitet u Andaluziji. Kordova je postala najveci centar znanosti u Evropi kada je ostatak kontinenta zivio u neznanju i tmini. Bila je cisto cudo svijeta. Dvjesta hiljada kuca u samom gradu I milion stanovnika, sest stotina dzamija, devet stotina javnih kupatila, pedeset bolnica, sa mnogim marketima, zastupajuci osamnaest hiljada radionica. Prosperitet drugih gradova nije izostajao. Sve vrste trgovine i biznisa, sa petnaest hiljada tkalaca platna. Slobodno bi mogao hodati Kordovom noci i po sesnaest kilometara potpuno svjetiljkama osvijetljen i kaldrmisanim ulicama. Sedam stoljeca kasnije to je bila inovacija u Londonu, Parizu i cijeloj Evropi. Doveden je akvedukt-vodovod koji je snabdijevao cijeli grad vodom. Savrseni sistem irigacije pretvorio je Valenciju u najljepsi vrt u Evropi, te jos danas postoji kao takav. Jedan od najvecih poduhvata bio je vodena brana Toleda. Primjenom plime i osjeke punili su se bazeni vodom, snabdijevajuci stanovnistvo Toleda. Toledo, Kordova i Granada postadose veliki centri znanosti i umjetnosti u tadasnjoj Evropi. Muslimanska Spanija je dala najsjajnije intelektualne gigante i naucnjake srednjeg vijeka, ukljucujuci Ibn Rusda (Averosa), Ibn Arabi, Ibn Zuhr, Ibn Bejtar, Ibn Hatib, Dinavardi, Abdul-Kasim el-Zahravi, Ibn Badza, Ibn Tufejl i drugi.
Ibn Rusd (Averos) je najveci filozof svih vremena, prema statistici eminentnog americkog istoricara, orjentaliste George Sartona. Najpoznatija djela iz filozofije, medicine I fikha (serijat) napisao je za svoga zivota 67 djela, dvadeset osam iz filozofije, pet iz teologije I osam iz oblasti fikhha, cetiri iz oblasti astronomije, dva iz gramatike I 20 iz medicine. Bio je najpoznatiji komentator Aristotelovih djela, koja su izazvala zivu iltelektualnu diskusiju na pariskom univerzitetu, tako da se citav univerzitet podijelio na pristalice Averosa, pod vodstvom profesora Siger de Rheims-a i protivnike Ibn Rusdovog filozofskog pravca (odnosno zastitnike crkvene linije). Njegova djela su se izucavala Evropom sve do sredine 19.stoljeca 1852.
Najvise svoga vremena je proveo u citanju (izucavanju). Kroz njegov dugi zivot samo dvije noci je propustio bez citanja, noc zenidbe I noc smrti. Dobar dio njegovih djela je nestao kada je kardinal Ximens javno spalio na trgu Granade preko milion i petsto hiljada unikata muslimana iz Spanije. Ta barbarska pasmina koja nije vjerna svetinjama, jos vise bijesna da ih spali I unisti-pise Steven Runciman u master djelu Istorija krstasa. Abul-Kasim (Abulkases ili Alsaravius), poznat kao doktor, hirurg, licni ljekar halife u Kordovi. Ostavio je
iza sebe monumentalno djelo al-Tasrif, enciklopedijsko djelo u trideset tomova, posveceno medicini, znanosti. Zadnja toma su posvecena hirurgiji. Djelo mu je prevedo na latinski Gerard od Cremone, izdato u Veneciji (Italija) 1447, u Njemackoj u Strassburgu 1532, u Baselu (Svajcarska) 1541, u Oxfordu (Engleska) 1778. Ovo djelo uzivalo je veliku popularnost na Zapadu, te nekoliko stoljeca se koristilo kao glavni izvor uputa u hirurgiji pri bolnicama Evrope. Posjedovao je preko dvesta hirurskih instrumenata (zapisano u njemackoj historiji Gescihte der Chirurgie, napisao je A. Grait, a izdata 1898. U Berlinu).
Arapsko postignuce u polju eksperimentalne nauke dalo je zlatno poglavlje u analima znanosti svijeta, te otvorili nove vidike razvoje moderne savremene nauke. Al-Gazali. U prvim godinama bio je nazora Aristotela slijedeci racionalnu logiku, te veoma plodan pisac. Pored njegove zauzetosti, pisao je oko petnaest stranica dnevno, iz podrucja filozofije, etike, metafizike. Poznata su mu djela: Namjera filozofije, Spas od grijesenja, Neujednacenost filozofije, Prepord religiozne znanosti, Princip srece I sijaset drugih.
Njegova djela su ostavila veliki uticaj na Tomu Akvinskog i B. Paskala, sto se ocito vide u njihovim djelima, kako kaze historicar Filip Hitti. Poznati americki historicar I orjentalista Dzordz Sarton u svom djelu Uvod u izucavanje savremene nauke i filozofije ukazuje na masovno uzimanje materijala od evropskih velikana Saracena (Arapa-muslimana). Primjer za to je Roger Bacon, Leonardo da Vinci, John Kepler. Ukratko, ocito je da su prepoznatljivi tragovi plagijata, narocito u oblasti optike. Djelo al-Hazena Kitabul-manaziri (Knjiga optike) ekstenzivno je upotrebljavano od ovih evropskih velikana. Sam R.Bacon bio je student arapskog jezika i na njemu nastalih nauka, koje je prenio krscanskoj Evropi.
Postoji uistinu plejada islamskih filozofa I o svakom nesto reci iziskivalo bi citavu knjigu, pa se zato treba zadooljiti spominjanjem samo nekih. Suhravardi (1163) I njegovo djelo Filozofija iluminacije, prevedeno na engleski (Caravan Books, New York, 1969.) U djelu je sadrzana njegova cuvena poruka covjecanstvu "Pravo ili istinito razumijevanje dogadja se kod onih koji su u konstantnom stanju transformacije, iz visih u vece sfere, snagom sticanja znanja. Vrijedno bi bilo spomenuti i Ibn Arebija i mnoge druge.
Al-Mansur je bio zadnji od poznatih vladara u najvecem procvatu Islama u Andaluziji. On je preuzeo halifat poslije smrti al-Hakema, sina Abdurahmana III, koji je postavio svoga maloljetnog sina Hisama. Al-Manusr se razboli u jednoj ekspediciji protiv krscana i podlegne. Oko petnaest godina poslije smrti al_Mansura cijela zemlja raspade se u mnoga mala kraljevstva. Dok su muslimani Andaluzije bili jedinstveni u praktikovanju Islama, konstantno su se sirili. Cim su se podijelili, njihova moc je naglo opala. Krscani su to iskoristili, te jednu po jednu malu kraljevinu osvajali. Pod vodstvom Alfonsa VI Kordoba je pala 1236, Valencija 1238, Sevilja 1248, Granada 1492.
Prvi genocid izvrsen je odmah po zauzimanju Barbastroa. Hiljadama muslimana krscani smakese. Evo sta o tome kaze spanski historicar Peter de Gayangoz u djelu Muhamedan ske dinastije u Spaniji, tom II, strana 267: "Bio je redovit obicaj kad krscani osvoje grad snagom oruzja da prvo siluju kcerke muslimana u prisustvu njihovih oceva, a zene u prisustvu njihovih muzeva i familije, utjerati strah da se prekrste ili iseljavaju. Ne postoji pero koje bi moglo izraziti takve zlocine ljudskog bice kaze ovaj poznati historicar. Po naredbi crkve je masakrirano 70 hiljada stanovnika Ubeda cak 70 hiljada zena i djece, a mnostvo odvedeno u roblje, pise Gill Gonzales da Villa. Naimenovani historiograf kralja Filipa III I IV pise: "Institucija koja je najvise odgovorna za zlodjela je inkvizicija koju je predvodio zloglasni Torqvemada. Glavni cilj je bio da sto vise muslimana i zidova pokrste u najkracem mogucem vremenu. Ako je musliman ili zidov odbio da se pokrsti bio je proglasen heretikom, zna se sta ga je cekalo; ako je bio pokrsten a nije se ponasao kao krscanin (katolik) bio je ubijen kao heretik. Masovno prislino pokrstavanje muslimana desilo se na ulicama Kordobe pod vodstvom kardinala Ximens-a, kad je 220 hiljada muslimana nasilno preobraceno u jednom danu, sa uzvicima publike: "Smrt Maurima, pse treba prekrstiti." (A thomson u djelu Krv na krizu, strana 262). Jedan mali ekstrakt iz knjige
Spanska inkvizicija od H. Kamen, strana 18: "Mlada trudna zena zvana Elvira osumnjicena je da je heretik sto nije jela svinjsko mesa i sto je mijenjala rublje subotom stavljena je bila na "potro" - najpoznatije inkvizicijsko mucenje (rastezanje tijela na tockovima). Na sesnaestom okretaju priznala je, sto je zadovoljilo inkvizitore. Kaznjena je sa tri godine zatvora I konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja,
dok nikad nije saznala za sudbinu muza. Jedan od bezbrojnih slucajeva mucenja dogodio se Zahri Sidika (krstena kao Marija Gonzales). Uhapsena je kao heretik dok je potajno klanjala I presvlacila se petkom. Stavljena je na potro. U teskim mukama plakala je dok je izgovarala: "Ja nemam sta da priznam, samo se Allaha bojim!" Umrla je u teskim mukama. Dostojevski je na kraju svoga djela Veliki inkvizitor napisao: "Kralj Ferdinand i kraljica Izabella darovali su papi sto mladih robova, pedeset Djevojaka kraljici Napulja, a sama Izabella je imala ogroman broj zena-robova, muslimanki na svome dvoru." Inkvizicija je zaista protuslovna Bozijoj ljubavi. Moze li harmonija vjecnosti prevagnuti to ogromno pacenje nevinih ljudskih bica? Mogu li napaceni i u pepeo pretvoreni ikada oprostiti egzekutorima i Crkvi na Danu obracuna? Mogu li se isusiti okeani krvi i suza majki i djece-kaze Dostojevski. Danas mnoge krscanske institucije kroz radio i TV programe nastoje da umanje vaznost Inkvizicije, ukazujuci da to nije bilo tako uzasno kao sto je prikazano. Jest, uistinu, nije moglo biti gore-ukazuje historija. Sacuvani originali Royal Councila Spanije 1530. Dokazuju krvolocnost Inkvizicije.
Bosna i dinastija Kotromanica.
Poslije smrti Kulina-bana njega naslijedi ban Stjepan. Iako se je pokazivao vjeran papi, nije nista poduzimao protiv bogumila, bojeci se da ne izgubi vlast. Vec godine 1232. Bogumili su toliko ojacali da smjenjuju bana Stjepana a na njegovo mjesto postavljaju Matiju Ninoslava (1232-1250). Pod Ninoslavom bogumilstvo postaje drzavnom vjerom Bosne. On je kao i ban Kulin vrlo vazna licnost srednjovjekovne Bosne. Pod njegovim vodstvom Bosna vrsi jak uticaj i izvan svojih granica. U to vrijeme bjesni borba zimedju hrvatskih plemica Subica i Nelipica, u kojoj bosanski ban podrzava stranu Subica. Ban Stjepan koristi tu situaciju da pripoji Bosni Jadransko primorje od usca Neretve do Dubrovnika, a nesto kasnije on pripoji i Jadransko primorje na sjeveru od usca Neretve do Cetine. Bogumilska vlast ne samo da drzi cvrsto Bosnu u svojim rukama, nego cam vrsi jaku misionarsku sluzbu u Hrvatskoj, Srbiji i Slavoniji. Papa koristi neprijateljstvo izmedju Subica i Nelipica, a sa dobrom dozom naklonjenosti Nepilicu koji se zauzvrat nudi papi da povede krizarski rat na Bosnu, sto papa jedva doceka. Vec 22.maja 1337. Papa Benedikt VII upucuje pismo svim hrvatskim vojnim starjesinama da se stave pod zastavu princa Nelipica u borbu protiv Bosanskog bana koji stiti bogumile.
Borba je trajala dvije godine (1337-1340). Rat se odvijao izvan bosanskih granica, tj. u hrvatskoj i dIalmaciji. Borba je prestala mirovnim aktom 1342.godine, a granice ostadose iste. Umre princ Nelipic 1344. Tu priliku madjarski kralj Ljudevit iskoristi da pokori hrvatske magnate. On zatrazi suradnju bosanskog bana, sto ovaj prihvati i tako dodje do ujedinjenja dviju vojski u Bihacu 13.jula 1344. Videci tu jaku vojnu silu, hrvatski velikasi se svi predaju kralju Ljudevitu, osim Subica. Bosanski ban je sada imao nepriliku sa srpskim carom Dusanom (Silnim). Dusan provali sa velikom vojskom u Bosnu i opsjede grad Bobovac. Uprkos svih napora i krvave borbe, Bobovac se junacki odrza, a Dusan se povuce na istok. Mir nije postignut, a ban odbije da da svoju kcerku Elizabetu za zenu caru Dusanu. Uz Elizabetu je trebao da dodje i miraz, a to je Hum. Smrcu bana po bosanskom nasljednjom pravu starosti trebalo je da naslijedi najstariji clan iz familije Kotromanica, a to je bio njegov brat Vladislav. Kako je on bio bolestan, to pravo je preslo na Vladislavovog sina Tvrtka i njegovu majku Jelenu. Tvrtko je jos bio maloljetan, kada je vlast presla u njegove ruke. Njegova ambiciozna majka, kao i okolnosti, natjerali su ga da vrlo rano stupi u odbranu svoje zemlje. Tvrtko je odmah u pocetku svoje vladavine imao neprilike sa madjarski kraljem Ljudevitom, koji je kao zet bana Stjepana Kotromanica smatrao sebe precim od Tvrtka za vladara Bosne. Smrcu kralja Urosa IV - posljednjeg
muskog izdanka Nemanjicke dinastije, ta kraljevska familija izumre. Tvrtkov djed Stjepan bio je ozenjen kcerkom srpskog vladara Dragutina. Sad se kod Tvrtka javlja ideja da trazi srpsko prijestolje za sebe. To nije bilo nista neobicno za ono vrijeme, jer su svi kraljevi imali pretenzije na zemlju svojih punaca. To je bilo vrijeme u kojem se i putem zenidbenih veza osiguravalo kraljevstvo. Ljudevit je trazio na temelju zenidbe sa Elizabetom (iz dinastije Kotromanica) da preuzme bosansko prijestolje. Da je Bosna slucajno tada bila slaba, njemu bi to sigurno poslo za rukom. Tvrtko je cvrsto zasjeo na bansku stolicu tek krajem sedamdesetih godina XIV vijeka. To je bilo vrijeme kada je u Srebiji, poslije bitke na Marici 1371., nastalo rasulo i kad je svaki velikas nastojao da prigrabi sto vise zemlje i vlasti za sebe. Banu Tvrtku pripao je veliki zemljisni prostor, od Tare na Drini, pa jugoistocno do Kleka (istocno od Rudog), zatim sve do Prijepolja i manastira Milesevo, te citavo Podrinje i istocni dio Huma. Stekavsi vlast nad velikim dijelom zemlje, Tvrtko se 1377.godine u Milesevu krunisa za kralja Bosne, Zete i primorja. Ubrzo u ratu Tvrtko zauzme Trebinje, Konavle i zupu Drazevice. Granica Bosne na jugoistoku tada se prosirila do izvora Pive I Morace, srednjeg toka Zete, ukljucujuci i manastir Ostrog, te na jug do Kotora. Kralj Tvrtko je 1381. Otpoceo da zida grad Sveti Stepan (Stefan) u Boki, kasnije nazvan Novi, pa onda Herceg-novi. Tvrtko zauzima Hrvatsku juzno od Velebita, u njoj postavlja svoga namjesnika da njom upravlja u njegovo ime, dodijelivsi mu uz to jaku vojsku pod zapovjednistvom bosanskog vojvode. I dalmatinski gradovi Split, Trogir, Sibenik, te otoci Brac, Hvar i Korcula su mu se, nakon izvjesnog opiranja, predali. Njegova kraljevina je bila velicine oko 80.000 km2, a BiH je zapremala povrsinu od 51.299 km2.
Za Tvrtka historicar Stanojevic tvrdi u svom djelu "Istorija srpskog naroda" na str. 124. "da je sa nacionalnog gledista veci vladar od cara Dusana." Tvrtko je biuo najinteligentniji I najsposobniji vladar koga je Bosna ikad imala. Bio je sposoban drzavnik i vojnik. Izgradio je mocnu vojsku, a poceo je da gradi i flotu. Uz to je imao i diplomatskog dara. Pridobijao je gradove i vlastelu povlasticama, a sve crkve je stitio i obilato darivao. Izgradio je veoma solidan sistem upravljanja. U Tvrtkovoj kraljevini prvi put su se od doselenja Slavena nasli u jednoj drzavnoj zajednici etnicki istovjetni narodi. Tada se ljudi nisu razlikovali po nacinalnostima, niti je takvih osjecaja bilo. Tvrtko je umro iznenada u 52.godini zivota, ostavivsi svojim nasljednicima teritorijalno, vojnicki i finansijski jaku drzavu.
Grabljivo Plemstvo
Poslije smrti Tvrtka i u Bosni su nastali, kao sto to uvijek biva nakon smrti mocnog vladara, sukobi i grabez vlastele oko podjele vlasti I teritorija. Oni su vise od pedeset godine (od 1391 do 1443) postavljali i skidali kraljeve prema svojim zeljama i interesima. U to vrijeme na bosanskom kraljevskom prijestolju izredalo se sedam kraljeva. Tvrka naslijedi njegov mladji brat Stjepan Dabisa (1391-1395). Iako je daleko zaostao iza svoga brata u svakom pogledu, ipak su prve dvije godine njegove vladavine prosle u miru. Hrvatski velikasi ne simpatisu veliku moc bosanskog kralja te pocnu suradjivati sa Sigismundom, madjarskim kraljem, protiv bosanskog kralja. Dabisa umre 1395., te bosanski bogumilski velikasi postave Dabisinu udovicu Jelenu uz podrsku najmocnijih velmoza: Hrvoja Vukcica, Sandalja Hranica I Pavla Radinovica. Ovi velikani od sad drze kormilo bosanske drzave u svojim rukama. Kralj madjarski Sigismund poduzima novi vojni pohod sa hrvatskim velikanima na Bosnu, da bi pokorio najmocnijeg bosanskog velmozu Hrvoja Vukcica. Oko njega se brzo okupi veliki dio plemica i naroda da dogovore o mogucnostima kako da se suprotstave ogromnoj madjarskoj vojsci. Hrvoje pozove Turke u pomoc i njihovom podrskom potpuno je razbijena madjarska vojska. Turci su se utvrdili u nekim uporistima izmedju rijeka Bosne i Drine. Tad je u Vrhbosni (sadasnjem Sarajevu) postavljena jaka turska posada i osnovan sandzak. Od vladavine Tvrtka II (1421-1443) stvarni gospodar Bosne bio je turski sultan. Tvrtko II je priznao sultanovu vrhovnu vlast i obevezao se na placanje danka od 25 hiljada dukata. Turci su se vec odranije usidrili u Srbiji, nakon pobjede na Kosovu juna 1389.godine, te je sam ishod bitke imao dalekoseznije posljedice ne samo po Srbiju nego I po cijelu istocnu Evropu. Tvrtko II je umro 1444., te bosanski velikasi izaberu za kralja Stjepana Tomasa (1444-1461). Za njegove vladavine Bosna je bila sva u rukama Bogumila. U tom duhu bio je odgojen I sam kralj Stjepan kao pravi I povuceni Bogumil. Da bi se mogao odrzati pred opasnoscu od Turaka, on trazi zastitu od Rima i Zapada. Papski izaslanik za Hrvatsku i Dalmaciju ubjedi ga da napusti bogumilstvo i predje na katolicku vjeru. Cak mu papa ponudi k krunu, samo da se prikloni katolickoj vjeri. Tomas odbi krunu, bojeci se revolta u zemlji, ali ipak pridje katolicizmu i dat toj vjeri velike povlastice od pape. Kako historicari kazu da je kralj tada napravio fatalnu gresku koja se je strasno osvetila Bosni, kao samostalnoj drzavi. On pocne otvoreno proganjati bogumile. To je rezultiralo masovnim progonom stanovnistva iz Bosne. Narod je bjezao na razne strane, a ponajvise u Hum pod zastitu vojvode Stjepana Kosace. Sad bogumili traze od sultana da povede rat protiv Bosne i da svrgne kralja nasilnika. Odnosi izmedju bosanskog kralja i velikog vojvode Stjepana Kosace poprimaju vrlo tragican obrt. Razlog treba traziti u Tomasevom postupku prema bogumili potaknutom od strane pape.
Vojvoda Stjepan ima velike neprilike u vlastitoj kuci. Bio je veseljak, volio zivot i lijepo drustvo, narocito drustvo lijepih zena. Druzio se sa italijanskim trgovcima, te ga upoznase sa florentinskom ljepoticom Ceciliom. Bio je zapanjen njenom ljepotom, iako je bio vec u poodmaklim godinama. On je doveo na dvor mladu florentinsku ljepoticu uprkos protesta njegove zene Jelene i sina Vladislava. Vojvodina zena i sin bjeze u Dubrovnik. Na njegov zahtjev da se izruce, Dubrovnik odbija to uciniti. Vojska vojvode Stjepana upada na dubrovacku teritoriju u toj tragicnoj epizodi humskih i dubrovackih odnosa, u koju se umijesa i Rim i Bosna. Godine 1451. Stvara se savez Dubrovnika i Bosne protiv humskog vojvode Stjepana Kosace, uprkos cinjenici da je bosanska kraljica bila kcerka vojvode Stjepana. Sukobi su trajali do 1453.godine kada je vojvoda Stjepan izvojevao pobjedu protiv neprijateljske vojske, predvodjene njegovim sinom Vladislavom. U ovome ratu dokazala se je prava moc Bogumila u Humu. Samo njihovom upornocu i pozrtvovanjem vojvoda Stjepan je mogao dobiti bitku. Odmah poslije toga Stjepan je dobio njemacku titulu "hercega" pa je po njoj i u narodu postao dobro poznat kao "Herceg Stjepan" a na osnovu te titule nazvana i cijela njegova oblast Hercegovina.
On je posljednji vladar tih oblasti koje su Turci za njegova zivota potpuno zauzeli. Moraju se napomenuti zenidbene veze srednjevjekovnih vladara i drugih velikana, sto se cesto pogresno tumaci. Nisu u u ono doba nacionalni osjecaji vodili vladajuce krugove, da dodju u susjedne zemlje. Borba je bila prvenstveno za vlast I opstanak a sve drugo je bilo sporedno. Hrvatski, srpski i bosanski velikasi udruzuju se sa svim i svakim u borbi za ocuvanje licne vlasti, pa makr to nekad znacilo i sukob sa vlastitim bratom ili sinom. Sad ih vidimo u savezu sa Madjarima, Venecijom, ili Osmanlijama, vec kako im interesu u datom momentu diktiraju. Govoriti o nekom nacionalnom osjecaju kod tih ljudi u onom smislu i znacenju kako mi to danas shvatamo, bilo bi pogresno. Ako je Hrvoju, Sandalju Hranicu, Marku Kralejvicu ili Ivanisu Nelipicu trebasla podrska neslavenskih sila u borbi protiv njihovih osobnih rodjaka, oni ni casa nebi oklijevali da tu pomoc zatraze. Srbi cesto i danas bacaju krivicu za sve svoje nedace i probleme na Turke, dakle muslimane, dok
zaboravljaju da je imperator Cantakuzen iztsocno carstva pozvao 1354. Godine Turke da ih odbrani protiv nadiruce Dusanove Srbije koja je htjela uzeti Konstantinopol. Bryer kaze u djelu "Vizantija i drevni istok" (New York, P.Hamlin, 1969, str. 21). I ovdje dolazi do izrazaja ona istina da u istoriji manje odlucuje sentiment, vise interes.
Kralj Stjepan Tomas umre iznenada, 10 jula 1461.godine, a naslijedi ga sin Stjepan Tomasevic (1461-1463), koji je jos snaznije preduzimao pogrom protiv Bogumila. U napadima i progonima protiv ovih (dobrih Bosnjaka) ucestvovali su ne samo Franjevci, nego i srpsko svestenstvo, kako pise S.Cirovic u historijskom djelu "Srednjovjekovne bosanske drzave". Bitka za duse dobrih Bosnjaka nije prestala sve do napada Turaka na Bosnu. Sa idejom ako se okruni kraljevskom krunom dobivenom iz Rima, smatrao je da
bi mogao okupiti narod oko sebe i dobiti jacu podrsku sa Zapada u borbi protiv Turaka. Poruka Stjepana Tomasevica papi Silvi sacuvana na latinskom jeziku jasno govori o ocajnom polozaju bosanskog kralja, koji prekida sa Turcima pod uticajem Zapada, a taj isti ga Zapad u najtezem casu ostavlja na cjedilu. Papa salje svoga legata u Bosnu sa krunom za bosanskog kralja Stjepana. Rano u novembru 1461.godine u crkvi Svete Marije u Jajcu pred sakupljenim plemstvom bude krunisan kraljevskom krunom. On je prvi iposljednji kralj koji je dobio krunu iz Rima, a nosio ju je jedva dvije godine. Tim cinom on je odmah odbacio placanje danka sultanu, a s tim je sebi izrekao smrtnu osudu.
Pad Bosne pod Tursku.
U proljece 1463. Krenula je prema Bosni preko Skoplja, Kosova i Sjenice velika osmanlijska vojska pod vodstvom sultana Mehmeda II "Fatiha". Pocetkom maja Turci su se spustili na Drinu a odatle ostrim marsom krenuli u unutrasnjost Bosne. Vec 19.maja 1463. Fatih s vojskom stize pod tvrdi Bobovac, cija se je posada pod zapovjednistvom vojvode Radaka predala bez borbe vec nakon 3 dana. Brz i neocekivan pad dobro utvrdjenog Bobovca izazva pometnje i obeshrabljenost posada u ostalim gradovima. Tako se odmah predalo Jajce u cijoj se blizini sultan privremeno utaborio. Kralj Stjepan Tomasevic sklonio se u Kljucu na Sani, gdje su sustigle osmanske prethodnice pod komandom Mahmut-pase. Nakon cetiri dana opsade predao se posljednji bosanski kralj sa svojim stricem Radivojem i drugom vlastelom i doveden pred sultana u Jajce. U nedoumici sta da s njim uradi, odluka bi donesena na osnovu hadisa po kojem "vjernik ne smije dozvoliti da ga iz iste rupe dva puta pecne zmija". Stjepan je prvi puta bio uhvacen u Smederevu 1459., kada mu je sultan oprostio i pustio ga sa zenom Jelenom. Ovaj put sultan odluci da ga, rukovodeci se spomenutim hadisom, pogubi. U julu 1465. Jaci osmanski odredi preduzeli su odlucnu ofanzivu protiv Hercegovine. Turska vojska, pod zapovjednistvom bosanskog namjesnika Isa-bega Isakovica vrlo brzo je zauzela najveci dio Hercegovine i prodrla do dubrovacke granice. Slijedece godine turska vojska zauzima Blagaj-staru hercegovu prijestonicu. Iste godine umro je herceg Stjepan a naslijedio ga je sin Vlatko. Posljednji dio hercegove zemlje u Bosni Osmanlije su osvojile 1482.godine. Padom Jajca 1463.godine nije bio osvojen cijeli prostor srednjovjekovne bosanske drzave. Osvajanje cijele Bosne je potrajalo je jos narednih 130 godina, a zavrseno je tek padom Bihaca pod tursku vlast 1592.godine. U tom razdoblju nestalo je socijalno-ekonomsko I politicko ustrojstvo srednjovjekovne bosanske drzave, te je uspostavljen osmanski sistem vlasti I privredne strukture. Utsvari, to je razdoblej najveceg uspona osmanskog carstva. Nakon Fatihovih osvajanja, za vladavine njegovog nasljednika Bajazita II, dolazi do teritorijalno-politickog ucvrscenja i velikog privrednog uspona carstva. Njegovi nasljednici Selim I, Sulejman Velicanstveni i Selim II su u razdoblju od 1512 do 1571 prakticno zaokruzili proces osmanskih osvajanja. U tom periodu osmanska drzava razvila se u veliku svjestku imperiju, tako da u XVI vijeku nije bilo nijednog pitanja u medjunarodnoj politici u cijem se rjesavanju moglo zaobici Osmanlije.
Beg Husrev, porijeklom Bosnjak, osvojio je vec 1522.godine Knin, Skradin i Slavoniju do Novske., a u Dalmaciji Klis i Vranu. Prosirena je turska vlast I na Ravne kotare, a od Like, Krbave i drugih osnovan je Licki sandzak.. Hrvatska je u ratovima bila skoro opustosena,. Zato su Turci u te krajeve doveli nekoliko hiljada novih srpskih porodica. Kninska krajina, Bukovica i Kotari su tada postali podrucja sa iskljucivo srpskim stanovnistvom. Poslije turske vlasti naselise nekoliko hiljada Srba na dalmatinsko-bosansko-hrvatsku tromedju, oko Srba i Knina uz Savu, Vrbas, Sanu, oko Grahova, Jajca i Tesnja i Prnjavora. Osvojenu Slavoniju Turci su naselili Srbima i Vlasima da omoguce ishranu pogranicnih turskih ceta, dok su bosanske muslimane naseljavali u gradovima, pa su oni ubrzo poprimili islamsko-orjentalni karakter. Istoricar Vladimir Corovic je u svom djelu "Istorija Jugoslavije" (Beograd, 1933) o znacenju ovih seoba napisao: "Mi smo se pod Turcima sirili, ne manje nago kao da smo imali najekspanzivniju svoju drzavu." U XVI vijeku naseljavalo se po Slavoniji muslimansko stanovnistvo iz Bosne, i to prilicno masovno. Najvazniji grad u Slavoniji bilo je Pozega, koja je bila sjediste Sandzaka. Drugi po znacenju grad bio je dobro utvrdjeni Osijek. Tu je sagradjen l566. Godine cuveni most koji je povezivao Slavoniju sa Ugarskom. Osijek je imao 7 dzamija a stanovnistvo je u procentu od oko 95% bilo muslimansko.
Lazna je tvrdnja da smo mi, ili Osmanlije sirili Islam ognjem i macem, kako neki historicari hoce da nas ocrne. To je posvjedocio, pored Vladimira Corovica, i profesor i istoricar Vjekoslav Skaric u djelu "Sirenje islama u Bosni I Hercegovini": "Da je Islam doista na taj nacin siren, zar bi bilo Krscanstva na balnkanskom polutoku. Sta je smetalo Turcima da poslije onog uzasnog sloma pravoslavaca u "Bitci pod Varnom", na Kosovu polju ili Mohackom polju, istrijebe pravoslavlje iz ovih krajeva. Nasuprot, Turci su zatekli na Balkanu oko jedan milion pravoslavaca, a kada su se povukli sa Balkana ostavili su sedam miliona." Naprotiv, nasi krscani, koji sebe hoce da prikazu uzorom svjetske tolerancije, istrijebili su Islam iz Like, Slavonije, Dalmacije i Srbije. Bogumili nisu prelazili na Islam silom, na sto je vec ranije uakazano.
Turci su imali obicaj ponuditi nemuslimanima da prime Islam. Iza ponude ostaje da svako slobodno odluci da li ce primiti ili odbiti. U tome nema nikakvog prisiljavanja, kako Kur`an kaze. Ali, za duse njihovih obicnih sljedbenika borili su se prvo pravoslavni I krscanski svescenici I franjevci. Osmanlije su pravoslavne stocare svuda za sobom vodili i naselili njima brojne dijelove Bosne i Hercegovine u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali cak nijednog manastira. Dakle, za vrijeme vladavine Osmanlija podignuti su brojni manastiri uz njihovu pomoc, kao na primjer: manastir Ozren, Tamna, Papraca, Vozuca, Mostanica, Gomionica, Liplje, Hrmalj, Zitomislic, Trebinski manastir 1508. U Sarajevu i Mostaru su sagradjene saborne crkve . u Slavoniji Pakra, Orahovica. U Dalmaciji je samo od 1524 do 1537.podignuto devet crkava i nekoliko manastira uz pomoc Turaka. Veci broj crkava i manastira u Fruskoj gori. Tu su Rankovac, Beocin, Sisatovac, Petrovica i Vrdnik. Cak je I u Budimu za vrijeme Turske sagradjen manastir Grabovac, pa "zasto se prikrivaju te cinjenice", pise Vladimir Corovic.
Podignut je spomenik palim borcima na Kosovu polju sa naslovom "za krst casni i slobodu zlatnu." Istina je das su Milos Obilic i braca Jugovici borili se za krst casni. Ali te njihove junaki nije trebalo slaviti u skolama gdje je bilo muslimanske djece i traziti od njih prilikom ispita da deklamuju kosovske pjesme. Zar se moglo od njih traziti da slave I velicaju one koji su se borili za krst casni? Nasuprot, nigdje se u udzbenicima nisu spominjali bosnjacko-muslimanski junaci kao: dzerzelez- Alija, Mujo i Halil Hrnjica,
Tankovic Osman, Tale Licanin i drugi, cije junastvo ne zaostaje za Markovim i Milosevim. Jest da su se oni borili protiv krsta i zato o njima nema nista u nasim skolskim citankama. Prilog za Orjentalnu filozofiju XV i XVI vijeka, Sarajevo, navodi da je dzerzelez Alija historijska licnost. Istakao se u akcijama protiv haranja Sarajeva od despote Grgurevica. Kult ovog proslavljenog gazije podupiran je i sa sluzbene strane. Po zauzecu Budima tamo je po zapovijedi sultana Sulejmana, bila podignuta tvrdjava u "gerz-Aljas" sa njegovim nadgrobnim spomenikom kenotaf, kao i jedna tekija, dok je na budimskoj kapiji, i to simbolicno okrenut prema Becu bio objesen buzdovan "gerz-Aljas-babe". U bosnjackoj se narodnoj epici najcesce slave mejdani i junacki podvizi brace Hrnjice Muje i Halila iz Kladuse. Uz njih je obavezno bio Tale-Licanin iz Orasca. Spominju se jos Murat i Omer. Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina. Poslije oceve smrti doselili su se u Kladusu u prilicno siromasnom stanju. Mujo Hrnjica je usred banjalucke carsije, gdje je isao nekim poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog uskockog (hajduckog) harambasu i nekoliko pripadnika uskoka. Za to njegovo junastvo saznao je tadasnji Ibrahim-pasa Memisbegovic, koji je u Velikoj Kladusi sagradio braci Hrnjica kuce I dao im agaluk, uz obavezu da cuvaju granice na Krajini. Od tada su Hrnujice cijelog zivota suzbijale uskocke upade, a istovremeno i sami cetovali po Ravnim Kotarima i Kordunu. O tome pripovijedaju razne epske pjesme. Replika pjesmarice stare oko 200 godina nalazi se u mojoj licnoj biblioteci a imam najeru pokloniti nasoj biblioteci. U Torontu. Turci nisu sprjecavali prepisivanje i stampanje crkvenih knjiga i drugih rukopisa, kao sto se to cuje i prepricava u javnim sredstvima informisanja (TV, radio, literature i stampe). Akademik i historicar Vladimir Corovic zabiljezio je da je u XVI vijeku prepisano preko 700 raznih biblijskih rukopisa. Turci su dozvolili da se jedna veca stamparija prenese iz Mletaka u Gorazde, 1519.godine, dok su stamparije radile u Gracanici 1539., Milesevu 1544, Beogradu 1552. i mnoge druge.
Srpska pravoslavna crkva je imala svoju potpunu samoupravu u vrijeme Turske. Ona je bivala i postavljala svoje patrijarhe i episkope. Obnovljena srpska pravoslavna crkva nije bila samo vjerska nego u isto vrijeme i politicka organizacija srpskog naroda. To istice Vladimir Corovic u svojoj Istoriji Jugoslavije na strani 312. Pod vlascu obnovljene pecke patrijarsije bio je ujedinjen, po prvi put u svojoj historiji cio srpski narod zahvaljujuci Osmanlijama, spominje Corovic. U to vrijeme desio se veliki pogrom u Spaniji, prognano vise od trimiliona jevreja. Preko Sjeverne Afrike Zidove su tada primale sve islamske zemlje a najvise Turska, a u samoj Bosni se naselilo preko 25 hiljada Jevreja. Osmanska drzava kao bliskoistocna sila koja je daleko prodrla na Balkan i u Evropu garantovala je pravoslavcima, katolicima i Jevrejima, kao zasticenim manjinama, zivot i imovinu u skladu sa temeljnim principima Islama. Uistinu, dopustala je da slobodno ispovijedaju vlastitu vjeru I vode nacin zivota kakav im odgovara. Ta zastita nemuslimana u islamskoj drzavi bila je znacajan cinilac vojnog uspjeha Osmanlija. Kod mnogih hronoloskih I historijskih zapisa prihvatanje Islama od Bogumila desilo se u jednom danu, masovno, odmah po padu Jajca. U tom predanju 36 hiljada bogumilskih porodica pohrlilo je kod jajca da se pokloni sultanu i prihvati Islam. Tu se odmah 30 hiljada za vojsku sposobnih Bosnjaka zaklelo Sulejmanu za janjicarske odrede.
Bitka Na Mohackom Pollju
Evo kako Safvet-beg Basagic opisuje bitku na Mohackom Polju u svojoj knjizi Bosna I Hercegovina na strani 27. i 28., te Mustafa Imamovic u djelu Historija Bosnjaka, strana 241. i 242. Sulejman Velicanstveni odluci da digne veliku vojsku na Budim (Budimpesta), te naredi Husrev-begu da pokupi bosansku i hercegovacku vojsku. Husrev-beg je tu
naredbu izvrsio, te 25. Ramazana 932. G. po H. (1529 n.e.) sa 20.000 konjanika predje preko Save prema Zemunu, gdje ga doceka Sulejman Velicanstvenio, pa se skupa uputise prema Mohacu. Turska i bosanska sila stigose 29.avgusta na Mohac. Brzo se zametnu bitka. Veliki vezir sa nekoliko hiljada svojih delija prvi navali na ugarske oklopnike, koje su vodili Palatin Peteni i biskup Tomari. Turci udare silno u srce ugarske vojske, a potom orkan od 40 hiljada bosanske i smederevske vojske munjevitom provalom potuce ugarsku vojsku. I sam ugarski kralj Ljudevit II ne zna se se sigurno kako je okoncao: da li se utopio bjezeci mohackim mocvarama ili je poginuo. Vec pocetkom septembra sultan Sulejman je taborovao pred Budimom, dok je vojska opsjedala grad u kojem se nalazila Ferdinadova posada. Nakon sest dana opsade, posada je predala tvrdjavu. Sulejman je izdao naredbu da noko ne smije dirnuti ni u cije dobro. Jos za vrijeme svecanosti na budimskom dvoru, Sulejman je sa vojskom nadirao prema Becu. Opsada utvrdjenog austrijskog glavnog grada pocela je sredinom augusta 1529.godine. Jurisi na grad smjenjivali su se jedan za drugim punih 18 dana. Turci su srusili nekoliko kula, te napravili ogromnu stetu u utvrdjenim gradskim zidinama. Posljednji juris je izvrsen bez zeljenog uspjeha negdje u sredini oktobra 1529. Godine, nakon cega je sultan naredio povlacenje. Cilj ovog Sulejmanovog pohoda nije bila opsada Beca nego da se Ferdinand navuce u bitku na otvorenom polju, ali do takve bitke nije doslo. U ovoj bici ucestvovala je i bosanska vojska koja je brojala oko 20 hiljada vojnika. U tom pohodu osvojeni su mnogi dijelovi utvrdjenih gradova u Ugarskoj, Stajerskoj i donoj I gornjoj Austriji. Ovaj pohod Sulejmana Velicanstvenog otvorio je povoljne uslove za mirovne pregovore, koje je zelio Ferdinand, nakon sto mu je zemlja uveliko opustosena. Po mirovnom ugovoru u Carigradu, koji je zakljucen pri koncu 1533., sultan je zadrzao Ugarsku, a Ferdinandu je priznato samo ono sto je tada stvarno kontrolisao.
Dosao kara-Mustafa-pasa da upravlja imperiojom u trenutku njene historijske prekretnice. On je doveo posljednji put Osmanlije prek kapiju Beca cije je moguce osvajanje otvaralo Osmanlijama puteve prema Zapadu I Evropi. Osmanska moc je konacno zaustavljena pred samim Becom, a kola su se okrenula strmoglavice i nikada vise trajnog oporavka. Bosnjaci su bili neposredni sudionici tog historijskog procesa. Francuzi da bi oslabili Habsburgovce kao svoje glavne suparnike u Evropi su uspjeli uvjeriti velikog vezira kara-Mustafu-pasu da zauzme Bec, sto njegovim predhodnicima nije poslo za rukom. Na proljece 1683. Vezir Mustafa-pasa Cuprilic (zvani kara-pasa) skupi veliku vojsku u Edinama, na pohod za Bec. Svakako, u toj velikoj vojsci morali su se naci Bosnjaci. Njih je vodio bosanski namjesnik Hizir-pasa. Sredinom jula pocela je opsada Beca, koja je trajala punih 60 dana. Iznurenim braniteljima tvrdjave prispjela je pomoc. Poljski kralj Sobietcki, na celu velike vojske od 70 hiljada ratnika, od kojih 26.500 konjanika, sa oko 145 topova. Na uzvisici Kahlenberg kod samogf Beca, u toj odlucujucoj bici, Sobietcki razbije turske snage, kojim je zapovjedao sam veliki vezir Mustafa-pasa Cuprilic. Vecina te razbijene turske vojske prikupila se u Budimu. Tri godine po neuspjehu osvajanja Beca, tj. juna 1686., izgubili su Turci Budim-najvazniji bosnjacki centar, sjeverno od rijeke Save. Sa Bosnjacima su se povlacili i Jevreji (Sefardi) prema Sarajevu. Rat se brzo prenio na granice Bosne. Austrijanci su bili veoma aktivni, narocito na frontu prema Bosni. U borbama na granicama Bosne narocito su se isticala dvojica katolickih (hrvatskih) svestenika, u funkciji hajduckih, uskockih cetovanja. To su Marko Mesic u Lici I Luka Ibriosimovic u Slavoniji. Oni su zapoceli prisilno pokrstavanje muslimana-Bosnjaka u tim predjelima. Svecenik Mesic je stekao takve zasluge da ga je papa naimenovao apostolskim poslanikom za Liku. Hiljade Bosnjaka je nestalo i silom pokrsteno, dok franjevacke arhive cuvaju podatke o njihovom pokrstavanju. To je uistinu bila cijena kojom je Austrija naplatila svoj mir sa turskom carevinom. Sarajlije se oglasavaju kod sultana da im pruzi pomoc jer su iscrpljeni stalnim slanjem vojske i novaca za ratove, te isticu da je dobar broj ljudi stradao od gladi i kuge. Stanovnistvo je obuzeto strahom, jer je veliko pomanjkanje hrani, municiji i novcu, pa i u vojnoj sili, a grad Sarajevo se nalazi u bijedi i nesposoban je za ratovanje. Din-dusmani su dobro obavijesteni, a grad moze vrlo lahko pasti i stradati.
Napad Austrije na Bosnu
Znajuci tu situaciju u Bosni, austrijski ferdmarsal, princ Eugen Savojski prikupi povecu vojsku, te sa hrvatskim banom u kooperaciji udari na Bihac, kljucno mjesto za daljnja osvajanja Bosne. Habzburska vojska od oko 130 hiljada ljudi, sa 32 topa, udari na Bihac 9.6.1697.godine. Nakon sto su tri sedmice uspjesno odolijevali opsadi, Bosnjaci su izasli iz tvrdjave i u otvorenom protivnapadu porazili neprijatelja i natjerali je u bezglavo bjezanje. Sad Eugen Savojski udari po drugom pravcu, predje Savu kod Broda, te skoro bez otpora osvoji Doboj, Maglaj i Zepce, te preko Vranduka spusti se u vec napustenu Zenicu. Krene potom na Kakanj, te ga popali, pa preko Visokog dodje pred Sarajevo. Za sam grad Savojski kaze da se nalazi na sirokom prostoru, te da ima 120 lijepih dzamija. Stanovnici grada su Bosnjaci i nesto Turaka. Svom silom Savojski navali na grad, pa vidje da se tvrdjava ne moze zauzeti, jer su se gradjani dobro spremili na otpor. On zapali donji grad. Za to vrijeme jurisnici su pljackali i silovali stanovnistvo grada. Posto je zima bila na pragu, princ Eugen je odmah sa vojskom i plijenom, te zarobljenicima krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljackao i palio sva bosnjacka imanja. Vec u pocetku novembra je presao Savu i napustio Bosnu. U domacim izvorima se vrlo malo govori o ovoj katastrofi Bosne i Sarajeva. Iz jedne poruke upucene sultanu vidi se da su u pozaru mnoge dzamije popaljene, a dobar dio njihovih imama i mujezina pobijeno.
Od Beckog rata pa nadalje, sve komsijske drzave i njihovi domaci pomagaci bore se da iskorijene muslimane Bosnjake iz ovih predjela. Sve se to to dogadja u vrijeme vjerske netrpeljivosti u krscanskoj, katolickoj Evropi. Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima u savremenom dobu leze u zelji balkanskih, prije svega srpskih, crnogorskih i hrvatskih vladajucih struktura da njihovom eksterminacijom stvore svoje-etnicki ciste teritorije. Pokolj Bosnjaka u C.Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Petrovica. Vladika je na Bozic 1702., na samo badnje vece, pred zoru, istrebio sve Bosnjake-muslimane u tim predjelima C.Gore. Dokazi o tome se zasnivaju na spisu samog vladike (Gorski Vijenac) u kojem on govori o izgonima muslimana. To nije prvi slucaj u evropskoj historiji da se pokolj i likvidacija vjerskih neistomisljenika vrsi na noc velikih krscanskih blagdana. Poznata je i sicilijanska vece pokolja 1282., te pariska vece pokolja kalvanista 1572. Crnogorska hajducija nije prestajala. Bosanski namjesnik Numan-pasa Cuprilovic i hercegovacki Becirbeg Cengic udarili su u ljeto 1714. Na Crnu Goru. Kada su stigli na Cetinje, vladika Danilo je pobjegao u Kotor pod mletacku zastitu. Ostali namjesnici dali su pasi uvjerenje da ce ostati mirni I pokorni. U povratku je Numan-pasa poveo preko 2000 Crnogoraca sa porodicama i naselio ih na slabo naseljenu glasinacku visoravan kod Sarajeva. U to vrijeme Osmanlije su osvojile na jugu Grcke Peliponez, a bitka na bosansko-dalmatinskom ratistu vodi se sa promjenjljivom srecom. Najteza bitka vodjena u u avgustu 1515. Kod Sinja, gdje su osmanlijske snage, pod komandom bosanskog vodje Mustafe-pase Celica pretrpile poraz. Od tog vremena se u sinju svake godine 14.augusta odrzava viteska igra zvana 'alka', kojom sinjani slave uspomenu na pobjedu nad Turcima. Takve igre i maskare, sjecanje na pobjede nad muslimanima susrecu se po cijeloj Evropi, od Spanije preko juga Italije do Dalmacije. To nigdje u muslimanskom svijetu takvih ratnickih igara nema. Poraz kod Sinja nije obeshrabrio Mustafa-pasu, koji je nakon kratkog predaha povratio dalmatinsku granicu. Povlaceci se, Dalmatinci (Mlecani) su minirali svoju najvecu tvrdjavu Gabelu u noci sredinom marta 1760. i pobjegli. Zadatak je dobio Osman-pasa Trenbinjac da je popravi, naseli i sacuva.
Rat sa Austrijom
U objavi rata austrijski car Karlo VI upucuje proglas bosanskim muslimanima, trazeci lojalno drzanje prema austrijskoj okupacionoj vojsci. U proglasu je stajalo da bosanski muslimani ("Turci") koji zele primiti krscanstvo mogu slobodno ostati na svom imanju, a oni koji to ne ucinu neka idu kod im se svidja. Kada je Rusija zaratila sa Turskom tada je na zapadne granice turskog carstva (na Bosnu) napala Austrija kao saveznik Rusije. Bilo je to 1737-1739. Austrijska vojska je bila pod komandom princa Josipa Hildbughouzera, a hrvatska vojska pod komandom hrvatkog bana. Bosansku vojsku predvodio je sposobni vojskovodja Ali-pasa Hecimovic, tadasnji vezir u Bosni. Austrijsko-hrvatska vojska otpoceja je operaciju na cetiri odvojena pravca. Plan je bio da istog dana njihove trupe predju bosansku granicu, te osvojiti zemlja bosanska po svaku cijenu.
1.Pukovnik Raunnach napada iz Like na Ostrovicu;
2.ban hrvatski Esterhazi udara pravcem prema Buzimu, a
3.pukovnih Halvasar napada na Ljesnicu kod Zvornika, dok
4.princ Hildburghauzen krenu sa glavnom silom prema Banjoj Luci. Prvi udari Raunach na
Ostrovicu i to 18. jula 1737. Razvi se ljuta bitka i Bosnjaci tesko porazise austrijsku i hrvatsku licku vojsku. Ban hrvatski Esterhazi pade pod tvrdim Buzimom.
Valvasarevi carevci iznenada navalise na Ljesnicu, opljackaju je i zarobe oko 400 zena I djece, onda zapale cijeli grad. Sad navalise na tvrdi Zvornik pa ga opsjednu. U bici prsa u prsa porazi Ahmed-pasa carevce, te zarobi vise oficira, vojnika, zaplijeni municije i raznog ratniog plijena.
Bitka kod Banje Luke.
Glavna sila kojom je zapovijedao princ Hildburghauzen sakupila se u Pakracu i blizoj okolini. Vec 15. Jula predjose Savu kod Gradiske a u Trn kod Banje Luke stignu 24. Jula.
Iz Trna krenu u dvije kolone i isti dan stignu pred Banju Luku. Austrijanci su uglavnom mirovali do 28.jula i za to su vrijeme iskopali rovove oko cijelog Donjeg Sehera. Nocu 28. Jula postavljene su dvije topovske baterije sa po 12 topova na Juznom brdu I otpoce granatiranje tvrdjave Kastel. Kako se ustanovilo da je razmak prevelik i da je s toga mjesta nemoguce ugroziti tvrdjavu, slijedece noci oni postavise dvije topovske baterije blize tvrdjavi. Tada je otvorena zestoka vatra na tvrdjavu, ali su banjalucani silovito odgovorili iz svojih topova po neprijateljskoj vojsci. Na travnickom polju skupila se bosanska vojska sa svih strana, s kojom je Ali-pasa krenuo preko Jajca i tu se susreo sa pobjednicima ostrovske bitke na celu sa Mehmedom Fidahicem, najazasluznijim sinom ponosne Bosne tih teskih dana. Kod Krmina presla je bosanska vojska preko Vrbasa neopazena od Austrijanaca, te preko Ljubaceva, Memica, Bastaha i Ponira stigla do Starcevice i spustila se sirokim putem na banjalucko polje 4.augusta. Vojska je bila rasporedjena ovako: Na desnom krilu bio je Mehmed-beg Fidahic sa krajiskim kapetanima, a na lijevom alajbezi iz cetvrtog sandzaka sa vojskom, dok je u centru bio Ali-pasa sa vojskom iz 32 kotara. Oko podne zapocne strasna bitka i nakon dva sata Bosnjaci izvojevase pobjedu. Do zalaska sunca bilo je pet jurisa, a kada je pao mrak Austrijanci su se poceli povlaciti istim putem kojim su I dosli. Strasna bitka je bila kod gradskog mosta. Dok su Bosnjaci prokrcili put do tvrdjave Kastel, gazeci preko stotina mrtvih austrijskih vojnika.
U dnevniku princa Hildburghauzena zabiljezeno je da je vidjeno kako se po pet austrijskih vojnika hvata za rep jednog konj nebi li nasli spas na drugoj obali Vrbasa. Smatra se da se rijeci utopilo oko 1000 austrijskih vojnika. U prvom su jurisu poginula tri konja pod Fidahicem, a on-ranjen gologlav i sa isukanom sabljom zaletio se medju neprijatelje i sa laksim ranama uspio se vratiti nazad. Ali-pasa mu zamota ranu, dade mu svoga konja i dolamu, pa se on opet stavi na celo svoga krila. Samo takvim junastvom-kaze Basagic-Bosnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Prema sluzbenom austrijskom izvjestaju naslo je smrt na bojistu 6000 vojnika, dva pukovnika, jedan major, dva konjicka kapetana, dva baterijska kapetana, dva porucnika, ranjena tri kapetana i tri porucnika. Austrijanci su ostavili na ratistu 12 topova, tri lumbarde, 2300 satora i baraka, 15 hiljada bureta baruta, vise stotina sablji, velik broj volova i druge stoke i dobar broj vojske je zarobljen. Bosnjaci su tjerali austrijsku vojsku 3 dana, dok je ona preko Gradiske uzmicala prema Hrvatskoj. Historicar (Zagrepcanin) iz tog vremena po imenu Smiciglas pise u svom djelu Povijest Hrvatske, Zagreb 1879, na strani 310. Da je Hildsburgauzen potukao Turke kod Banje Luke a onda se povukao. Dok su ove borbe vodjene u Bosni, austrijska vojska je vodila ofanzivu na Nisu, Krusevcu i Novom Pazaru. Ali, kad su Austrijanci dozivjeli poraz kod Vidina u Bugarskoj, demoralisana vojska je bjezala sjeverno prema Dunavu. Turci su ih stigli kod Grocke (blizu Beograda) 23.jula 1738. i potpuno ih razbili. Austrija je bila prinudjena da sklopi mir I napusti podrucja ispod Save i Dunava, ukljucujuci i Beograd. Ove pobjede bosanske vojske, potpomognute u zavrsnom dijelu rata jedinicama iz Turske, spadaju medju najvaznije dogadjaja u historiji Bosne za turske uprave, jer su sprijecile Austriju da jos tada pokori Bosnu, a uz to su jos podigle ratoborni dih Bosnjaka. Ovo je toliko vazno da je trebalo da se trebalo slaviti i u skolske udzbenike uvesti. Tako nesto ne bi propustili ni pravoslavci ni katolici. Ova pobjeda je utoliko veca sto je izvojevana potpuno neovisno od Turaka, pametnom strategijom i herojstvom Bosnjaka. Da vocstvo Bosnjaka nije motivisalo I mobiliziralo sve sto je bilo sposobno za odbranu, bila bi to propast za Bosnu i njeno stanovnistvo. Poslije ovog rata Bosnom je vladao najduzi period mira u njenoj visevjekovnoj historiji, skoro 50 godina, ako se uzmu neke provale i napadi hrvatskih uskoka na neke pogranicne gradove. Hrvatski uskoci oko Kupe i Korane dodju nocu pod Ostrozac, i pod okriljem mraka pomocu ljestvi nekoliko ih pokusa da udju u grad i otvore kapiju, da bi cete usle I napravile pokolj ostrozackih muslimana. Slucajno jedna zena primjeti neprijatelje, pa obavijesti kapetana Besirovica o slucaju. On hicem iz puske probudi Bosnjake, a iznenadjeni Hrvati se bezumno dadose u bijeg.
Dubicki Rat.
Nakon pedeset godina spornog mira I unutrasnjih previranja, te privredne I drustvene stagnacije, izbio je rat izmedju Austrije i Turske 1788. Austrija je vrsila pripreme za novi pokusaj osvajanja Bosne, slanjem agenata koji su prikupljali podatke vojnog karaktera.
Austrijski agenti su imali podrsku franjevackog biskupa iz Kreseva fra Augustina Botes-Okica. Objavom rata car Josip II uputio je poruku bosanskom stanovnistvu da mu jamci punu slobodu ukoliko se mirno preda. Cim je primila nepovoljan odgovor, Austrija je odmah uputila armiju prema Bosni. Uputila je dva korpusa ukupne sa 51 hiljadu vojnika, te hrvatskih od 39 hiljada vojnika. Prostor od dalmatinske granice, tj. od mora pa do Dubice, pokrivao je hrvatski korpus sa spomenutim brojem vojnika. Od Gradiske do Sapca postavljen je slavonski korpus od 12 hiljada vojnika, a kod Beograda dodatne snage koje su djelovale prema jugu Srbije. Bosansku vojsku su uglavnom sacinjavali
Bosnjaci-muslimani sa neznatnim ucescem Turaka. Turska je u maju 1788. Preko Sarajeva za Krajinu poslala 300 tovara municije. Glavne borbe su se vodile oko Dubice. Stoga je ovaj rat ostao poznat kao Dubicki rat. Za tri godine ratovanja austrijska vojska je pod komandom cuvenog feldmarsala Gideona Ernsta uspjela samo da zauzme tvrdjavicu Dresnik, te Dubicu, Novu Gradisku i Cetingrad. Za ferdmarsala Gideona je nepojmljivo kako su tako tvrdi ti bosanski gradici i kako se Bosnjaci u njima herojski brane, te sa kakvom lahkocom se znaju ponovo usanciti kada im se probije jedna linija. On im je za to odao najveca priznanja. Kada se ferdmarsal neobavljena posla u Bosni pridruzio slavonskom korpusu sa nadom u bolju ratnu srecu. Nekog veceg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji. Osvojili su Sabac, a na slozenoj operaciji opkoljavanja i opsade Beograda su potrosili cijelu prvu polovinu ovog vojnog pohoda. Austrija se u Srbiji oslanjala najvise na srpske cete koje su hajdukovale bez uspjeha. Sad se vec ukazivalo da od dalekoseznog austrijskog projekta nece nista biti. Rusenju turskog carstva Isuprotstavila se Engleska i Pruska. U isto vrijeme je izbila Francuska revolucija 14.07. 1789., koja je strasno uzdrmala feudalnu Evropu. Tako je doslo do mirovnih pregovora, sto je rezultiralo mirom izmedju Austrije i Turske u Svistovu kod Beograda, koji je potvrdio uspostavu granica prema predratnom stanju, a prema istom ugovoru Bosni je Austrija vratila Dubicu i Gradisku, a zadrzala Cetingrad. Ostrozacki kapetan Hasan-beg Besirevic je vec u proljece slijedece godine napao Cetingrad i oslobodio ga. Od tada se granica Bosne prema Austriji nije mijenjala sve do Berlinskog kongresa 1878.
Napoleon (1769-1821)
Za vrijeme Napoleona Austrija vodi rat sa Francuskom. U aprilu 1809. Njene snage napadaju Bavariju, koju je Napoleon 1805. osvojio od Njemacke. Austrija se nadala da ce pokrenuti cijelu Njemacku protiv Francuske. Napoleon pozove trupe iz Spanije te zauzme Bec 12.maja 1809. Beckim mirom Napoleon Bonaparte dobi ilirske provincije od Austrije. Vec 1910. Napoleon je u zenitu svoje moci. Pored nekih promasaja u Spaniji i Portugalu, smatrao se tadasnjim sharlemagne (sarlmejnom Evrope). Rastao se savojom prvom zenom Zozefinom koju je jako volio, ali je bila nerotkinja. Ozeni se nadvojvotkinjom Meri Luis, kcerkom austrijskog vladara Francisa, koja mu je rodila sina 1811. Ruski car Aleksandar nije postivao odredbe Tilsitskog ugovora. Prethodno su dva vladara podijelila podrucje Evrope. Napoleonu je priapala zapadna a Aleksandru istocna polovica. Sigurno obecanje Rusije da ce napasti kopnom Britansku Indiju i osloboditi je od Engleza nije izvrseno. Napoleon se osjetio prevarenim, pa je skupio svoju vojsku kod Varsave u Poljskoj da napadne Rusiju. To je bila najveca armija koju je Evropa ikada vidjela. Ona je brojala 612 hiljada vojnika iz skoro svih krajeva zapadne Evrope. Napoleon je predpostavio da mu nece biti potrebno vise od mjesec dana da osvoji Rusiju. Ruska armija brojala je 118 hiljada vojnika, te se odmah povukla pred nadmocnom Napoleonovom silom. Ruski komandant armije Kutuzov odluci da brani Moskvu (Borodinskom bitkom septembra 7., 1812.g). U okrsaju Rusi se povukose preko rijeke Nare. Napoleon udje u praznu Moskvu koja je bila sva u plamenu. Sad napoleon trazi pregovore sa Rusima, koji to odbiju. Cekajuci skoro mjesec dana na odgovor koga nije bilo, Napoleon se poce povlaciti iz bojazni od zime, opasnosti od nestasice hrane za vojsku i 300 hiljada konja.
Novembra 1812. Pade veliki snijeg a temperatura se spusti ispod 40 stepeni. Povlaceci se u grad Smolensk, nastade ogromna oskudica hrane, te bolest zavlada kod vojske. Tu je Napoleon pretrpio najveci gubitak vojske. Stalnim zasjedama i napadima ruskih jedinica bi otezano povlacenje vec dobro icrpljene Napoleonove armije. Napoleon je stigao u Pariz 18.decembra, prije saznanja Evrope za njegov poraz. Proracunato je da se od 620 hiljada vojnika koje je poveo na Rusio vratilo
samo 120 hiljada. Ruski gubici su bili 200 hiljada mrtvih i 150 hiljada ranjenih. Po povratku u Pariz Napoleon je uspostavio diktaturu. Uveo je nove takse a ubrzo poceo i novu moblizaciju vojske. Cijela Evropa je bila nezadovoljna Napoleonovim rezimom, a nezadovoljstvo je rapidno raslo i u samoj Francuskoj. Austrija u to vrijeme izjavi rat Francuskoj, a ubrzo joj se pridruzise sve evropske drzave. Najveci poraz Napoleonu bijase bitka za Lajpcig poznata kao "Bitka nacija" (oktobra 16-19., 1813.). Francuska armija je bila rasturena u male grupice. U januaru 1814. Francuska je napadnuta sa svih strana od Austrije i njenih saveznika. Vec 30. Marta saveznici su stigli do kapija Pariza. Napoleonovi marsali uspjeli su da ubijede Napoleona da abdicira, pa se on povuce 6.aprila. Saveznici ga poslase u zatocenistvo na ostrvo Elbu na Mediteranu. Tu je Napoleon bio dobro informisan o situaciji na kontinentu. U 45.godini pun snage, sposobnosti i nadarenosti nije se mogao lahko pomiriti sa sudbinom poraza. Iznenada odluci da se vrati, pa je vec 20. Marta 1815.bio u Parizu. Ponovo je uzeo vlast, usvajajuci duh revolucije. Na plebiscitu je dobio nesto vise glasova od kralja. Odnah je to iskoristio I sakupio armmiju da se suprotstavi saveznickim evropskim trupama koje su vec opsijedale granice Francuske u znak nezadovoljstvo ponovnim Napoleonovim preuzimanjem vlasti. U ratu do kojeg je doslo, Napoleon porazi Belgijance i Pruse kod Lignya juna 16. 1850., dva dana kasnije, kod Waterlooa udje u bitku sa Englezima. Zametnu se strasna bitka. Napoleon je bio na domaku pobjede, kad se pojavise Prusi na celu sa Bluscerom kao pojacanje Britancima. Sreca se okrenu na drugu stranu, pa uprkos herojskoj borbi stare Napoleonove garde on izgubi bitku. U Parizu on abdicira u korist svog sina Napoleona II 22. Juna 1815. Po svaku cijenu htio je da otplovi za Ameriku, ali Englesi to sprijecise. Saveznici su se slozise da ga posalju na ostrvo Svetu Helenu kao zatocenika. Slobodno se mogao kretati, ali uz politickog cuvara. Citao je i pisao memmoare, slusao klasicnu muziku, citao engleske novine, kartao se, a narocito je volio citati orjentalnu filozofiju Islama. U Egiptu je izjavio da je zelio primiti Islam, jer je to religija buducnosti. Napoleon je pokazao prve znakove bolesti 1817. Izgledao je kao da ima cir ili rak na stomaku. Bolest se rapidno pogorsala pocetkom 1821. Te ga oborila na postelju. Maja 5 su se cule njegove zadnje rijeci koje je s mukom sapatom izgovorio: "Boze, daj da moj sin bude lider armije!" Umro je istog dana, 5. Maja 1821 u 5:45 p.m., sa nepunih 52 godine zivota. Sahranjen je u Rupert Valley. Nadgrobni spomenik nije nosio njegovo ime, nego samo rijeci: "CI-(Ovdje lezi). Napoleon je ostavio trajne institucije, cvrste mase, na cemu je moderna Francuska zasnovana. Administrativni sistem policije "decode Napoleon", sudski sistem, finansijski sistem, univerzitete i vojne akademije. Ostavio trajni utisak na istoriju Francuske i Evrope.
Borba za nezavisnost od Osmanlija.
Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja I ponos Bosnjaka. Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulum vlasti nad domacim stanovnistvom sve vise se pokazivalo uzrokom nezadovoljstva i nemira. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namajesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti na nacionalnoj bazi. Bosnjace traze sve vise da smanje utjecaj turske vlasti i da o sudbini Bosni licno vise odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa cesto salju vezire i izaslanike, kao Dzelaliju, Abdurahmana I druge, koji su u pokusajima da uguse bune smakli najvece bosanske sinove.
Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja i ponos Bosnjaka.
Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulumi vlasti nad domacim stanovnistvo dovode do sve izrazajnijeg nezadovoljstva naroda. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namjesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do nemira i sve otvorenijih sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti. Bosnjaci nastoje umanjiti utjecaj turske vlasti nastojeci da o sudbini Bosne sami odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa salju vezire i izaslanike kao Dzelaliju, Abdurahmana da uguse bune i ustanke. U tim krvavim kaznjenickim mjerama turci ubijaju najvece bosanske sinove. Sam Dzelalija je pogubio preko 300 bosanskih velikana, medju njima i glasovitog Ilhamiju.
Od 1850 do 1852 zloglasni poturceni Licanin Mica Latas poznatiji kao Omer-pasa Latas, postavljen je za zadatkom da skrsi otpor bosnjaka. Svojom surovoscu i potocima krvi pobijenih bosnjaka slomio je otpor, ali i snagu Bosne cime je svjesno ili nesvjesno pripremio njen pad pod austrijsku vlast. Kulminaciju bosnjacke borbe protiv Osmanlija predstavlja ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradascevic, zvani "Zmaj od Bosne". Tada su Bosnjaci pod njegovim vocstvom po prvi put jasno postavili zahtjev za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Bosanski vezir Ali-Namik Moralija pokusao je pocetkom 1831 godine privoliti bosanske velikane na poslusnost i prihvatanje novih turskih reformi. Bosnjacki kapetani i vodje su se sastali u Tuzli, i tu izabrali za svog vodju kapetana Huseina Gradascevica. Dogovorili su se da odbace reforme, da se odupru posebnom uvodenju poreza i prikupljanju nove vojske, te ustupanju podrinjske nahije Srbiji. Tu nahiju je drzao proslavljeni bosnjacki junak Fidahic. Izborom Husein-kapetana nisu bile zadovoljne sve vodje u Bosni a narocito Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic iz Hercegovine.
Bosna je bila jace pogodjena reformama nego Hercegovina. U njoj je bilo vise vojnicko-politickog plemstva, janjicara i vezira, te je bila i bogatija nego Hercegovina. To je dovelo i do politicke prevlasti, pa je Bosna uvijek bila ta koja je odredjivala politicki pravac pasaluka.
Gradascevic sa svojim pristalicama krene na put prema vezirskom Travniku da se obracuna sa Namik-pasom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se utvrdi u gradu, ali Husein-kapetan potpuno razbi njegove branioce, a Namik-pasa se preda da bi spasio glavu. Bosnjaci stavise pod oruzje 25 hiljada vojnika, te 13 aprila 1813. krenuse iz Travnika. U Busovaci im se pridruzi jos vojnika, pa se odatle zajedno uputise prema Kaceniku u Kosovu. Turska vojska je brojala 21 hiljadu vojnika pod velikim vezirom Mehmedom Resid-pasom. U velikoj bici 18.aprila 1821, Bosnjaci izadjose kao pobjednici. Resid-pasa pobjeze prema Skoplju ostavivsi topove i velik ratni plijen.
Bosnjaci ne umjese iskoristiti sjajnu pobjedu. Husein se pokaza vecim vojnikom nego politicarom. Resid-pasa ga prevari, obecavsi da ce mu omoguciti “ferman o autonomiji” i postaviti ga za vezira, samo ako se sa vojskom vrati kuci. Husejin-kapetan tom obecanju nasjede, ne trazeci nikakvu pismenu garanciju. Sa velikim slavljem Husejin je docekan u Sarajevu. Poslije kraceg zadrzavanja, otpracen je u Travnik gdje je poceo upravljati. Ferman o imenovanju nije stizao, kako mu je obecao veliki turski vezir. Osam mjeseci Husejin-kapetan je bio vezir Bosne. Narod ga je zvao "Zmaj od Bosne", a on se potpisivao kao "Husein-pasa".
Njegov pecat, narucen iz Skoplja, je izgledao ovako:
U sredini je stajalo “Uzdam se u Velikog Stvoritelja; Rob mu Husein." Na krajnjim rubovima kruznice u sedam polja stajalo je: "pomoc je od Boga i pobjeda skora; obraduj vjernika; Bog nam je dosta, on je nas Upravitelj, Gospodar i Zastitnik; Nema snage osim Boga Velikoga."
Ispod spomenutih sedam polja je sedam uzvika: "O Ponosni, o Slavni, o Mocni, o Darazljivi, o Milosni, o Pokrovitelju I Oprosnice!"
Vrlo je znacajno spomenuti kako se u toj situaciji ponasao srpski knez Milos Obrenovic. On ocito nije bio pasivan. Cak je prije bitke savjetovao Bosnjake da se okane bune, te tvrdio da ce ih on izmiriti sa sultanom. Kada to nije urodilo plodom, Obrenovic je i prijetio kapetanu Gradascevicu…
4.jula 1832. u drustvu sa Fidahicem, Mujagom Zlatarevicem i mnogim svojim vjernim pristasama Husein Kapetan Gradascevic zapoce posljednju bitku pred zidinama Sarajeva. Rame uz rame borise se ovi velikani. Cak osam konja poginu pod "Zmajem od Bosne". Turska vojska Kara Mahmud-pase uznemirise se pred bosnjackim naletima i kad poraz turaka bi na pomolu, stigose im u pomoc Hercegovci Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic sa svijezim snagama. To i odluci o krajnjem ishodu borbe koja se zavrsi porazom Huseina-kapetan-Gradascevica .
Nakon poraza, Gradascevic je sa vojskom krenuo u pravcu svog Gradacca. Tamo se nije dugo zadrzavao, jer je Kara Mahmut poslao za njim potjeru. Rano u zoru 15. Juna, Gradascevic predje rijeku Savu kod Zupanje na tlo Slavonije. Vjerovao je da ce ga Austrijanci prihvatiti kao vezira, ali se u tom prevario. Austrijanci su mu konfiskovali sve sto je sa sobom imao. Trazio je da ga upute caru Franji u Bec, ali je od kneza Metternicka dobio samo pismeno obavjestenje da se licno obrati sultanu s molbom za pomilovanje, a da ce se car Franjo za njega licno zauzeti. Austrijski poslanik u Carigradu je javio da je Turska pristala da pomiluje Husejin-kapetana. U oktobru je stigao ferman kojim je Gradascevicu i Fidahicu dozvoljeno preci u Tursku ili Austriju, ali ne i da ostanu u Bosni. Sve njihove pristalice su mogle ostati u Bosni.
Tek nakon dugog kolebanja, Gradascevic i Fidahic preselise u Tursku. Bilo je to u decembru 1832. Sultan ponudi Gradascevicu visoki cin upravitelja nad nizamom, ali Husein odbi, pa zato, zajedno sa Fidahicem, biva prognan u Trapezund. Umro je, u Carigradu prije nego je odluka o progonu mogla biti realizovana. Desilo se to kad mu je pozlilo, dok je uzimao abdest. Pokopan je na Ejjubu 30.jula 1833. Za mezar mu se i danas zna. On je bio posljednji kapetan Gradacca. Evo kako su "Zmaja od Bosne" opisali oni koji su ga znali.
Kad je umro bilo mu je 30 godina, bio je osrednjeg stasa, blagog i donekle sumornog pogleda. U osmjehu su mu se skladno mijesale radosti tuga. Njegove krupne oci su bile zasvodjene gustim ukrstenim obrvama. Bjelina njegove koze ukazivala je uistinu dzurdzijanski tip njegove majke. Bio je to vjecito ponosni Bosnjak. Jedva bi se moglo vjerovati da se pod ovim naoko ne bas jakim nego prije njeznim tjelesnim stasom mogla sakrivati takva licnost. Vojnicka mudrost, velika upornost, a narocito licna hrabrost bile su njegove odlike.
Iskren i marljiv musliman "on je brizljivo vrsio odredbe svoje vjere i propise Kur`ana. Nizasto na svijetu ne bi on propustio svoj namaz (dnevnu molitvu)." Cesto ga se moglo I na duznosti cuti kako u sebi uci Kur`an. Uzdrzavao se alkoholnih pica, zabranjenih Kur`anom. Umro je u cvijetu mladosti, a bio je najznamenitija licnost svoga doba medju Bosnjacima.
Franjevacki hronicar fra-Jako Baltic pise da se vezir Husejin-Kapeten- Gradascevic “prema krscanima cinjase pravedan”. Ali osvrnimo na tretman"Zmaja od Bosne" u bivsoj jugoslavenskoj historiografiji. Ovaj oslobodilacki pokret minimiziran je i omalovazavan. Predstavljan je i kao beznacajna "buna", Da se u ovom slucaju nije radilo herojstvu bosnjackog naroda, vjerovatno bi se ovaj pokret velicao kao ustanak protiv osmanlijskog carstva. Zar se moze govoriti o “buni”, ako nekom podje za rukom da podigne i stavi pod oruzje 25 hiljada ljudi i tom vojskom porazi tursku vojsku. Ocigledno radi se o manipulacijama historijskim faktima koje nisu novina na ovom tlu, posebno kad je potrebno umanjiti bosnjacki historijski i kulturni identitet.
U vrijeme herojske borbe Husein-Kapetena-Gradascevica i cijelog bosnjackog naroda za autonomiju, Srbija je 1830. dobila status vazalne autonomne knezevine u okviru Osmanskog carstva. U periodu od 1830 do 1867. Srbijaanci su izvrsili masovne zlocine nad bosnjackim muslimanima. Pobijeni su ili protjerani svi muslimani iz Beograda, Uzica, Sapca, Smedereva, Kladova, Loznice, Valjeva, Pozege, Cacka, Saokola i drugih mjesta.
Oduzeto im je preko milion hektara obradive zemlje, 100 hiljada zgrada i oko 300 hiljada grla stoke. Unisteno je oko 600 dzamija. Protjerani su najvecim dijelom naseljeni u Bosni. Negdje oko1876. Godine u Srbiji na podrucju juzne Srbije: Nisa, Vranja, Pirota, Prokuplja, Toplica i drugih gradova, muslimansko stanovnistvo klano, silovano pljackano ili prisilno prevodjeno u pravoslavlje.
Poznati srpski politicar i historicar Stojan Novakovic pise da se od 1804. godine u Srbiji vrsi generalno istrijebljavnje muslimana i naroda neslavenskog etnickog porijekla. Dr. Jelenic, historicar, pise u svome djelu "Kultura i bosanski franjevci" (na strani 207): “…. Fra-Ante Knezevica, franjevac i historicar, kojega je biskup Strosmajer poslao 1869. u Beograd da kod srpske vlade vidi kako bi se Bosna I Hercegovina oslobodila od Turaka, razgovarao jesa tadasnjim srpskim kraljevskim namjesnikom Blaznjavcem, koji mu je obecao pomoc srpske vlade za oslobodjenje Bosne. Namjesnik je savjetovao da krscanska raja podigne ustanak u Bosni i da odmah, na pocetku, daju proglas muslimanima da se prekrste ili sele, a ako ne prihvate ni jedno, onda preostaje da se isijeku." Fra-Ante nije pristao na pokolj muslimana, na sto mu je Blaznjavac odgovorio: "Ne verujte im, muslimani su pasije vere i dok budu u toj pasijoj veri, vi nikada mira imati necete. i mi smo ih morali istrebiti iz Srbije, jer nisu bili zahvalni na dobrima koja smo im ukazali."
Historicar Stojan Novakovic u svom djelu "Ustanak na dahije" na strani 194. Kaze: "U Karadzordzevoj je vojci bilo muslimana, medju njima i dvojica hodza. Kada je Karadordzeva vojska pocela paliti muslimanske svetinje u Karanovcu (sadasnje Kraljevo) hodze su stale pred dzamiju i molile da je postede. Karadzordze je na to prividno pristao, ali poslije ipak poslao nekoliko vonika da dzamiju zapale.
Agrarno pravo i odnosi za turske vladavine
Agrarno pravo, Safarski zakon, utvrdjen je za svakih sest sandzaka Bosanskog vilajeta. Po toj naredbi, posjednik zemljista je vlasnik koji to zemljiste moze uz saglasnost drzave prodati, zamijeniti, ili ostaviti svojim nasljednicima. Lice koje zemlju drzi pod zakup nema vlasnicko pravo na istu, a njegov zakup ima nasljedni karakter. Posjednik ga ne moze
ukloniti sa zemlje koju drzi i obradjuje, osim ako zakupnik (kmet) trajno zanemari zemlju, te odbije bez razloga da placa zakupninu i ne pokazuje znakove ikakvog poboljsanja, sto se sve mora sudski dokazati. Medjusobnim pismenim ugovorom regulise se odredjeno vrijeme zakupa. Ako bi zakupnik ili kmet napustio zemlju prije nego sto je zavrsena sjetva, morao bi nadoknaditi posjedniku svu proisteklu stetu.
Kmet ima prioritet kupovine zemlje, ukoliko vlasnik odluci da proda zemlju. Bilo kakva gradnja na zemlji. Bilo kakve gradnje na zemlji posjednik moze da izvodi uz informisanje kmeta. Ako je kmet napravio neku zgradu ili zasadio voce, te napusta zemlju, vlasnik je obavezan da mu isplanu naknadu. Zemljoposjednik ne smije kmeta koristiti za bilo kakve svoije radove ili projekte, niti ga smije istjerati iz kuce da bi se sam naselio. Ovaj zakon ostao je pravno na snazi u BiH sve do austrijske uprave.
Austriska okupacija BiH 1878 I aneksija na sjednici Berlinskog Kongresa 1878. dat je na debatu clan 14 San-Stefanskog ugovora. Ovaj clan se odnosio na prijedlog engleskih delegata da se Austrougarskoj povjeri mandat uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog osim Turske, koja se suprotstavila, tvrdeci da i sami Bosnjaci traze da ostanu pod Turskom. Njemacka i Engleska su izvrsile velike pritisak na turske delegate da prihvate odluku Kongresa. Vec u pocetku jula turska vlada je prisla ozbiljno razmatrati ovaj slucaj. Austro-ugarska je potpisala mandat, uz privolu Turske, da moze okupirati i upravljati Bosnom, te ta prava Bosnjaka nece pretrpjeti povrede faktom okupacije, a da ce se okupacija smatrati privremenom.
Vlada BiH kao prvi akt odbacila je diktat i odluku velikih evropskih sila o davanju mandata Austro-ugarskoj o okupaciji BiH, i izdala odluku da ce voditi rat za odbranu zemlje. Berlinskim ugovorom su izmijenjene samo jugoistocne granice BiH prema Crnoj Gori. Srbija je dobila Mali Zvornik i nezavisnost. U Novopazarskom Sandzaku, koji je razdvajao Srbiju od Crne Gore, ostala je i dalje turska uprava do 1912. godine tj. do izbijanja Prvog Balkanskog rata. Vlada Austrije je uvjeravala velike sile da ce joj biti potrebna samo jedna pleh-glazbena ceta za realizaciju odluke Berlinskog kongresa. Umjesdto cete, medjutim, Franjo Josip je na kraju za slamanje otpora Bosnjaka morao angazovati armiju od oko 300 hiljada vojnika, prema 93 hiljade iskljucivo bosansko-muslimanske vojske.
Dok su Bosnjaci vrsili ubrzane pripreme za oruzani otpor, vec iz Bosanske Gradisce, Broda, Samca, Kostajnice, Vrgorca i Imotske, Austrijske cete su upale u Bosnu. Glavno-komandujuci general okupacionih trupa Josip Filipovic obratio se stanovnistvu BiH jednim proglasom u ime cara, isticuci da Austro-ugarska vojska dolazi uz saglasnost evropskih sila i samog sultana. Carska vojska je naisla na silan otpor Bosnjaka u skoro svim krajevima BiH. Nakon tromjesecne borbe izbaceno je iz stroja preko 20 hiljada vojnika i oficira iz austrijske vojske, uz veliki broj ranjenih.
Bosanska muslimanska vojska je stvorila velik broj dobrih boraca i komandanata, medju kojima se posebno isticu Muhammed Hadzijamakovic, Mehmed Semsekadic cuveni komandant iz Plevalja, te Hadzi Lojo kao glavna licnost sarajevskog otpora protiv okupacije. Tako snazan otpor i veliki gubici austrijske vojske izazvali su gnjev generala Filipovica, koji je brutalno postupio, naredivsi da se iz vojnih bolnica izbace svi ranjeni borci. Austrtijska vlada je pozvala generala Filipovica, koji je optuzen za zlocine nad bosanskim stanovnistvom. Za vrijeme Filipovica vojska je hvatala prolaznike na ulicama, osobito muslimane, i proglasavala ih zarobljenicima. U kratkom vremenu samo u Sarajevu uhapseno preko 1.600 nevinih ljudi i nasilno odvedeno u logor Olomuyc u Austriji. Od sto dzamija srusene su u toku rata.
General Filipovic nije nastupao samo kao vojnik, nego istodobno i kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Intelektualci u Hrvatskoj su se zanosili iluzijama da ce BiH biti pripojena njihovoj zemlji. Katolici su likovali od veselja po dolasku Austrije, gledajuci prevlast katolicke religije nad drugima. Doktor Jelenic takvo raspolozenje slikovito objasnjava u svojoj historiji na 215.strani, pa kaze: "Hrvatsi su bile usta austro-ugarske monarhije, sto su bosanskom narodu saputali ono sto je carska monarhija mislila i osjecala. Hrvati su bili glavni instigatori, glasno pozivajuci BiH u okvire habzburske dinastije. Katolici su vjerovali i u potpunu propast srpskih aspiracija na Bosnu. Njihovi tadasnji poklici nisu ni do danas splasnuli: "Nesta krsta od tri prsta, nesta dina od Medina". Sjetimo se Franje Rackog i njegove izjave citirane ranije. Prema definicijama Rima da su Bosnjaci primili krivu vjeru kao rezultat trajnih povijesnih zabluda, sto je nanijelo veliko zlo hrvatskom narodu, kako kaze Racki.
Pad Banja Luke 1878
Banja Luka, kao i sama BiH, ponovo dozivljava dramaticne dane, nalazeci se opet na udaru evropskih osvajaca. Austro-ugarska okupaciona vojska usla je u Banju Luku 31. Jula 1878. Bez ikakvog otpora. Komandant okupacionih trupa bio je nadvojvoda Ivan Salvatore. U Krajini su se muslimani spremali za otpor. Oko 3 hiljade naoruzanih krajisnika pod vodstvom Hasan-bega Cekica iz Sanskog mosta stiglo je u Banju Luku 13. Augusta. Pridruzili su im se i mnogi Banjalucani.
Bitka je otpocela 14. Augusta u 7:30 ujutro. Krajisnici su zauzeli Petricevac sa franjevackim samostanom i okolnim brdima, a potom se spustili i u sam grad. Bitka se vodila od kuce do kuce, bosnjaci su potiskivali austrougre ali im iz Hrvatske, iz pravca Gradiske, ubrzo stize pojacanje. Sjeverni dio grada Banje Luke bio je u plamenu. 15. Augusta oko podne dosla su Austrijancima nova velika pojacanja, pa su se Krajisnici povukli u brda. Svabe su palile sve muslimanske kuce i radnje.
Dopisnik "Obzora" Pester Leoyd pise da je sve porobljeno i popaljeno i da se za dugo nije moglo kupiti nista u tom gradu. Austrijanci pocinju represalijama. Zatvorenici su izvodjeni pred prijeki vojni sud. Svi Banjalucani koji su ucestvovali ili pomagali krajisnike bili su na meti osvete okupatora. Izvrsene su smrtne kazne, a stotine ljudi je internirano u logor Olomuc.
Zatvoreni su istaknuti Banjalucani: Ragib-beg Dzinic, Fazli-efendija i mnogi drugi. Streljani su : Arif Babic, Meho Jugovac, Ale Nislija, Smajo Bojic, Omer Krajisnik, Hadzi-Mujaga Dzumisic, H.Sejdo, Sulejuman i Esref Gusic, Ibro Poljo, Omer Catic, Mustafa Arnautovic, H.Bego Hasanbasic, Serif Dizdar.
Dolaskom Austrije u ove krajeve industrija se nije znacajnije razvijala. Pocela je velika eksploatacija ugljenokopa Laus. Rudnik je imao velike kolicine smedjeg uglja, a godisnja proizvodnja dostizala je oko 50 hiljada tona i skoro sve je islo za Austriju. Glavni industrijski kapacitet drze Trapisti, a drzava je podigla tvornicu duhana koja je pocela raditi 1888. uglavnom za izvoz u Austriju.
Pocinje period totalne exploatacije svih prirodnih i ljudskih resursa Bosne i Hercegovine. Okupatori na svakom koraku grade industruijske, saobracajne, agrarne i druge objekte. Lokalno stanovnistvo biva prisiljeno da jeftino proda radnu snagu a osvajaci ostvaruju znacajnu dobit. Svakodnevno, preko tek izgradjenih putova i zeljeznickih cvorova, odlaze u Austriju nebrojene kompozicije rudnog bogatsva, drvene gradje, poljoprivrednih proizvoda…Grade se bezbrojna odmaralista, banje, hoteli i objekti za zabavu, dok lokalno bosansko stanovnistvo grca u siromastvu i bolesti.
Austrougarski kazamati nicu sirom zemlje i u njima nalaze smrt ili robiju odvazni bosanski borci za slobodu i nezavisnost ove napacena zemlje.
Muhamed Hadzijamakovic
Prvi Sarajlija koga je austrijski prijeki sud poslao na vjesala je Muhamed Hadzijamakovic, imam i nastavnik Gazi Husrev-begova Hanikaha u Sarajevu. Rodjen u Sarajevu 1814. u doba kada je po cijeloj Bosni harala kuga. Odrastao je i mladost proveo u najtezim danima Sarajeva. Skolovao se u Istanbulu. U hanikahu predavao cisto vjerske predmete i od njegovog vremena ova ustanova je postalo Medresom u pravom smislu te rijeci. Narodni odbor ga je izabrao za vodju otpora protiv Austrije.
Prvih dana 1878. Krenuo je Hadzijamakovic u susret neprijetljskoj vojsci. Hrabro se borio u svim okrsajima, od Zepca pa do Sarajeva. Sarajeva. Okupljenim braniteljima odrzao je poznati govor zavrsavajuci ga ovako: “Ko hoce postati Austrijanac taj moze ostati u gradu i sakriti se; a ko je musliman, neka zgrabi oruzje i neka ide u borbu protiv mrskoga Svabe…”. Pracen freneticnim odobravanjima krenio je ulicama Sarajeva, predvodeci borce spremne na otpor. Kad se nakon zestoke borbe 19. Augusta oko 8:00 sati ne vece zaleprsala nad Sarajevom crno-zuta austrijska zastava, Hadzijamakovic se sklonio u potkrovlje svoga doma u Arebi-atkin mahali. Odlucio je da ne bjezi, jer se kao pravi musliman nije bojao smrti. Branio je svoju zemlju svim srcem, videci to kao svoju svetu duznost i duznost svakog pravog Bosnjaka.
Austrijske okupacione snage su 20. Avgusta 1878 uhapsile Muhameda Hadzijamakovica. Protiv njega je podignuta optuznica, a ispitivanje je trajalo tri dana. Izrecena je presuda: smrt vjesanjem. Hadzijamakovic je pred sudom priznao sve sto je ucinio u okviru otpora okupaciji. Za svoja djela nije se kajao niti oprosta trazio. Osudu je potvrdio general Filipovic i naredio njeno izvrsenje na licu mjesta, bez odlaganja. Hadzijamakovic je pruzio otpor i neposredno pred smrt. Jednom Austrijancu je oteo bajonetu i slomio je u komade. U tom momentu na njega su se okomili okupatorski vojnici i onesvijestili ga kundacima.
Vjesala su postavljena na grani obliznjeg hrasta, nedaleko od Marijin-dvora pod Goricom. Hadzimajakovic je lezao u krvi, bez svijesti. Ulogu krvnika dobrovoljno je prihvatio husar Mihaly Boly, zeleci time osvetiti svoje suborce, koje je izgubio na putu od Maglaja do Zepca. Mrak se vec spustio nad popaljeno, u krvi uguseno, Sarajevo, kad su napola mrtvog Hadzijamakovica digli na vjesala. Tijelo ovog istinskog bosanskog gazije pokopano je u blizini vjesala. Muhamed Hadzijamakovic je umro hrabro, sehidskom smrcu, i njegovim primjerom ce se ponositi potonje generacije bosnjaka.
Od nebrojenih bosnjackih junaka tih krvavih vramena pomenimo ovaj put jos jednog. Hadzi Lojo i danas zivi u sjecanju Bosnjaka ne samo u Sarajevu nego i sirom Bosne i svugdje gdje ima Bosnjaka. Njega se smatralo jednim od glavnih licnosti otpora protiv austougarskog okupatora, ne samo u Sarajevu nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Rodjen je u Sarajevu u Bardakcije-mahali, 1834. Gorostastasnog rasta, odavao je neobicno snaznog covjeka. Prije 1863. obavio je hadz i na povratku iz Meke iz Istanbula do Sarajeva dosao pjeske.
Njegov dolazak unio je novu politicku snagu u javni zivot Sarajeva. Ubrzo mnogi gradjani, na celu sa Hadzi Lojom, ustadose protiv fermana Topal-Osman-pase za gradnju velike pravoslavne crkve u Sarajevu, ciji je toranj trebao biti visi od munare Begove dzamije. Zbog toga ga je pasa prognao Hadzi Loju u Novi Pazar, gdje je ostao do 1871. Kada se slobodno vratio u svoj rodni grad. Hadzi Lojo je uzivao veliki ugled kod naroda u cijim je ocima bio “ istinski cuvar Islama”.
U Brusa-bezistanu drzao je ducan, ali licno nije trgovao. Tu je poducavao djecu etici i moralu. Kada se Sarajevom pronio glas o okupaciji, te su u gradu nastali neredi, on se prvi pojavi medju pobunjenicima sa bajrakom u ruci. Dok su narodna vlada i Odbor vijecali o odbrani zemlje, on je vec oko sebe okupljao ljude i s njima obilazio gradove, organizirajuci otpor okupaciji. Sa vecom ceto provalio je u zatvor i pustio sve kaznjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oruzje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govoreci: "Bog nas duzi da branimo svoje domove i famililje od ropstva”. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada on se sklonio u selo Zivojevice kod Cajnica.
Okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadzi Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom sklonistu. Zapaljena je cijela njegova mahala sa dzamijom i njegovom kucom. Uhvacen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. Oktobra iste godine Sud ga je osudio na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju u tamnici. Pet godina prije nego je odlezao kaznu saopsteno mu je da se ne moze vratiti u Bosnu, morao jeodabrati mjesto izvan te zemlje. Odlucio se za Meku. U Trstu se sastao sa zenom i sinom. Austrijski konzul u Dzedi kupio je Hadzi Loji kucu u Meki u mahali "Dzebeli-kubelis". Tu je Hadzi Lojo umro 1887. Njegova zena Fatima, iz porodice Softica, sa Bardaklije, zivjela je u Meki sve do 1915., a onda se preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.
ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE
U februaru 1909. habzbursko-turskim ugovor o turskom priznanju aneksije Bosne od strane austougarskog okupatora. bio je strahovit sok za sve Bosnjake. Znali su koliku opasnost predstavlja aneksija za BiH kao i da je to smrtni udarac muslimanima te zemlje. Turska je pristala za samo dva i po miliona funti uciniti robljem oko milion i petsto hiljada vjernih Bosnjaka, predavsi ih na milost i nemilost dini-dusmanu ciji je cilj pokrstiti Bosnjake i istrijebiti Islam. Bosnjaci su se pitali “zar muslimani koji su svaki dio te zemlje natopili svojom krvlju, braneci nju i ostale dijelove otomanskog carstva, da nemaju pravo da budu svoji na svome. Mnogio su vjerovali da osmanski narod nece dopustiti da Bosnjaci dozive tu sramotnu izdaju da im se zemlja proda za 2 i po miliona funti. Ako je vec za prodaju, Bosnjaci su bili spremni da prodaju svoja imanja i daju vise, samo da ne postanu robovi dini-dusmana.
Aneksija je uzrokovala masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH i Sandzaka u Tursku. Zeljeznicke stanice za Grcku bile su zakrcene bosnjackim muhadzerima, koji su napustali svoj kucni prag. Smatra se da se iselilo u Tursku preko 300 hiljada Bosnjaka. Nije ni cudo da danas samo Istanbul imao oko milion Bosnjaka, a sama Turska oko 7 miliona. Prostor koji su svojim odlaskom otvorili Bosnjaci popunili su Srbi naseljavajuci ponajvise Bosansku Krajinu.
Polorizacija Stanaka u BiH
Devetnaesti vijek je protekao u znaku formiranja naciuonalne svijesti kod Bosnjaka, Srba i Hrvata. Za muslimane "dobre Bosnjake", odmah poslije aneksije za njihove duse i opredjeljenje borile su se i srpske i hrvatske politicke stranke i pokreti. Muslimani su stavljeni pred izbor: biti Srbin ili Hrvat.
Knjizevnik Dositej Obradovic je 1811. artikulirajuci srpski nacionalni porogram, prvi ukazao na pretenzije srpske drzave na vulgarno receno "Turske Bosnjake". Prema njegovoj ideji "slaveno-srpska nacija" je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom.
Shvatanje Vuka Stefanovica Karadzica nije se u nacionalnom pogledu razlikovalo od shvatanja Obradovica. U dosta poznatom clanku "Srbi svi i svuda" (1847.) Vuk je izrazio ubjedjenje da ce prosvjeta uciniti da Srbi-muslimani shvate da oni nisu Turci nego Srbi. Vuk je predlozio Hrvatima, jezik kao osnovnu karakteristiku u nacionalnom opredjeljenju Srba i Hrvata, pa kad to nije prihvaceno predlozio je diobu na Srbe i Hrvate po vjerskoj liniji. Evo kako je Vuk zamislio tu podjelu po vjerskoj liniji:
"Sad nije nista drugo ostalo nego da se podijelimo po zakonu i vjeri. Da li je to grcko-pravoslavnog, tj. istocnog ubjedjenja da Srbin makar gdje god zivio nece se odreci srpskog imena. Ako ko nadje sto bolje i pravilnije za obje strane, meni ce biti jos milije."
Za Vuka je vjera bila medja izmedju Srba i Hrvata, ali takva medja nije mogla znaciti nista kad su u pitanju muslimani. Srpski nacionalni pokret prema muslimanima zacrtan je u cuvenom "Nacrtaniju" Ilije Garasanina iz 19. Vijeka. Predvidjeno je vodjenje nacionalnih akcija medju muslimanima, stampanje kratke narodne historije Bosne I Hercegovine, da se muslimani prikazu kao Srbi i pridobiju kao Srbi. Na tome je radio veliki broj politicara, knjizevnika, te kulturnih i javnih radnika. Svi njihovi napisi bili su inspirisani teznjom pridobijanja muslimana da se izjasnjavaju kao Srbi, kao bi se srpski narod brojno ojacao.
Pretenzije pridobijanja muslimanskog stanovnista BiH za hrvatski nacionalni korpus, od strane hrvatskih historicara, knjizevnika i narocito politicara, pojavile su se tek pocetkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne moze prikljuciti Hrvatskoj ako se muslimansko stanovnistvo ne pohrvati bio je politicar, knjizevnik i filozof Ante Starcevic 1896. glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti muslimana. Njegovu tezu o hrvatskom porijeklu muslimana podrzao je Josip Juraj Strosmajer.
Kampanje iz Hrvatske vodjene su pretezno preko sredstava, kao sto su knjizevnost, muzika, stampa I sl. Matica Hrvatske je jos pri kraju XIX vijeka pocela prikupljati i publikovati narodne pjesme iz BiH. Njeni prikupljaci su skupili 320 muslimanskih pjesama koje su bile publikovane u dvije knjige pod nazivom "Hrvatske narodne pjesme ili Junacke pjesme muhamedanske".
O prepirci Srba i Hrvata, u nastojanju da pridobiju muslimane, pisala je historicarka Branka Prpa-Jovanovic i to dosta objektivno. Ona kaze: "Na podrucju BiH su se poslije okupacije susrele dvije oprecne koncepcije, da je BiH iskljucivo srpska odnosno hrvatska zemlja.”
Memorandum koji je napisao dr. Petrus Bastijer, clan drustva "Svetog Bonifacija" kaze: "Pomagati aktivno katolike u BiH. Time se postizu istovremeno dva cilja: vjerski i monarhijki. Ko god radi za crkvu u ovoj zemlji, radi u isto vijeme u korist monarhije."
U pogledu politike prema nekatolickim narodima u BiH, Franjo Ferdinand je predlagao Bestijeru slijedeci metod: "najprije ih treba sve i katolike i pravoslavce i muslimane staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu."
Agrarni status u BiH
Austrijska monarhija je malo ucinila na poboljsanju polozaja bosasnkog stanovnistva. Preko 80 hiljada bosnjackih seljackih porodica, vise od 6 hiljada kmetova i nalazilo se u ekstremno zapostavljenom polozaju. U evropskom smislu, Bosnjaci koji su ostali na pradejedovskoj zemlji, postepeno su siromasili. Po popisu iz 1910.godine Bosnjaci su bili vlasnici najveceg dijela zemlje u BiH. Od ukupno 10,463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 , sto je u procentima izrazeno 91,15%, pravoslavaca 633 ili 6,05%, katolika 267 ili 2,55% . I medju zemljoposjednicima bez kmetova muslimani su bili najbrojniji 3,023 sto iznosi 70,62% , zatim pravoslavni 760 ili 17,75% I katolici 458 ili 10,70% .Zemlja je Bosnjacima oduzimana bez ikakve osnove. Austrijska vlast je mnoge sume koje bile oko 300 godina bosnjacke, proglasila carskim. Od popisa 10.oktobra 1910.godine pa do 1.januara 1920.godine smanjio se broj zemljoposjednika od 10,463 na 9,230. To znaci da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 7,233 ili 11,8%. Bosanski jezik je bio u sluzbenoj upotrebi u doba austro-ugarske uprave od 1878 do 1907., dakle, 29 godina. Tek 1907. Godine, pod neprestanim pritiscima veliko-srba i veliko-hrvata, negatora bosnjaka i bosanskoga jezika, Bosne kao zemlje, domovine I drzave, Austro-ugarska carevina je donijela zakon o povlacenju bosanskog jezika iz sluzbene upotrebe. Narod kome se ne priznaje jezik, ne priznaje kultura, bastina I tradicija, osudjen je na propast.
Bosnjak ima svoju posebnu kulturnu orjenaciju: jezik, proslost, folklor, narodne obicaje-sve objektivne elemente koje ga cine nacijom. Bez kulture u evropskoj tradiciji ni jedna nacija ne moze imati nacionalni karakter, a bez karaktera nema ni nacije, bez jezika nijedan narod nema kulture, bez jezika I kulture nema ni nacije, a ko nema naciju, ne moze imati drzavu. Dosta jednostavna racunica. Nacija koja nema drzave nema svoje historije, ni svoje proslosti, ni buducnosti, ni prava na postojanje.
Bosnjacima se od 1907. porice pravo na jezik, naciju, zemlju, domovinu i drzavu. Bosanski jezik je 4 stoljeca bio sluzbeni jezik Turske u BiH, a 27god. u doba Austrougarske. Pisalo se na tri pisma, a mnogi Bosnjaci su govorili po cetiri jezika. Njima se u XX stoljecu, i to jedinim u Evropi, porice elementarno pravo slobode, ravnopravnosti na jezik i naciju. Jedini su narod u Evropi koji je od drugih bio prisiljavan da se izjasnjava onim sto nije: kao Srbiun, Hrvat, Crnogorac, Jugosloven ili neopredjeljen, umjesto da bude ono sto jest-Bosnjak.
Kroz citavu historiju Bosne, uvijek se znalo ko su Bosnjaci i sta je bosanski jezik. Postoji u Bosnjaku jedan poseban duh, osebujan mentalitet, pogled na svijet i zivot, koji je izgradjivan stoljetnim historijskim iskustvom. Taj duh je u svojoj biti plemenit, on je iskren i otvoren bez licemjerstva i laznih primjesa. On je uvijek na braniku pravde koju je malo ko kroz historiju osjecao, a za kojom se vjecito zudjelo. Istina i postenje prozimaju taj duh. On je za slobodu, jer najbolje zna i osjeca kako je bez slobode zivjeti. On zna iz historijskog iskustva i njegovog specificnog kulturnog naslijedja da sloboda ide rame uz rame, sa disciplinom, redom i radom. Kukavicluk i strah su uvijek bili stranBosnjaku. Svaki kutak i grumen nase Bosne zaliven je krvlju Bosnjaka. To je velika drama puna tragedija i suza.
U unutrasnjem zivotu zemlje Bosne, Bosnjastvo je doslo do izrazaja krajem XIX vijeka. Pokrenut je list "Bosnjak". Izdavaci su bili Mehmed-beg kapetanovic-Ljubusak, Jusuf-beg Filipovic i njegov sin Esref. Dabome, njegovom pojavom dolazi do otvaranja zucnih polemika u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. Juna 1891. List je naglasavao program prosvjecivanja naroda i njegove lojalnosti domovini i narodnosti. Direktan stav o nacionalnom pitanju BiH iznio je list Bosnjak kroz pjesmu "Bosnjaku", koju je napisao Safet Basagic, tadasnji srednjoskolac.
Znas, Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi svijeta, nema petn'est ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponosnoj
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv'jetlije blago,
Nase ime ponosno i drago.
Ovim stihovima nije se htjelo naglasiti da u BiH nije bilo Hrvata i Srba, nego da nije bilo hrvatskog i srpskog nacionalnog imena. Uistinu, cinjenica je da Bosna do 1870 nije bila nacionalno podijeljena. Propaganda iz Srbije i Hrvatske je uporno naturala srpsko, odnosno hrvatsko ime Bosnjaku. Upotreba naziva bosanski jezik podrzana je u austrijskom carevinskom vijecu. U BiH je zvanicno 1883. godine uveden fonetski pravopis, a kako je jezik priznat i nazivan bosanskim jezikom, gramatika bosanskog jezika dozivjela je vise izdanja na latinici i cirilici. Nas bosnjacki kult podupirale su novine Bosnjak (1891-1910), Behar (1900-1911), Biser (1912-1918), te mostarske novine i druge. U mnogima od njih objavljena je i ova Basagiceva pjesma
Djeca bez skole-sirocad gola,
a nama novog oruzja treba,
zanata, znanja da cuvat znamo
slavu i ponos vremena davnih,
noc i gospodstvo djedova slavnih,
prosvjete nam treba k'o hljeba.
Skolstvo
Austro-ugarska okupacija je zatekla u Bosni 917. osnovnih skola (mekteba), 43 medrese i 28 reformiranih nizih i srednjih skola (ruzdija). U Sarajevu su djelovale jos i vojna i trgovacka skola, te zavod za obrazovanje muallima (mektebskih ucitelja). Seriatsko-sudacka skola je otvorena u Sarajevu 1918., a od 1909. Pohadjanje mekteba je bilo obavezno. U gimnaziji je bio slobodan izbor jezika (arapskog ili latinskog). U BiH po dolasku Turske pisalo se bosanskim jezikom sa arapsko-turskim pismom, zvana arebica. Padom BiH pod austrijsku vlast preslo se na novo pismo: latinicu i cirilicu. Pocelo se od tako poznatih arapskih slova, da bi se preslo na do tada nepoznatu latinicu i cirilicu.
U Sarajevu je 1908. Islamsko-dionicka stamparija radila s ciljem da doprinese opismenjavanju Bosnjaka u BiH. Gajret je na omotnim stranicama svoga casopisa objavljivao uporedo arapsku, latinicnu i cirilicnu abecedu. Glavna medresa u BiH bila je Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537.godine. Nastavni plan i program medrese odredio je plemeniti utemeljitelj u vakufnami napisanoj jos 10. Januara 1534.godine. Gazi Husrev-beg je u svojoj ostavstini odredio da se njegovoj medresi predaje “…sve sto budu zahtijevale potreba i interesi bosnjacki…”. Ovom odredbom Gazi Husrev-beg je utvrdio platformu prema kojoj Medresa treba da bude u svim vremenima obrazovna institucija koja ce odgovarati savremenim potrebama i zahtjevima. Ugledu ove medrese doprinosilo je sto su na mjesto muderisa (profesora) redovno dolazili najobrazovaniji ljudi.
O njenoj reputaciji dovoljno govore rijeci historicara profesora Hamdije Kresevljakovica, koji je i sam bio jedan od predavaca, napisane jos daleke 1930 da je "Gazi Husrev-begova medresa bila ne samo najrenomiranija islamska institucija vec i teoloski fakultet." Gazijino ime zabiljezeno je zlatnim slovima u historji Bosne I Bosnjaka.
Po ocu Ferhat-begu, Gazi Husrev-beg je bio nase gore list. Za njegovog vremena Sarajevo je dozivjelo pravi procvat. Kad je dosao u Sarajevo 1521. godine, ovaj dobrotvor je, pored mnogih privatnih kuca i zgrada, zatekao i 16 dzamija, dvije musafirhane (konacista), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), jednu medresu i vise mekteba, te dva velika hana, cetiri javna kupatila, jednu apoteku, a uz to je cvjetala trgovina i obrti, a sam grad je djelovao vrlo lijepo i privlacno. Gazi Husrev-beg je vladao 20 godina Sarajevom, sve do svoje smrti maja 18.1541. Po dolasku u Sarajevo,Gazi Hustref-beg se dao na podizanje monumentalnih zgrada i bogomolja, te institucija za prosvjetne i zdravstvene svrhe, a nije zaboravio ni one koje sluze obrtu i trgovini. Podigao je od nekad male kasabe sjajni Seher-Sarajevo. Sagradio je dzamiju 1530, najmonumentalniju gradjevinu iz turskog perioda ne samo u Bosni nego i na cijelom Balkanu. Historicar Dr. Ciro Truhelka pise "Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obiljezje, svoj licni spomenik. Ko ce si, na primjer, zamisliti Atenu bez Akropole, Pariz bez Luvra, Zagreb bez Svetog Kralja i Sarajevo bez Begove dzamije."
Begova dzamija daje Sarajevu njegovo pravo gradsko obilejzje. Ona je srediste od koga se i nize i razvija sav grad. Bez Begove dzamije Sarajevo ne bi bilo ono sto jeste. U julu 1878. harem Begove dzamije bio je srediste organizacije otpora protiv ulaska austrijske okupacione vojske u nasu zemlju i tu su donesene mnoge vazne odluke. Pored dzamije veliki dobrotvor je sagradio i Imaret (kuhinju za putnike), musafirhanu, mekteb, medresu, banju, veliki han-bezistan, 60 ducana i vise kuca, doveo vodu iz daljine od 7 kilometara . Sarajevo je dobilo vodovod 148 godina prije Londona a 370 prije Beca. Kursumlija medresa je sagradjena 1537. u orjentalnom stilu. Nju je Husrev-beg podigao u ime svoje majke Seldzuke, a Kursumlijom je prozvana jer je pokrivena olovom (na turskom kursum).
Za izdrzavanje svojih zaduzbina ostavio je gazija ogroman pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji. Veliki dio tog vakufa je opljackan za vrijeme kraljevine Jugoslavije i komunisticke Jugoslavije. Svojim velikim hajratima stekao je Gazi Husrev-beg ogromne zasluge za razvitak grada Sarajeva, te kulturni razvoj muslimana i svih stanovnika diljem nase BiH.
Njegove zasluge na bojnom polju nisu bile nista manje impresivne, sto je, sa njegovim spomenutim hajratima ovjekovjecilo njegovo ime u Bosni. On nije sprijecavao napredak drugih konfesija u BiH. Bas u njegovom vremenu obnovljeni su Franjevacki samostani u Visokom i Fojnici. Njemu pripisuju i postojanje pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove dzamije, te stampariju u Gorazdu, koja nije u to vrijeme postojala ni u pravoslavnoj Moskvi.
Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537.godine, te predstavlja najstariju i najbogatiju riznicu orjentalnih rukopisa u zemlji pa i na Balkanu. Ona sadrzi 15 hiljada svezaka na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom, njemackom, francuskom I drugim jezicima. U njoj ima preko 6 hiljada knjiga na orjentalnim jezicima. Na istocna djela otpada 4.500 kodeksa, a ostatak su evropska djela. Biblioteka poimenice obuhvata veliki broj casopisa, posebno bosanskih, te arhivskog materijala.
Dok postoji Sarajevo, zivjece ime Gazi Husrev-bega.
1759. otvorena je prva javna biblioteka-knjizara u Sarajevu. Osnivac biblioteke-knjizare, Osman Sehdija Bjelopoljac otvorio je novu stranicu u historiji bosanskohercegovacke kulturne tradicije. U pocetku rada biblioteka je raspolagala velikim brojem dijela koja su se mogla naci samo u vrhunskim evropskim bibiliotekama. Posebno mjesto zauzimalo je 180 skupocjenih rukopisa, koji su se bavili istorigrafsko-kulturoloskim temama iz Bosne. Ovaj izvanredni kulturni monument srusen je 1810 pod udarcima austrijskog cekica i krampa, sto je u historiji Bosne zabiljezeno kao do tad najveci vandalski zahvat nanesen bosanskom kulturnom i historijskom bicu .
Sarajevo je u drugoj polovini 18. i pocetkom 19. vijeka imalo 5 javnih i oko 20 privatnih biblioteka. Valja spomenuti kolekciju Safet-bega Basagica, koja se sada nalazi u sastavu univerzitetske biblioteke u Bratislavi, gdje je dospjela ova bogata kolekcija. Nerzumni postupci potomaka doveli su do velikog rasijavanja ovokulturnog blaga sirom svijeta, pa nije ni cudo sto se mnogo rukopisa danas moze naci po bibliotekama u Becu, Bolonji, Parizu, Londonu, Berlinu, Karlsruheu. Veliki dio rukopisnog blaga u Bosni stradao je usljed cestih ratova i pozara, a i cetnickog paljenja od 1992-1995.
Bosna i Hercegovina su dale osmanlisjokom carstvu oko 300 knjizevnika koji su pisali na turskom, arapskom, perzijskom, njemackom, francuskom, engleskom i drugim jezicima.
Dr. Smail Balic u svom djelu Kultura Bosnjaka, Bec 1973. pise o konkretnom primjeru Safeta Basagica. Kada je Basagic otisao u Bec da doktorira, on je uz svoj maternji bosanski jezik govorio i perzijski, arapski, turski, njemacki, francuski i engleski, pisuci na arapskom, cirilici, latinici, arebici i bosancici.
Safet-beg je doktorirao u Becu 1923.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andric daje svoje postavke o intelektualnoj i moralnoj zaostalosti "bosanskih Turaka" - muslimana. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je 1923g. podnio grckom sveucilistu obrusio se na bosanske muslimane kao i samu Bosnu. Svoja “filozofska” razglabanja o Bosni razradio je u citavom nizu kvazi historijskih prica i romana iz Bosanskog zivota. Najpoznatija Andriceva djela su ‘Na Drini Cuprija’ i ‘Travnicka kronika’, koja su po svojoj strukturi mijesavina fikcije i lnicim argumentovane hronike. Na zalost ova djela pisana briljantnim stilom, u mnogocemu su zamutila sliku o stvarnom zivotu u Bosni. U svom beskrupuloznom sakacenju bosanskog duha Andric je dosao i do samo vrhuca tvrdeci u svojoj prici ”Pismo iz 1920” da je Bosna zemlja mrznje. Ocigledno je da su mu mnogi povjerovali.
Kritika se u komunistickoj Jugoslaviji veoma pohvalno izrazila o djelima Ive Andrica. Bilo je, medjutim, i suprotnih glasova, ali su se takvi jedva culi u razumljivom zanosu odusevljenja cinjenicom da je Ivo Andric kao prvi Jugosloven dobivanjem Nobelove nagrade podigao ugled nacije u kulturnom svijetu Evrope. U kritikama mu je najvise zamjeravano drzanje prema muslimanima. Tako mu knjizevnik Djordje Jovanovic predbacuje "iskrivljavanje historije, izmisljanje stvari koje vecinom pokazuju samo ono sto je nenormalno, bolesno i bizarno kod muslimana." Zamjeravajuci Andricu sto nije pisao aktualnim temama stradanja Muslimana za vrijeme II Svjetskog rata, Jovanovic dalje pise:
Andric se okrenuo davnoj proslosti da ovjekovjeci svojim perom nabijanje na kolac jednog Srbina, mada se zna zasiguro da je to ekslisitna podvala i tako zabiljezi za trajna vremenena daleki grijeh nase muslimanske brace. Je li to bilo potrebno? Je li korisno nama-Srbima? Hoce li Andriceva djela posluziti nasoj buducnosti!"
Jedan drugi istaknuti srpski intelektualac-kriticar H. Stupica, u Fribourg-u marta 1962. pise:
"Upravo u ovome grehu nabijanja na kolac, opisanom po do jezivih pojedinosti, Ivo andric se posluzio jezivom sudbinom sirijskog borca za slobodu Sulejman Y. al-Kalabi-ja, 1915. Pa gdje je objektivnost i humanost dodjeljivaca Nobelove nagrade", pita se Stupica.
Mostarska biblioteka "Karadzozbegova" osnovana nesto prije 1570. uzivala je takodje veliki ugled. Tokom vremena je popunjavana darovima preminulih intelektualaca. Godine 1950 njezin fond je prikljucen Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Biblioteka "Elci Ibrahim-pase" u Travniku obuhvatala je prilikom osnivanja 1705. godine 103 rukopisna djela. Taj fond je poslije znatno prosiren. Godine 1941. 300 rukopisa iz ove biblioteke preneseno je u Gazi Husrev-begovu biublioteku u Sarajevu, a ostatak je zadrzan u Travniku.
Banja Luka je imala vise biblioteka. Prva biblioteka javnog karaktera u Banja Luki osnovana je 1630. sa znacajnim brojem knjiga i svezaka. Osnivac jedne od biblioteka bila je Mevla Usmudina. Na to se opsirnije osvrnuo Glasnik Islamskog Starjesinstva januara 1977.
Zgrada u kojoj smjestena biblioteka u Gradaccu nalazi se pokraj dzamije Husejin-kapetana Gradascevica. Osnovana je 1857g. od strane Kajmekam Fadil-pase Serifije. Posjedovala vise starijih knjiznih fondova, te je prosirena u vecu biblioteku. U Gradaccu se spominju dvije biblioteke u sastavu Ahmed-pasine dzamije i Pervane dzamije.
Kukavicina medresa u Foci, kao i Medresa u Visokom imale su takodje dobre biblioteke. U Foci je krajem 16. Vijeka djelovao i skriptorij, a knjige su se prepisivale organizirano. Posao je finansirao odredjen broj vakifa. Mnoga prepisana djela isticala su se kaligrafskom umjetnoscu.
Stari sudski popisi zaostavstine nalaze se cesto i u privatnim bibliotekama. Tako je godine 1730 u ostavstini muderisa Hazi Ibrahim-efendija iz Livna nadjeno 127 kodeksa, dok je malo kasnije Abdurahman efendije Muftic iz istog mjesta ostavio svojim nasljednicima 127 rukom pisanih knjiga, od kojih je vecina nasla mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sa razvojem bibliotekarstva u Bosni se razvijao i knjigovezacki zanat. Sredista ovog, mozemo slobodno reci umjetnickog stvaralastva bila su u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Kod izrade i ukrasavanja uveza primjenjivana je turska, ali pokatkad (kao u Mostaru na pr.) i sjeverno-africka knjigovezacka tehnika).
Ustav i politicki odnos u BiH
Aneksija BiH austrougarskoj monarhiji nije pokrenula znacajnija politicka pomijeranja, pa je 1910g. nova vlast pocela pripreme za donosenje ustava. Vec 17. Ferbruara 1910 car Franjo Josip sankcionirao je novi ustav i pratece zakone, a 20 Feb.1910 ustav je svecano proglasen u velikoj dvorani zemaljske vlade.
Muslimanska narodna organizacija koju je predvodio Firdus Karabeg je bila posebno odlucna u zahtjevu za uvodjenje punog parlamentarizma kao i za drzavno-pravnu autonomiju BiH. Hrvatska politika, koja je i dalje ostala pri svojim zahtjevima za preuredjenjem monarhije i prikljucenje BiH Hrvatskoj, prihvatila je to rjesenje u ubjedjenju da ako vec ne moze drugacije, povoljnije je da BiH ostane zasebna, sto ce,vjerovali su, olaksati realizaciju zeljene politike buducim generacijama.
U relativno mirnu debatu metez je unio dr. Ivan Saric, nadbiskupski zupnik izjavom da je za autonomiju Bosne, ali u okviru Hrvatske drzave, kao i da Hrvatska koalicijska stranka ne moze priznati na teritoriji svog kraljevstva ikoje drugo ime, ikoji drugi narod i nikakve druge ambleme osim hrvatske. Ove izjave su u pocetku docekane burnim protestom muslimanskih i srpskih izaslanika. Protestiranje protiv takve drskosti, ma sa koje strane ona dolazila, izrazio je narocito Dervis-beg Miralem:
“Bosnjacima se ne mogu drzati lekcije kojoj narodnosti pripadaju, niti se moze dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom ili drzavom. Nase je geslo, istakao je Miralem Dervis-beg, "Bosna Bosancima".
Tako je vec ova rasprava pokazala da u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalistickih aspiracija, skoro svako politicko pitanje dobija nacionalno-politicki karakter, sto se ,na zalost odrzalo i do danasnjih dana.
Dr. Nikola Stojadinovic u ime svih srpskih poslanika prigovorio je predlogu vlade da se za predsjednika parlameta imenuje Firdus Karabeg. Bosanska stampa je ovo komentarisala isticucu da “…protestiraju samo oni koji su uvijek isticali i isticu principe nacionaliteta, dok im je vjera, navodno, privatna i sporedna stvar. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni samo Srbi i da ih neiteresuje nista drugo, neprestano prigovarajuci Bosnjacima njihovu borbu na religijskoj osnovi zbog koje, navodno, ne sagledavaju prednosti modernijih ideja nacionalnosti. Ovo je utoliko cudnije sto protesti dolaze od ljudi koji su se uvijek voljeli hvaliti svojim naparetkom i kulturom. Ta ista gospoda bi protestirala protiv imenovanja Firdusa, cak i kad bi on bio osvjedoceni i veci Srbin nego sto je bio Avdo Karabegovic. Oni bi protestirali samo zato sto je Firdus Bosnjak a nije pravoslavni Srbin.
Sa srpske strane ponudjen je Bosnjacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojadinovic. Osnovna ideja ovog programa je osiguranje stalnosti
kmeta na posjedu i ukidanje prava bega da kmeta koji ne izvrsava svoje obaveze odtsrani sa svog zemljista. Ovaj program je formalno stajao na stanovistu fakultativnog otkupa, ali je istovremeno pruzao mogucnost i kmetu, odnosno zakupcu zemljista, da se postepeno, fakticki, pretvori u slobodnog vlasnika. Za protuuslugu Bosnjacima ako podrze ovaj program, srpske stranke su nudile glasove za vecu pomoc iz budzetskih sredstava za obrazovanje gradskog bosnjackog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim skolama. Ovaj program, za bosnjacko vodstvo je bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji lisavanju age njegovog posjeda i njegovih prava-isticali su bosnjacki lideri.
Seljacki pokret poznat kao "strajk u Bosanskoj krajini i Posavini" u ljeto i jesen 1910., zaplasio je bosnjacke zemljoposjednike. Za njih je taj strajk znacio cin protiv prava vlasnistva, kao najuzvisenijeg prava slobode. Bosanska stampa je pisala da se bune upravo oni koji su gladni i goli primljeni od ovih zemljoposjednika i ove zemlje. Smatralo se da seljacki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Kocica, kao saborskog poslanika i njegovih suradnika. Cjelokupna Bosanska stampa smatrala je da je uskracivanjem zakonite trecine zemljoposjednicima pocetak terora kojim pravoslavni srbi misle otjerati Bosnjake sa njihovog imanja.
Srpska je stampa 13. Augusta 1910. priznala da pokret nije potekao iz same seljacke sredine nego da je namjerno izazvan djelovanjem srpskih itelektualaca. Srspki politicari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je poceo u nezgodan politicki momenat, pa su napravili prijedlog zakonaske osnove i podnijeli ga Parlamanetu. Sustina prijedloga je bila da otkupljivanaje moze uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmedju vlasnika zemlje i kmeta, s tom razlikom sto je u slucaju sporazuma izmedju vlasnika i kmeta drzava osiguravala potrebna sredstva za to. Vlada je bila duzna pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu uz povoljnu kamatnu stopu. Poslije glasanja ovog zakona 31. 3. 1911.
Hrvatske politicke partije su izjavile da nece glasati za predlozeni agrarni zakon, ako ce Bosnjaci podrzati Mandicevu jezicku osnovu, po kojoj se jezik u Bosni mora zvanicno nazivati hrvatskim. Bosnjacki lideri u Saboru su ostro reagirali na ovu izdaju, jer priznavanje hrvatskog jezika znacilo bi pripojiti Bosnu Hrvatskoj. Hrvati su smatrali da je ovaj cin vazan korak prema kroatizaciji Bosnjaka, ali su se razocarali.
Srpske stranke su stajale na stanovistu da rjesenje jezickog pitanja prema Ustavu pripada Saboru, te to pitanje imaju pravo rijesavati i rijesiti samo Srbi i Hrvati medjusobnim sporazumom. Sto se Bosnjaka tice, smatrale su srpske stranke, oni nemaju porava da se u to pitanje mijesaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Oni su licno pozvali Serifa Arnautovica, lidera Ujedinjene Muslimanske Organizacije (koalicije) da se izjasni je li Srbin ili Hrvat, pa se onda po pitanju jezika moze zauzeti konacan stav. Arnautovic im je odgovorio: "Ja vise prava na jezik imam od vas koji ste dosli ovamo!"
Bilo kakav kompromis sa Hrvatima i Srbima bio je nemoguc. Svi Bosnjaci bili su za autonomiju BiH, jer je autonomija predstavljala optimalno drzavno pravno rjesenje, koje je stojalo iznad politickih i ekonomskih interesa. Na to jasno ukazuje insistiranje bosanskog politickog vocstva na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habzburske monarhije. Moze se reci da je Bosnjacko politicko vocstvo uspjelo u agrarnoj debati i opcenito u Saboru i javnom politickom zivotu odrzati i sacuvati samostalnost BiH.
Kraj Austro – Ugarske vladavine i Balkanski Ratovi
U vrijeme vladavine austrougarske monarhije u BiH idustrijski kapaciteti i obrt bili su u velikom procentu u drzavnim austrijskim rukama. Zbog duboko osmisljenje strategije borbe protiv svih koji ne pripadaju krscanskom religijskom korpusu, u obrtu je radilo je svega 2.088 Bosnjaka. To je dovelo do procesa osirimasenja i gradskog i zemljo-posjednickog bosnjackog stanovnistva. U novonastalim teskocama mnoge bosnjacke familije su trasile rjesenje u izseljavanju, a mnogi Bosnjaci prilazili tadasnjem radnickom i socijalistickom pokretu, nadajuci se pravdi, demokratiji i slobodi.
Napetost u nasim krajevima i kompletnom Balkanskom poluostrvu dozivjece svoj vrhunac u jesen 1912.g. kad, uvijek za rat spremna, Srbija, Bugarska, Grcka i Crna Gora, kao clanice balkanskog saveza objavljuju rat protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je i pobunom Albanaca u ljeto 1912., koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetnica u Skoplje. Mlado-turci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete: Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu.
Da bi sprijecili uspostavljanje autonomije Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave-saveznici su zaratili protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo, Metohiju, te Sandzak i Albaniju. Prvi Balkanski rat izazvao je medju pravoslavcima i srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gradjanstvo je svakodnevno pratilo izvjestaje sa ratista. Sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruzivali se kao dobrovoljci srpsko-crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do priblizavanja Srba i Hrvata. Hrvatska stampa daje podrsku balkanskim saveznicima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Draca u Albaniji, jedna veca grupa srba i hrvata priredila je 16. 11. 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrske balkanskim saveznicima.
Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija, kojoj je pripalo Skoplje i Bitolj.
Bugarska je, iznenada, 29. I 30. 6. 1913. napala spske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo II Balkanski rat. U ovome ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska i 15. 07. 1913. presla sa svojim trupama liniju Enis-Midia i za samo sedam dana usla u Edirne (Jedrene).
Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.08.1913. u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke. Turska je zadrzala Edirne (Jedrene) i istocnu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje.
Nakon poraza Turske, Sandzak je podijeljen izmedju Srbije i C. Gore. U sandzaku u koji je usla crnogorska vojska, uslijedio je zlocinacki obracun sa bosnjackim stanovnistvom. Od muslimana je prvo na podmukao nacin oduzeto oruzje, a zatim se prislo silovanju, klanju i ubijanju golorukog i bespomocnog stanovnistva. Pljacke, ubijstva i silovanja bila su posebno teska u Bijelom Polju, Sjenici i Pesteru, pod vodstvom komandanta Avra Cemovica. Njegovi ljudi su pljackali i palili kuce, otimali stoku, vrsili silovanja nad muslimankama i ubijali nevine ljude. Nakon toga u Plavu i Gusinju, su pristupili nasilnom pokrstavanju bosnjackog stanovnistva.
Pop iz Gusinja Dzordje Sekularac samo za nekoliko dana prisilno je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji "Ratni ciljevi Srbije", Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa samim tim i u Bosni, ustvari vjerski rat, vulgarno receno - istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Cak ni hrabro i lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo u novonastaloj ”Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca” od stradanja, otvorenog neprijateljstva i raznih vidovima genocida.
Prvi Svjetski Rat
Ubijstvo asutrijskog prestolonasljednika Ferdinanda, koji je 28. 06. 1914 pocinio Gavrilo Princip u Sarajevu, djelo je grupe nacionalno-revolucionarnih, tacnije nacionalisticki orjentiranih srpskih omladinaca poznatih pod imenom "Mlada Bosna". Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat. Austrija je uputila 23. 07.1914 ultimatum u 10 tacak, trazeci da srpska vlada sprijeci svaku anti-austrijsku propagandu. Da se odmah pohapse svi ucesnici zavjere a nalaze se na teritoriji Srbije, te da u istrazi protiv njih sluzbeno ucestvuju i austrijski organi. Vlada Srbije prihvatila je sve zahtjeve osim neposrednog ucesca austrijskih organa u istrazi koja bi se vrsila na njenoj dzravnoj teritoriji. Takvim odgovorom na austrijski ultimatum rat je postao neizbjezan. Vlada Austrije objavila je 28. 07. 1914 rat Srbiji. U rat su se umijesale i tadasnje velike sile, Njemacka, Francuska, Rusija, a vremenom i druge, ukljucujuci SAD-e. Vec prvih dana izbijanja rata nastupila su u cijeloj zemlji teska vremena. Doslo je do sudskih progona i internirana srpskog stanovnistva. Protiv takve olitike i postupaka medju prvima se javno oglasio reis ulema Dzemaludin Causevic. On je uputio apel Bosnjacima (muslimanima) savjetujuci svakom bratu u vjeri da budu obazrivi i promisljeni, te da ne cine nikakve provokacije zbog kojih bi se poslije mogli kajati. Mi zivimo s drugim nemuslimanskim narodima u nasoj domovina, s kojima smo se izrodili i s kojima cemo zivjeti i umrijeti. Zato ne treba nikad smetnuti s uma da bi svaki nas hrdzav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ruzne posljedice.
Bitka na granici BiH i Srbije pocela je prvom austrijskom ofanzivom 12.08.1914. Nakon bitke na Ceru srpska vojska je porazila Austrijance i natjerala je da se povuce preko Drine. Potom je odmah i sama presla Drinu i usla u istocnu Bosnu. U svim tim akcijama srspka i crnogorska vojska pocinile su vise zlocina i pljkacke nad civilnim muslimanskium stanovnistvom. Posebno su stradali srezovi focanski, cajnicki, visegradski, rogaticki, bijeljinski, gatacki, bilecki, trebinjski u istocnoj Hercegovini.
U proljece 1915 Austrija je uz podrsku Njemacke napala Srbiju i za samo nekoliko dana zauzela Beograd, Smederevo, Pozarevac i neka druga mjesta. Za nepuni mjesec dana Srbija je u cijelosti bila okupirana. Slomom Srbije i C.Gore Bosna je prestala biti neposredno ratno popriste, ali brojni bosnjaci, mobilizirani u austrijske regimente ginu i stradaju na tim dalekim frontovima Galicije, Italije itd.
Bosnjacke regimente ubrajane su elitne austrijske trupe, ciji je dolazak protivniku ulijevao strah i trepet. Dok su Bosnjaci nemilice ginuli za cara i kralja, dotle su ih becki i zagrebacki purgeri, koji fronta nisu ni vidjeli, aplaudirali i skandirali "Bosnjaci dolaze!"
Posljedice usmjeravanja privrede na ratne ciljeve bile su stalne otimacine od bosnjackog stanovnistva za ratne potrebe, kao u prvom redu zaprezna stoka i hrana, pa se u cijeloj zemlji osjetila bijeda, neimastina i glad. Razvoj situacije na bojistu tokom septembra 19118 ukazivao je da ce se austrijska monarhija ubrzo raspasti. Vec 20. 12. 1918. Organizovana je prva vlada kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a stvarnu vlast imao je iskljucivo kralj Aleksandar. ON se oslanjao na srpsku vojsku kao jedinu stvarnu oruzanu silu na teritoriji nove drzave. Kralj je imenovao prvu vladu nove drzave, u koju su usli predstavnici svih vaznijih politickih stranaka, te istaknute licnosti iz skoro svih krajeva zemlje. Tako je predsjednik vlada postao iskusni velikosrbin, radikalski lider Stojan Protic, a podpredsjednik Dr. Anton Korosec. Hrvat, Ante Trumbic imenovan je za ministra vanjskih poslova. Izuzetno vazan resor i polozaj ministra unutrasnjih poslova je povjerio Svetozaru Pribicevicu, covjeku svog osobitog povjerenja. Lider Demokratske stranke Ljubomir Davidovic postao je ministar prosvjete, a socijalista Vitomir Korac ministar socijalne politike. Tako je Hrvat, dr. Tugomir Alaupovic postao ministar vjera, a srbin dr. Uros Krulj ministar narodnog zdravlja. Jedini Bosnjak u toj vladi bio je dr. Mehmed Spaho, kome je povjeren resor ministra suma i ruda. Stvaranjem jugoslavenske drzave Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca nastavljena je izaostrena genocidna politika prema Bosnjacima-muslimanima, kako u Sandzaku i na Kosovu, tako i u BiH.
Svakovrsni napadi na zivote i imovinu Bosnjaka I patoloska sikaniranja stalnim povicima upoucenim muslimanima "Idite u Aziju. Selite se tamo odakle ste dosli!" Nije ih htjela ni pokusavala sprijetiti drzavna policija niti armija Stepe Stepanovica. Pozvana je takodje I policija novembra 1918. da u BiH zavede mir, red i poredak. Reis ulema Causevic uputio je apel predsjedniku zemaljske vlade Atanasiju da je Bosna zapala pod teror kakav ne pamti. Na udaru su se prvo nasli Bosnjaci zemljoiposjednici, kojima su srpski seljaci sirom Bosne palili kuce i otimali zemlju. Zapaljeno je oko 630 bosnjackih seoskih zadruga, ubijeno nekoliko hiljada muslimana. Nekoliko hiljada bosnjackih porodica koje su se radi spasenja glog zivota iselile u Tursku, ostavljajuci pri tom svu svoju imovinu, bez ikakve zastite i naknade.
Sve je to radjeno sistematski, sa pradjedovskim povikom i namjerom osvecivanja Kosova, a sa ciljem da se po primjeru Srbije XiX vijeka iz Bosne istjeraju vulgarno receno "Turci" (Bosnjaci-muslimani), jer za njih nema druge kazne nego pobiti ili istrijebiti. Kakv je bio polozaj muslimana-Bosnjaka mozemo ocijeniti iz reagovanja Svetozara Pribicevica, ministra unutrasnjih poslova. Telegram upucen 1918. Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a u telegramu doslovce pise: "Ako bi se produzilo genocidno proganjanje muslimana od strane pravoslavnih Srba, to moze vrlo hrdjavo i kobno djelovati na unutrasnje odnose u zemlji i polozaj u inostranstvu." Upucena je protestna rezolucija kralju Aleksandru od strane Pribicevica sa slijedecim sadrzajem: "Po cijeloj zemlji I samom gradu Sarajevu ucestali su otvoreni zlocinacki napadi na licnu slobodu i imovinu golorukih muslimana, u takvoj mjeri, da covjek nije vise siguran ni po bijelom danu kretati se. Vapaji iz cijele zemlje mnoze se i traze pomoc od narodne vlade, ali te zastite nema, pa su stoga muslimani gotovo poceli gubiti povjerenje u volju nasih vlasti tim vise sto se ova nasilja vrse jedino nad muslimanima, dok sve ostale vjere, pa i sami tudjinci nesmetano uzivaju tekovine novostecene slobode. Obracam se vasem velicanstvu da se zauzmete za ovu stvar, te da licno poduzmete shodne mjere da se cim prije sprijeci o nemoguci vrsenje ovakvih sramotnih djela. Da se svi krivci pronadju i najstrozije kazne a oteti imeci vlasnicima vrate te stete namire."
Na skupstini ministra suma i ruda prve jugoslavenske vlade Dr. Mehmed Spaho govorio je kako je vjerovao kada je posao u Beograd na duznost ministra da ce napadi na licnu imovinu I sigurnost muslimana prestati, ali sam se u svome ocekivanju strasno razocarao, kaze Spaho. Izbori za Ustavotvornu skupstinu kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca raspisani su za 28. 11. 1920. Godine. Prema izbornom zakonu pravo glasanja su imali muskarci sa navrsenom 21 godinom starosti, dok zene nisu mogle glasati. U predizbornoj kampanji ucestvovali su u cijeloj kraljevini 22 politicke stranke. Biralo se ukupno 419 poslanika. Najveci broj glasova i time poslanickih mjesta dobila je demokratska stranka (92), a odmah do njih narodna radikalna stranka sa 91 poslanikom. Trece mjesto zauzela je Komunisticka partija Jugoslavije sa 58 mjesta, a na cetvrtom hrvatska pucka ili republikanska seljacka stranka Stjepana Radica sa 50 mjesta, te savez zemljoradnika sa 39 poslanika, pa slovenska ljudska stranka sa 14 poslanika, dzem'ijjet (nacionalna turska organizacija) sa osam mjesta. U BiH najveci je broj glasova dobila Jugoslovenska muslimanska organizacija na celu sa Spahom (24 poslanicka mjesta), radikalna stranka 11, hrvatska tezacka stranka 7 poslanika, savez zemljoradnika 12 poslanika, hrvatska seljacka stranka 3 poslanika, demokratska stranka 2 poslanika i komunisticka 4 poslanika. Tako je jugoslovenska muslimanska stranka iz izbora za Ustavotvornu skupstinu BiH 28. 11. 1920. Izasla kao najjaca i najuticajnija BiH politicka stranka.
Ona je glasovima goleme vecine Bosnjaka svih slojeva uspjela osigurati politicko predstavljanje bosnjackog naroda u kraljevini. U svoje glavne zadatke JMO je ubrajala: ocuvanje licne imovine i sigurnosti Bosnjaka, zastitu agrarnih interesa bosnjackih zemljoposjednika i ocuvanje muslimanske vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Ona je nastojala svojom organizacijom obuhvatiti i Bosnjake izvan BiH, ali su to tadasnji vladajuci srpski krugovi svim sredstvima surovo onemogucavali. JMO je na prvom mjestu borila se za nedejeljivost i autonomiju BiH, koja je za nju predstavljala osnovni okvir politickog djelovanja.
Izborno odmjeravanje politickih snaga pokazalo je da je uticaj komunista porastao u Srbiji i Hrvatskoj u tolikoj mjeri da su se vidjele i prepoznavale sa obe strane ( Srba i Hrvata) da je leglo komunizma bila BiH. Cetiri poslanika komunista iz BiH je uistinu pravi i siguran dokaz zanemarujuceg prisustva komunista na tlu BiH. Vlada kraljevine SHS je krajem decembra 1920. donijela poznatu "Obznanu" kojom se zabranjuje svaka komunisticka aktivnost. Poslije donosenja zakona KPJ je morala preci u ilegalu i tako djelovati sve do rata 1941. godine. U medjuvremenu s kraljem se razisao jedan od najvatrenijih pobornika drzavnog centralizma Svetozar Pribicevic. Vodja samostalne demokratske stranke sklopio je sa Radicem politicki savze poznat pod imenom seljacko-demokratska koalicija (SDK). Oslanjajuci se na snazan uticaj u narodu SDK je stalno pojacavala pritisak na rezim, narocito osudjujuci u narodnoj skupstini bezakonje i korupciju. Sve rasprave u skupstini vodjene su u veoma zapaljivoj atmosferi, sto je stvaralo odredjenu psiholosku pozadinu za ubijstvo, do kojega je stvarno i doslo 20.06.1928. godine. Tog dana radikalski poslanika Punisa Racic ubio je u narodnoj skupstini usred ostrih napada opozicije na vladu zbog korupcije, poslanike hrvatske seljacke stranke Pavla Radica, Djuru Basiriceka, ranio Stjepana Radica, Ivana Pernara I Ivana Grandzu. Od dobijenih rana Stjepan radic je preminuo 8.8. 1928. Godine. Radica na polozaju vodje HSS je naslijedio Vlatko Macek. Od tragicnih pogibija u skupstini koje su zaprepastile domacu i stranu javnost kralj Aleksandar je vukao poteze koji su vodili samo daljnjem kompromitiranju politickih stranaka, cime je u narednih 6 mjeseci pripremio teren za ukidanje ustava i zavodjenje rezima diktature, odnosne licne kraljeve vlasti.
Sestojanuarska diktartura
Proklamacijom "mome dragom narodu", svim Srbima, Hrvatima I Slovencima, objavljenom 6.januara 1929. Kralj Aleksandar karadordjevic ukinuo je Vidovdanski ustav I parlament, te uveo diktaturu. U proklamaciji se istice da su zalosni dogadjaji u narodnoj skupstini pokolebali kod naroda vjeru i korisnost te ustanove, dok su sporazumi izmedju stranaka i ljudi postali apsolutno nemoguci. Zbog toga kralj smatra da je nastupio momenat, kad izmedju naroda i kralja ne moze i ne smije vise biti posrednika,
Pa je rijesio da Ustav donesen 28. Maja 1921. postane vazecim. Tim zakonom utvrdjeno je da je Kraljevina SHS nasljedna monarhija, i da je kralj nosilac cjelokupne vlasti u zemlji, jer on donosi i proglasava zakone. Tadasnji jedan troimeni narod SHS dekretom je trebalo da postane jedan jedinstven jugoslavenski narod. Da bi se ostvarila ta doktrina integranog jugoslavenstva, kralj je smatrao da je nuzno promijeniti sluzbeni naziv drzave i izvrsiti njeno unutrasnje administravitvno-teritorijalno preuredjenje.
Tako je rezim pripremio, 3. Oktobra 1929. i proglasio jedan zakon koji je skoro u cijelosti izmijenio upravnu strukturu zemlje. Taj zakon nije imao za cilj samo daljnju centralizaciju drzavne uprave, nego je trebalo da bude pravna osnova za potpuno razbijanje tradicionalnih nacionalno-historijskih pokrajina i oformljenje drzavnog i nacionalnog jedinstva. To je bio zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna podrucja. Clanom #1 tog zakona Kraljevina SHS dobila je novi sluzbeni naziv "Kraljevina Jugoslavija".
Umjesto dotadasnje podjele na 33 oblasti, drzava je podijeljena na 9 banovina, koje su dobile nazive po rijekama da se ni imenom ne bi podsjecalo na historijske ili nacionalne odlike. Podjelom zemlje na banovine razbijena je Bosna I Hercegovina kao historijska cjelina. Njena teritorija i stanovnistvo usli su u sastav 4 banovine koje su se uklapale u hrvatska, crnogorska i srpska drzavno-pravna i etnicka podrucja. Teritorije BiH podijeljena je izmedju drinske, vrbaske, primorske i zetske banovine. Uspostavljanjem banovina, kad je BiH u pitanju, muslimani su svuda bili manjina. Potpunu vecinu u svakoj osim primorske imala je srpska strana, a u primorskoj su dominirali Hrvati. Muslimani su u ovim banovinama bili svjesno isparcani i usmjereni ka teritorijama izvan BiH, kako bi se u njima zatrla svijest o sopstvenoj posebnosti kao naroda, pa i o tradiciji bosanske drzavnosti i autonomnosti.
Agrarno Pitanje
Nizom zakona, do same jeseni 1929., a narocito od 1931. rezim je propisivao nacin likvidacije agrarne reforme, posebno za svaku od banovina, koje su njom bile zahvacene. BiH je u odnosu na druge banovine najgore prosla. Ona je bila okosnica i glavna meta agrarne reforme, kojom nisu ostvarivani samo socijalno-ekonomski, nego prije svega nacionalno-politicki ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-ekonomski unistiti bosnjacke zemljoposjednike, a Bosnjake u cijelosti nacionalno-politicki razoriti podjarmiti. Odsteta za jedan hektar oduzete zemlje u BiH bila je svega 290 dinara, a posto je u to vrijeme papirni dinar na medjunarodnoj berzi vrijedio samo 4 do 5 santima (para), to je stvarno bila vise milostinja nego odsteta. To nije iznosilo ni punih 30 dinara po jednom dunumu. Dalmatinskim posjednicima placana je naknada 233 puta vise po hektaru nego u Bosni. Otkud tako nesrazmjerna odsteta gradjanima iste drzave? Znajuci da su posjednici u Dalmaciji Hrvati ili Srbi, a u Bosni muslimani. Drzava se obavezala da ce oduzetu zemlju u BiH isplatiti vlasnicima, tako sto ce im polovinu dati u gotovini, a polovinu u obveznicama sa 6% kamate na nominalni iznost, i to u roku od 40 godina. Isplata je pocela 1936. i trebala da se okonca 1975. Godine. Do pocetka rata, 1941. Isplacena su svega cetiri kupona ili samo 10% od predvidjene naknade. Drzava je ostala duzna vlasnicima jos skoro polovinu predvidjene naknade. Nije bilo dosta sto je Bosnjacima-muslimanima jednim potezom pera oduzet citav kmetski posjed. Kraljevsko-Srpska klika se pobojala da ce u bosnjackim rukama ostati jos dosta zemlje, pa je zato donesen specijalni zakon, tzv. "beglucka uredba", prema kome je svaki kmet imao pravu da potrazuje tudju zemlju, samo ako ju je obradjivao neprekidno od 1908. do 1918, zapravo do 1914., jer se ratne godine ne racunaju. Na ovaj je nacin od muslimana oduzeto najmanje jos onoliko zemlje koliko su kmetovi drzali pod zakup. Sve je trebalo isplatiti u obveznicama sa 6% kamate u roku od 43 godine. Kako je poceo rat 1941., izdato je 13 od ukupno 50 predvidjenih kupona. Drzava je ostala duzna vlasnicima preko 50% predvidjene naknade. U stvarnosti, agrarna reforma je posluzila kao sredstvo za jednostrano obezvlascenje bosnjaka-muslimana i postizanje odredjenih nacionalno-politickih ciljeva.
Sporazum Cvetkovic Macek
Kralj Aleksandar je ubijen prilikom sluzbene posjete Francuskoj, u Marselju 9.10. 1934. godine od V.M.R.O. kao i ustasa, podstaknut iz Italije i Madjarske. Umjesto maloljetnog kralja Petra II Karadjordjevica, vlast su vrsili namjesnici, knez Pavle Karadjordjevic, kraljev brat od strica Dr.Radenko Stankovic, senator i ministar prosvjete i Dr. Ivo Petrovic i ban savske banovine. Vlast je u sustini kontrolisao knez Pavle. Pogibija kralja i smjena na vrhu drzave uticali su na rezim da brze napusta politiku otvorene diktature. Kraljevski namjesnik knez pavle odlucio je odmah smijeniti dr.-a Milana Stojadinovica i njegovu vladu. Pocetkom februara 1939. Knez Pavle je povjerio mandat za sastav vlade Dragisi Cvetkovicu, sa osnovnim zadatkom da rijesi i hrvatsko pitanje, odnosno da sklopi sporazum sa vodjom HSS dr.om Vladimirom Macekom. Predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vodja HSS-a Macek potpisali su 26.augusta 1939. sporazum i rjesenje "Hrvatskog pitanja", koje je izvedeno potpuno na racun Bosne I Hercegovine, a posebno njegovog najbrojnijeg naroda-Bosnjaka.
Potpisivanje ovog sporazuma i osnivanje banovine hrvatske, cime je izvrsena podjela BiH uz predfpostavku da Bosnjaci uopste ne postoje, odnosno da ne zive na tim prostorima.
Sporazum je izazvao ostro nezadovoljstvo i reakciju Bosnjaka. Mehmed Spaho je upozorio Cvetkovica i Maceka da se ne cini koncesije na racun Bosne i Hercegovine, sto je uzrokovalo njegovo ubijstvo. Srpsko-hrvatskim sporazumom, od 26. avgusta 1939. (pregovori izmedju Beograda - kneza Pavla i Cvetkoviceve vlade, i Zagreba -Macekova hrvatskog vodstva), Bosna i Hercegovina je podijeljena, uz potpuno ignoriranje Bosnjaka: dogovoreno je da 13 njenih srezova budu ukljuceni u Banovinu Hrvatsku (cijela zapadna Hercegovina, s Mostarom, zatim Bugojno, Fojnica, Travnik, Derventa, Gradacac, Brcko. Pod pokroviteljstvom fasisticke Italije i nacisticke Njemacke, odnosno Musolinija i Hitlera, 10. aprila 1941. formirana je kolaboracionisticka tvorevina NDH, koja je trebalo da realizira program nacionalistickog pokreta u Hrvatskoj od Jadrana do Drine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je njemacko-talijanska okupacija Hrvatske proglasena nacionalnim oslobobodjenjem hrvatskog naroda, Pavelic je, anektirajuci prakticno cijelu Bosnu i Hercegovinu, tvrdio da su "Muslimani cvijece hrvatskog naroda" i da je NDH nacionalna drzava svih Hrvata, ukljucujui i "Hrvate islamske vjeroispovijesti".
Starcviceva velikohrvatska nacionalisticka ideologija koju su slijedili Josip Franko, Stjepan Radic i Dr Vlatko Macek doziivjela je, s nestankom kolaboracionisticke Paveliceve NDH, historijski poraz. Neposredno prije zakljucenja sporazuma Cvetkovic-Macek, na celo JMO dosao je Dzafer Kulenovic. On je ostro protestirao i trazio da se odmah uz hrvatsku, srpsku ili slovensku, kao cetvrta formira bosanska banovina u historijskim granicama BiH. Muslimani su bili ogorceni u svim krajevima BiH, te su odrzavali proteste, na kojima Bosnjaci traze autonomiju BiH. Pet dana po sporazumu izbio je II Svjetski rat. Macek je volio izigravati prijatelja muslimana, a o njegovom licemjerstvu prema njima dovoljno je ilustrovati sa dva podatka: u septembru 1935. godine (u autobiografiji je zapisana je njegova izjava): "o braci muslimanima ja sam uvijek imao najbolje misljenje, kao o vjernim drugovima i ljudima od rijeci i obraza, a to sam misljenje jos bolje utvrdio svojim iskustvom, kada sam nekoliko mjeseci bio zatocen u Bosni."
A u Parizu, u emigraciji, prisjecajuci se svog sporazuma sa Cvetkovicem, rekao je 1946. O muslimanima: "Kada sam sa Cvetkovicem pravio sporazum 1939., mi smo se sporazumili, kad smo dosli na Bosnu I Muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje I tako smo uradili."
Posluzicu se Pitagorinom izrekom za ovakve ljude: "Nije smrt nego pokvaren karakter sto unisti dusu jednog covjeka, pa cak i nacije."
Drugi Svjestki rat
Agresija nacisticko-fasisticeke Njemacke na Jugoslaviju otpocela je mucki, bez objave rata, sestog aprila 1941. nadiranjem njemacke armije iz Austrije, te Madjarske, Rumunije i Bugarske. U kratkom vremenu su se pridruzile i italijanske i bugarske trupe. Kraljevska jugoslavenska vojska, razbijena iznutra kapitulirajucim duhom vladajucih krugova, slomljena je za 11 dana potpisivanjem bezuslovne kapitulacije 17.aprila i bjekstvom kraljevske vlade u inostranstvo. S time je prestala da postoji kraljevina Jugoslavija.
Jos u toku samog rata nastalo je komadanje i rasparcavanje zemlje. Njemacka i Italija su kao vodece fasisticke sile podijelile jugoslavensku drzavnu teritoriju na dva dijela, njemacko-italijansko interno podrucje, s tim sto su Madjarskoj prepustili Baranju i Backu, a Bugarskoj dijelove Srbije i Makedonije.
Izmedju njemackog i italijanskog okupatora povucena je demarkaciona linija koja je dijelila njihova interesna podrucja. Ta linija je upravo isla kroz BiH i protezala se od Bos. Novog na sjevero-zapadu, preko S.Mosta, Varcar-Vakufa, D.Vakufa i juzno od Sarajeva do Ustiprace I Rudog. Juzni dio ove linije pripadao je Italijanskom a sjeverni njemackom okupacionom podrucju. Italija je sebi aneksirala znatne dijelove Dalmacije i jadranske otoke, te zadrzala svuda svoje vojne posade, dok je gradjansku vlast prepustila NDH. Njemacja je u svom interesnom podrucju u daleko vecoj mjeri prepustila civilnu upravu NDH, ali je radi iskoristavanja rudnih, sumskih i drugih bogatstava u BiH dislocirala jednu diviziju i neke manje jedinice koje su osiguravale zeljeznicke pruge. Time je nadzirala najvaznije prirodne izvore i saobracajnice u okupiranoj BiH.
Vodja Slavko Kvaternik pod okriljem Njemaca je u zagrebu 10. Aprila proglasio Nezavisnu drzavu Hrvatsku, u ciji je sastav usla, uz saglasnot Njemacke i Italija, citava BiH i dio Sandzaka, istocno od rijeke Lima, izuzev Novog Pazara. Ulaskom BiH u sastav NDH, granica ove okupatorske tvorevine na istoku je postala Drina, pa makar da je to bilo I pod zastitom Njemacke, nakon 970. godine, od kada je kralj Kresimir II navodno imao kratko vrijeme granicu na Drini. Hrvati su isticali tzv. hrvatsko drzavno-historijsko pravo na BiH, koje nikada i nigdje nije zapisano, niti je u stvarnosti imalo bilo kakvog osnova.
Muslimani su bez njihove ikakve saglasnosti proglaseni Hrvatima, i tako preko noci jednim zakonskim aktom nasilno asimilirani. Na kormilu NDH je dovedeno najekstremnije krilo hrvatskog separatistickog pokreta, sa poslanikom Antom Pavelicem na celu.
Ukinute su sve politicke partije i tako su muslimani ostavljeni bez ikakve legitimne organizacije koja bi se za njih, kao poseban narod, mogla zauzimati, te postali objekat za svakojako manipulisanje.
Na njima je u stvari, izvrsen pravi kulturni genocid. Totalna i nasilna asimilacija jednog naroda. Naziv Bosna i Hercegovina je od jeseni 1941. G. nije se smio ni spomenuti u javnim sreedstvima informisanja, na radiu i novinama, a bosanska krajina postala je hrvatska krajina. Ante Pavelic je krajnje licemjerno nazivao Bsonjake "cvjecem Hrvata". Ustaska propaganda je isticala fotografije Ante Pavelica sa fesom na glavi sa vanjskim obiljezjem, medjutim, to je bila samo fasada, a u praksi nisu nista poduzimali da ih zastite od cetnicki pokolja. U poglanikovom povjerenstvu u Sarajevu, centru Bosnjaka, od osam odjelnih predstavnika samo dvojica su bili Bosnjaci. U gradskoj stedionici gdje je uglavnom bio ulozen bosnjacki kapital, bili su odmah smijenjeni glavni ravnatelji, personalni referenti i sIf ekonomata, koji su bili Bosnjaci-ljudi povjerenja Dzafera Kulenovica. Na njihova mjesta su postavljeni Hrvati-katolici a izvrsene su smjene i u upravi zeljeznice, poste, telegrafa, u sudstvu, rudarstvu, tvornicama i drugim strukturama, gdje su dosli za komesare i direktore Hrvati-katolici na stetu Bosnjaka. Sve ovo govori koliko su okupatori i njihovi eksponenti imali povjerenja prema Bosnjacima. Ustaska ideologija je bila previse strana, a Bosnjaci se nisu ukljucivali u taj poredak, osim izuzetaka. Za vrijeme Pavelica NDH bosdansko-hercegovacki muslimani su bili prividno ravnopravni sa Hrvatima, najvise onda kada je trebalo ginuti za hrvatske interese i vjestacku tvorevinu NDH, a u drugim slucajevima oni su bili neravnopravni. Hrvatska politika prema Bosnjacima bila je diskriminatorska, a to se dobro vidi iz navedenih podataka. Nad Bosnjacima su vrseni i zlocini, ubijstva, mucenja i pljacke. Bosnjacki predstavnici su se cesto zalili na postupak vlasti NDH, pa se tako u Primorju u zalbi predstavniku vlade Dr. Nikoli Mandicu, predanoj na sastanku 28 I 29 aprila, kaze doslovno: "Ustaski nadporucnik Kurelac izvrsio je strahoviti pokolj nad muslimanskim ziteljima u Srebrenici. Zrtve su bili predsjednik kotorskog suda Aganovic, zatim njegova supruga I troje nejake djece, te upravnik poste Dzemal Kliska." Ustanovilo se da je Kurelac licno pobio sve ove Bosnjake. Nakon tog pokolja Kurelac je jos i unaprijedjen u cin satnika, pa je po toj osnovi vrsio funkciju zamjenika zapovjednika ustaskog satnika u Sarajevu, a potom je upucen u Cazin, iskljucivo muslimanski kraj da i tamo ponovi svoje krvavo djelo. Sedmog aprila 1944. Ubijen je mucki prilikom izlaska iz Dzamije nasred Bratunca efendija Edhem Hadzialic. Ovaj zlocin je rafalom iz strojnice izvrsio ustaski zastavnik Mijo Mijacevic. Iako je ovaj slucaj bio poznat najvisim drzavnim vlastima, nakon podnesene prijave-velika zupa Usora i Soli, v.t.br.4/44, od 19.februara 1944. Godine. Ubica je ostao nekaznjen. Slucajevi nekaznjavanja zlocina dali su podsticaj novim napadima na Bosnjake. Ustase su nad Bosnjacima vrsile zlocine sirom Bosne I Hercegovine, a ogroman broj Bosnjaka je nastradao u koncentracionim logorima Jasenovca, Stare Gradiske, Gospica, Bos. Dubice i drugih mjesta.
Da bi Bosnjake izvrgli I ostrici jos vece srpke mrznje, Pavelicevi Hrvati su za zlocine nad Srbima koje su licno cinili, optuzivali Bosnjake. Iz brojnih rezolucija Bosnjaka, u kojima su se oni ogradjivali od ustaskih zlocina nad Srbima, da se razumjeti da su ustase pri svojim pokoljima svjesno koristili muslimanska imena da bi dali dojam da su Bosnjaci, a ne oni, izvrsioci zlocina. Sa znanjem ustaskog logora u Prijedoru ustase nose fesove, kaze se dalje u Rezoluciji, pa se stvara zabuna da sva zla vrse muslimani, cak se i ime nekog ustaskog zapovjednika pominje kao Dizdar, sto je prezime poznate bosnjacke familije. Taj zapovjednik je licno izdao naredbu za ubijanje Srba, sluzeci se lazno muslimanskim prezimenom i zeleci ocigledno time muslimane predstaviti kao izvodjace pokolja. Istina je, medjutim, da muslimani nisu nikom cinili nikakva zla, a dokaz za to je proslost koja jasno pokazuje da oni, u vrijeme Turaka kada su bili dominantni, ne samo da nisu vrsili nasilje, nego su bili krajnje tolerantni prema nemuslimanima opcenito, pa se stoga ogradjuju od ustaskih zlocina koji se pokusavaju njima pripisati. Osnivanjem handzar-divizije veliki dio bosnjacke gradske a posebno seoske mladezi je izbjegao prisilnu regrutaciju u ustaske jedinice. Stvaranje Handzar divizije doslo je u vrijeme kada su vlasti NDH svim sredstvima nastojale bosnjackoj sirotinji, posebno muhadzirima, silom navuci crne ustaske uniforme I tako ih kompromitirati.
Odlaskom u Hanzdar diviziju, mnogi Bosnjaci su se spasili od mogucnosti regrutovanja u crnokosuljase. Muslimani su strahovito stradali od cetnickih masovnih genocidnih pokolja, a ogroman procenat ih je protjeran sa svojih ognjista. Draza Mihajlovic je u stvaranju homogene Velike Srbije vidio najvecu zapreku u bosnjackom narodu i Bosnjacima Sandzaka, pa je zato u instrukcijama cetnickim komandantima Dzordzu Lasicu, komandantu cetnickihj odreda vojske u C.Gori I kapetanu Pavlu Dzurisicu, komandantu limskih cetnickih odreda jugoslavenske vojske, sa vlastitim potpisom istakao ciljeve borbe:
1.Borba za slobodu cjelokupnog srpskog naroda pod skriptom N.J.V.Petar II;
2.Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnicki cistu, u granicama Srbije, C.Gore, BiH, Srema i Backe;
3.Borba za ukljucivanje u nas drzavni zivot i svih jos neoslobodjenih slovenackih teritorija pod Italijom i Njemcima, kao Trs, Gorica, Istra i Koruska, kao bugarske i sjeverne Albanije sa Skadrom;
4.Ciscenje drzavne teritorije od svih narodnih manjina I nacionalnih elemenata, a narocito po Srbe najopasnije-muslimane;
5.Stvoriti neposredne zajednicke granice izmedju Srbije I C.Gore, kao i izmedju Srbije I BiH, ciscenje Sandzaka od muslimanskog zivlja, te BiH od muslimana i hrvatskog zivlja;
6.Kazniti sve one koji su krivi za nasu aprilsku katastrofu;
7.Kazniti sve ustase i muslimane koji su u tragicnim danima nemilosrdno unistavali nas narod;
8.U krajevima ociscenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata izvrsiti naseljavanje Crnogoraca, a u obzir dolaze siromasne, nacionalno ispravne i postene porodice;
9.Osiguranje jednog takvog politickog tijela koje ce voditi drzavni brod smjerom opstih narodnih teznji i interesa;
10.Ciljevi su ogromni i zato je borba toliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo ostvarenje.
Govoreci o upotrebi cetnickih odreda u C.Gori u datom trenutku Draza Mihajlovic doslovice kaze:
1.Jednim dijelom snaga dejstvovati sa doline Lima, pravcem Bijelo Polje.
Sjenica i Pestar da se ociste od muslimanskog i hrvatskog zivlja;
2.Dijelom snaga dejstvovati pravcem ka Metohiji, sa zadatkom da se na tom pravcu ociste teritorije nastanjene Arnautima, kao i da se presretnu oni koji ce biti prognani sa Pestara I Sandzaka.
3.Dijelom snaga iz podrucja Niksica dejstvovati u pravcu juznog Primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode. Jednim dijelom snaga djelovati ka jugu u cilju zauzimanja Skadra. U svakom slucaju obezbijediti C.Goru od upada arnautskih elemenata iz Albanije.
Najmasovnije zlocine genocida nad Bosnjacima cetnici su izvrsili u istocnoj Bosni, istocnoj Hercegovini i zapadnom Sandzaku. Samo u istocnoj Bosni, u periodu od augusta 1941. Do januara 1942. Godine, ubijeno je preko 18 hiljada Bosnjaka. O kakvim se zlocinima radi, vidi se iz svjedocenja "Hadzere Bijedic-Catovic", bacene u jamu Cavkaricu u septembru 1941. Godine. Ona kaze: "Kada su nas cetnici uhvatili, tj. nase komsije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. " Na pitanje 'Je li vas koliko bilo', ona je odgovorila da ih je bilo preko 6 stotina, sto zena, sto djece i staraca. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle vratili govoreci da ce nas vratiti kuci, dok su oni, u stvari, trazili jamu, u koju ce nas moci baciti. Najzad im je poslo za rukom i nasli su jamu, koja je bila povoljna za njihovu zlocinacku namjenu. Nas su malo dalje od jame zadrzali dok sa puskama okrenutim prema nama pazili da neko ne bi pobjegao. Jama je od nas bila udaljena oko 100 metara i nalzila se iza jednog omanjeg brezuljka. Odvodili su nas grupu po grupu tako da mi koji smo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju u jamu. Najzad je dosao red i na mene. Poveli su me sa jednom zenom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Cim sam prisla jami i vidjela sta me ceka, ja sam se od straha onesvijestila. Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio, a ja sam se odmah pomnakla u stranu, da na mene ne bi pali oni sto ih poslije bacali. Osjecala sam pored straha i veliki bol u lopatici, jer sam prilikom pada iscasila ruku u lopatici. Uz mene, bila je jos ziva i jedna zena, koja je bila noseca. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobijenih pri padu. Umrla je slijedeci dan. Ja sam prezivjela hraneci se hljebom koji sam imala uza se. Nasla sam prilicno mnogo hrane i kod drugih koji su bili mrtvi. Spasili su me seljaci iz Nevesinja. Kada sam izasla iz jame nisam tezila vise od oko tridesetak kilograma, a prije toga sam imala 70 kg." (Izvod iz fonda arhive Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu A-3769. Str. 20/21). Korijen hrvatsko-srpskog genocida u istrebljenju Bosnjaka-muslimana lezi u tradiciji balkanskih vlastodrzackih krugova da tim putem stvaraju etnicki ciste teritorije. Srbi su svoja klanja Bosnjaka u najvecoj mjeri izvrsili na mostovima Foce (8 hiljada zaklanih u februaru 1941.), te Gorazda i Visegrada.
U izvjestaju kotarske ispostave Gorazde pise: "Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 300 osoba pa i vise. Tada bi na jednoj strani mosta donijeli harmonike i svirali a na drugoj bi postavili motor, te bi ga upalili i dodali puni gas da bi prigusili vrisak nesretnih zrtava koje bi za to vrijeme klali i mucili na najsvirepiji nacin. Samo na tri mosta u Gorazdu poklano je preko 7 hiljada Bosnjaka, a na relaciji Foca-Ustipraca Drina je progutala oko 20 hiljada Bosnjaka-muslimana." (Iz knjige prof. Dr. S.Cekica "Genocid nad Bosnjacima u II Svj. Rata", izdavac MAG, Sarajevo 1996.godine).
Poseban vid zlocina nad Bosnjacima bilo je pokrstavanje, o cemu ima veliki broj dokaza. Tako Devla Hadzimusic, kci Muratova iz Potpeci, opcina Dragacevo kod Foce, izjavila je: "Cetnici Milan , Acim, Ljubo i Milovan Perisic iz Potpeci, ti nasi susjedi pokrstiuli su oko 80 muslimana iz naseg sela. Medju njima je bilo najvise zena i djece, a bio je i jedan starac Hasan Kovac. Spomenuti cetnici su najprije izdali proglas, pozivajuci sve muslimane sela Potpec da se pokrste, naglasivsi pri tome da ce svi oni koji se prekrste uzivati sve povlastice I da ce biti spaseni, dok ce svi koji to odbiju biti poklani ili protjerani."
(Izvod iz knjige Muhameda Hadzijahica "Posebnost BiH i stradanje Muslimana", 1991.)
U kojoj mjeri se srpski nacionalizam bio infciran mrznjom prema muslimanima, nalazimo u raznim dokumentima, korespondencijama i sl. Milos Jovanovic, komandant Ozrenskog cetnickog korpusa 13.februara 1943. Godine, pise komandantu Zenickog cetnickog odreda Golubu Mitrovicu: "Sjetite se velike borbe za oslobodjenje pod vodstvom velikog Karadzordza. Srbija je bila puna Turaka (muslimana) u Beogradu i ostalim srpskim varosima. Strsile su muslimanske munare, a pored dzamija su muslimani vrsili svoja smrdljiva pranja, kao i sad u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana je bilo tada preplavilo i nasu domovinu, a prodjite danas kroz Srbiju necete nigdje naci niti jednog muslimana, necete naci cak ni njihovog groba, ni jednog siljka (nisana-nadgrobnog spomenika), jer je svjesni sprski narod jos davno zbrisao sa zemlje zive vjekovne neprijatelje svog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno unisten je i posljednji trag mrskog muslimana, te je srpski narod ostao cist, sposoban za velika djela balkanskog i svjetskog rata za oslobodjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i jamstvo da cemo uspjeti u ovoj danas svjetskoj borbi i da cemo istrijebiti sve muslimane iz nasih krajeva. Nijedan musliman nece moci medju nama ostati." (Citat iz spomenute knjige Dr.S.Cekica).
Smatra se da je od cetnickih i ustaskih zlocina stradalo najmanje oko 500 hiljada gradjana BiH, prvenstveno muslimana. Moze se zasigurno zakljuciti da su u II Svj. ratu procentualno, u odnosu na ukupan broj stanovnistva, najvise stradali muslimani. Tako su muslimani u stvari najtragicnija zrtva II Svjetskog rata na tlu BiH, pa i cijele bivse Jugoslavije. O genocidu koji je nad Bosnjacima izvrsen u II Svjetskom ratu nikada se po zavrsetku tog rata u Jugoslaviji cak za period od 45 godina nije smjelo ni progovoriti. BiH je pretpjela ogromna materijalna razaranja. Od ukupno 820 hiljada srusenih objekata u Jugoslaviji, skoro 400 hiljada, prakticno polovina, se nalazila na tlu BiH. Privreda je takodje tesko stradala. Unisteno je oko 150 preduzeca i rudnika, poruseno preko hiljadu skola, cijela zeljeznica, te unisteni gradovi kao Vlasenica, Rogatica, Visegrad, Prozor, Glamoc, B.Petrovac, Drvar i drugi. U SR.Jugoslaviji Muslimani su zabiljezili vidan napredak u nekim oblastima zivota, kao sto su skolstvo i zdravstvo. Medjtim, muslimani nisu spomenuti u prvom Ustavu FNRJ-e (12.01.1946. godine, bez obzira na veliko zalaganje poslanika Ustavotvorne skupstine, iz Mostara Husejina Sissica na pr.). Poslanik Husejin Sisic je otvoreno prigovorio predsjednistvu Skupstine sto se u sastavu uz ostale jugoslavenske narode ne pojavljuju i muslimani-Bosnjaci. On je jedini glasao protiv Ustava, trazeci posebnim amandmanom da muslimani postanu ravnopravan narod u jugoslavenskoj drzavi. Bosna i Bosnjaci nisu uvrsteni ni u buktinju novog drzavnog grba, oni su negirani kao narod, a onemoguceno im je i da se nacionalno izraze i okupe u svojim udruzenjima. Srbi i Hrvati su imali svoje matice, a Bosnjacima ni pravo na ime nisu dali. Morali su se opredjeljivati kao Srbi ili kao Hrvati, a oni koji su to odbili ostajali su "neopredjeljeni". Uz to, neki ugledniji Bosnjaci su bivali proganjani i hapseni, pa je i ta vrsta pritiska doprinijela novim iseljavanjima.
Prema pouzdanim izvorima u Tursku se poslije II Svjetskog rata iz BiH, Sandzaka I Makedonije iselilo 190 hiljada muslimana. Muslimani su priznati kao narod tek 1974. Godine. Tito je vladao 35 godina (od 1945-1980). U prve 22 godine Titova Jugoslavija bila je policijska drzava na celu sa Rankovicem. Posljedice su bile Blajburg, likvidacija bez sudjenja istaknutih licnosti, Goli otok, progon mladih msulimana, prinudni otkup i slicno. To je bilo vrijeme kada nije bilo pasosa. Izvan zemlje su mogli otici samo dokazani i poslusni komunisti, koji su mogli poslati i svoju djecu na skolovanje po Evropi, pa cak I u Ameriku. Nije bilo slobodnih i nezavisnih medija, nego su svi bili pod kontrolom drzave i KPJ, i strogo su kontrolisani i cenzurisani.
Represivna kampanja za skidanje zara
Pocetkom pedesetih godina, na temelju zakona od 28.9. 1950. provedena je u zemlji siroka, u osnovi represivna kampanja, za skidanje zara, tj. otkrivanje bosnjacke zene-muslimanke, cime je otvoren jedan od strategijskih ciljeva ondasnje vlasti u pogledu polozaja muslimanke u drustvu. Polozaj muslimanki opcenito bio je nisko rangiran, jer se polazilo od toga da je bila iskljucena iz svih sfera javnog zivota. To se najvise manifestovalo u tome da se izvan domacinstva pojavila pokrivena lica u zaru, ranije u feredzi. Ovakve ocjene imale su pred ocima jednu stranu zivota muslimanke. Jer, ako ostavimo po strani zar i feredzu, i pitanje osmotrimo s drugih strana, mozemo doci do drukcijeg zakljucka. Istina, muslimanka nije ucestvovala u javnom zivotu, ali kod svoje kuce zivjela intenzivnim i sadrzajnim zivotom. Poznato je da su u bosanskim gradovima zgrade i kuce za stanovanje tako dizajnirane da je svaka imala bascu-vrt, a basce opet medjusobno bile povezane kako bi komsije mogle prici jedni drugima. Bilo je mnogo interakcije. Djeca su se igrala, a zenski svijet uzajamno posjecivao, zabavljao, a po nekoliko puta na dan pila bi se i kahva, kao sabahusa ili ragovorusa-ikindijasica i povecernja razgovorusa, a komsije jedni druge ispomagali. U vecernjim satima kucna sijela su bila obavezna, uz citanje pjesmarice o Muji Hrnjici, Tali Licaninu, Dzerzelez Aliji i njihovim cetovanjima po ravnim kotarima Krajine i Korduna. Uz mezu i rostilj cule su se uz tihi sentiment i sevdalinka. Misljenja su da je sevdalinka najvecim dijelom kreacija bosanske muslimanke-djevojke, jer je zenski svijet bio najmanje podlozan vanjskim utjecajima. O porijeklu sevdalinke, koja je tako nazvana zato sto se u njoj pjeva o bolnom ljubavnom zanosu. Muslimanska djevojka, u ceznji za dragim, susrecuci se sa preprekama koje je postavilo drustvo, nalazila je svoje zadovoljstvo u stvaranju pjesama prozetih izrazito osjecajnoscu. Sevdalinka, prema tome, predstavlja nesto dozivljeno, a nikakav prijevod pjesme iz tudje sredine. Mnogo praktikovani izleti, teferici, kako muskaraca tako I zena u prirodu, kao i sezonski boravak porodica iz grada na selu preko ljeta takodje se povoljno odrazavao na polozaj zene.
Ekonomsko propadanje austro-ugarske 1828., koje se upravo bosanskim muslimanima izrazilo u najostrijoj formi, imepartivno je zahtijevalo ukljUcivanje muslimanke i u privredni zivot. Jedan refleks ovakvog tretmana zena, koje su ostale bez ekonomske egzistencije, rezultirao je javljanjem i porastom prostitucije. Njihovo pokrivanje pokazalo se kao sasvim neprihvatljivo u novim prilikama. Kako su muslimanke morale rjesavati svoje ekonomske probleme zaposljavanjem u fabrici, one su bile i prve koje su se otkrile.
Mora se reci i to da je orijentalno-islamska civilizacija bila u mnogom pogledu atraktivna za bosanske muslimanke. To je civilizacija prozeta duhom njihove vjere Islama, ali I utkana u tradiciju na cijim su se osnovama odgajale i formirale. Posebno se naglasava u ovoj civilizaciji i kulturi humanisticka strana, koja se izmedju ostalog ocitovala u milosrdju, merhametu, uspostavljanju opcekorisnih temelja vakufa, naglasenom meditativnoscu, ljubavlju prema prirodi, kultu vode i zelenila, pozitivnom odnosu prema sistemu higijenskih odnosa, umjetnickim zanatima, te umjerenim zivotnim ritmovima. Ovdje je potrebno naglasiti da je osim drzavnog aparata skola bila i ostala najmocnije sredstvo koje je doprinosilo stalnom potiskivanju tekovina muslimanske kulture, kako one unutarnje tako i orjentalno-islamske. U skolskom i obrazovnom sistemu koji je isticao samo svoje vrijednosti tako-zvani evrocentrizam, dominirajuca kultura ne samo da nije uvazavala druge kulturne i tradicionalne sadrzaje, nego se prema njima odnosila najcesce negatorski u cilju da ih potpuno potisne i unisti. Zapadno-evropska, tzv. modena civilizacija, sve je vise zauzimala pozicije, a orjentalno-islamska zajedno sa svim oblicima tradicionalnog zivota Bosnjaka stalno je morala uzmicati. Ti procesi poceli su uspostavom austro-ugarske vlastim, a nastavljeni su jos agresivnije za stare Jugoslavije, a u novoj Jugoslaviji su uglavnom dovrseni. Vezano za period komunisticke Jugoslavije, evo kako znameniti Tolstoj ukazuje na mogucnost opstanka tradicionalnog u ateistickom drustvu: "Kad drustveni sistem nalaze jednoj duhovnoj tradiciji da nije vise pozeljna kao zivotni informativni fenomen, onda sve sto ostaje je ogoljela nacionalnost, tj. tvrdjava okrutne mrznje, sto je uistinu otrov covjecanstva."
Evo sta kaze najpoznatija historicarka(Karen Armstrong) savremene Amerike o zeni Zapada u svom kapitalnom djelu Sveti rat na strani 343: "Muslimanke opcenito u svijetu nisu tako fascinirane tzv. "zapadnom slobodom". Na nacin kako se seks izrabljiva u kupoprodaji robe putem raznih medija, to je zaista komercijalno ponizavajuce, te totalno minimizira moralnost zene. Zapravo, odijevanje je u vecini liberalnih stavova nesto styo degradira zensko dostojanstvo, svodeci zenu skoro na seksualni objekat, sto je nepobitna istina.
Na Zapadu taj liberalizam nije zaustavio obicaj eksploatisanja zene kroz okrutnu i malodusnu reklamu i seks-industriju, sto potpuno marginalizira njeno ljudsko dostojanstvo. Vecina feministkinaja slaze se s ovakvom konstatacijom, kaze Karen Armstrong. "Mi smo bili skloni na Zapadu devijacijama iz perioda seksualne ekstremne represije do seksualne slobode, sto je rezultiralo razaranjem jezgra familije. "Zapad ne bi trebao osudjivati islamski svijet, sto se drzi svog duhovnog puta i tradicije, radije nego da slijedi nas u nasoj konfuziji i smetenosti."
Srbska Agresija i Genocid nad Bosnjacima (1992-1995)
Cilj agresije je bio unistenje drzave BiH te fizicko i duhovno istrijebljenje muslimana. Agresor i domaci cetnici su organizovano ubijali, klali I masakrirali sve po redu, djecu, zene strace, a trudne zene su mucili do pobacaja. Najveci zlocini nad zenama su bili silovanja sa ciljem mucenja i ponizenja. U svojim zvjerstvima cetnici se nisu obazirali na godine, silovali su i starice kao i djevojcice, pa cak i djecu. U logorima, zatvorima, hotelima, garazama, privatnim kucama i drugim mjestima najmerno su drzali zene, djevojke i djevojcice i time sprecavali prekid nezeljene trudnoce. Maloljetna Nura N, rodjena 25.04. 1979 sa Grbavice, izjavila je da su cetnici dosli krajem aprila 1992. na Grbavicu, odveli je prisilno iz jedne zgrade i nekoliko djevojcica od 13-15 godina. Odveli su ih u prostorije preduzeca Digitron. Bilo je ukupno zatoceno oko 30. Pred vece maja 20.,1992. Poceli su da izvode po dvije do tri djevojcice na silovanje. i mene su izveli I silovali me. Dvojica su me drtzali, a druga dva naizmjenicno silovala, govoreci: "Sta imate radjate balije, bolje je da radjate srbe." Kada je razmjenjena ljekari su konstatovali da je trudna 5 mjeseci (iz Biltena Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH br. 3, Marta 1992. Godine).
Silovanje mentalno retardiranih djevojcica i djevojaka Doma u Visegradu spada u zlocine nepoznate u svjetskoj literaturi, nasilnistva koje izmice svakoj definiciji i klasifikaciji. Ovakva vrsta izopacenosti seksualnog nagona tesko se svrstava u bilo koji oblik psiho-patoloskog ispoljavanja covjekove seksualnosti i cini se nepoznanicom u cjelokupnom repertoaru zvjerstva koje je covjek cinio kroz vijekove. U ovoj agresiji u strahotama Bosnjaka, kao i u II Svjetskom ratu, kako smo ranije vidjeli, poseban vid zlocina je bio prisilno prevodjenje, pokrstavanje muslimana na pravoslavlje. Srpski agresori su silom pokrstavali bosnjacke zarobljenike. Prvi prizor za vrijeme zatocenistva u Lukavici cetnici Dragan Vuckovic i Tomas Urosevis, sin Brane iz Mackovica, opcina Sokolac. "Postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo ili metak u celo. Tom prilikom pop je po njihovom naredjenju citao nesto iz Biblije, pa bi povremeno zastajao i naredjivao da kazemo "Amen". To se ponavljalo nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan, to je jedan momenat za vrijeme moga zatocenistva, te jedan od najtezih koje sam prozivio", kaze Meho Kahlimanovic. (Iz naprijed pomenutog Biltena, izdanje 3.marta 1993.).
Gradjanka Sabiha M. rodjena 1951. Iz Raketnice kod Rogatice, cija se izjava nalazi u istoj arhivi, kaze: "Traktorima su nas prevozili na Sjenici u osnovnu skolu, bilo nas je nekoliko stotina. Pred skolom su razdvojili muskarce od zena i djeIe. Sjedeci pred skolom, gledali smo kako muce muskarce. Naredili su im da lice okrenu prema zemlji, a na ledjima su usijanim zigom urezivali krstove, probadali ruke nozevima, pucali u ruke i noge a narocito u zglobove. To je trajalo oko dva sata i nakon toga su ih poubijali iz pjesadijskog naoruzanja.
Politicki Zivot
Vodjene su rasprave u toku 1979. I 1980. U okviru odgovarajucih struktura SSRNBiH, o neophodnosti da se konstituira historija naroda BiH, kao samostalna nastavna disciplina. Vodeci bosanski srpski historicari, filozofi, knjizevnici, kriticari, socilozi i drugi, a i zakonodavni clanovi SK, pruzili su tome zestok otpor tako sto su sve te rasprave najvise ignorirali. Jos se za vrijeme tih rasprava dalo naslutiti da unutar SKBiH postoji jedno neoformljeno, ali medjusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro, koje putem partijskog monopola svim sredstvima je nastojalo onemoguciti kulturno politicku afirmaciju Bosnjaka muslimana. Iz tog neformalnog velikosrpkog udruzenja unutar SK nastala je 1990. Teroristicka Srpska demokratska stranka. Nakon Titove smrti 1980. sve se otvorenije trazi ukidanje Ustava iz 1974., kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju veliko-srpske hegemonije u Jugoslaviji. Stavaranjem Velike Srbije tokom 1989. dolazi do krize Predsjednistva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih stanaga Jugoslavije, sa ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar. Pod uticajem povoljnih demokratskih kretanjima u zemljama bivseg sovjetskog bloka dolazi i do slobodnog razgranavanja i liberalizacije cjelokupnog javnog zivota i u BiH. Nakon pola stoljeca dolazi do obnavljanja stranacko-politickog zivota i medju Bosnjacima. Tako je u proljece 1990. U Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA) sa brojnim ograncima sirom BiH. Za prvog predsjednika stranke izabran je Alija Izetbegovic, pravnik I publicista iz Sarajeva. U novembru 1990. odrzani su, poslije razdoblja duzeg od pet decenija, prvi visestranacki izbori u BiH. To je otvorilo mogucnost razvoja parlamentarnog zivota i politicke demokracije, te drzavno-pravnog osamostaljenja BiH. Ni obnova visepartijskog zivota u cijeloj zemlji nije vise mogla pomoci politickoj stabilizaciji drzave, koja je namajerno destabilizirana u korist stvaranja projekta Velike Srbije. U uslovima opce krize jugoslavenskog drustva u drzavi proces daljeg afirmiranja Bosnjaka tece u otezanim uvjetima i raznim pritiscima, ali se i dalje odrzava. Nakon osamostalenja Slovenije i Hrvatske po logici politickih zbivanja i BiH je morala krenuti istim putem.
Na referendumu odrzanom 29.II 1992. Gradjani BiH izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu drzavu. Tacno na dan pocetka srpsko-crnogorske agresije na BiH, 6.4. 1992. Evropska zajednica priznala je drzavno-pravni subjektivitet Republike BiH. Nakon 21. Maja 1992. godine BiH je primljena i u UN. Reakcija na to bila je veliko-srpska agresija na BiH aprila 1992. godine.
Tokom realizaje svog odavno pripremljenog plana za formiranje Velike Srbije, Cetnici su razarali i unistavali civilne ciljeve, gradove, varosi i sela. Pljackali i unistavali privredne objekte, kompletnu infra-strukturu BiH, unistavali i zatirali kulturno-historijske i vjerske spomenike. Razruseni su mnogi objekti islamske zajednice. Unistavajuci svjesno i sistematski sve ono sto se decenijama gradilo. Srpsko-crnogorski cetnici, jugoslavenska vojska i postrojbe HVO-a su nanijele neprocjenjivu stetu muslimanskom graditeljskom nasljedju u BiH i cijelom Balkanu.
U agresorsko- barbarskom pohodu nisu postedjeni ni najvrijedniji objekti islamske arhitekture, kao sto su GH dzamija, Careva dzamija i Magribija u Sarajevu; u Banjoj Luci od 16 dzamija nijedna nije postedjena: Ferhadija, Gazanferija, Arnaudija i druge dzamije sehera su nestale bez traga. Srusena je i cuvena Aladza dzamija, kao i Careva dzamija u Foci, Sultan-Esme dzamija u Jajcu, Karadozbegova dzamija u Mostaru, vrhunac islamske arhitekture Stari most i druge znamenite gradjevine sirom BiH.
Preko 1000 dzamija je sruseno, popaljeno ili tesko osteceno na podrucju BiH, okupirano od strane srpskih ili hrvatskih agresora. Rusenje i unistavanje objekata islamske arhitekture samo je nastavak smisljenog provodjenja ranije planiranog programa kulturocida nad Bosnjacima.
Vasojevica zakoni iz prve polovice 19.vijeka otvoreno podstice i ohrabruje barbarske tendencije koje promicu kroz sve programe srpskih nacionalistickih organizacija. Medju prvim psihijatrijsko-mentalnim ustanovama koje su stradale na ovakav nacin bile su bolnioce za dusevne bolesnike kao sto su Sokolac, Jagomir, Jakes kod Modrice, Domanovici kod Mostara, Zavod za alkoholizam itd. Prakticno, bile su to najvece ustanove za lijecenje i rehabilitaciju teskih dusevnih bolesnika. Oko tri hiljade takvih pacijenata je na najbrutalniji nacin protjerano iz bolnica i zavoda. Poslije ovog sramnog cina dusevni bolesnici su se rasprsili na sve strane, neki su ubijeni, neki odvedeni u logore, mnogi zauvijek nestali, te im se od tada gubi svaki trag.
Ako je uopste i moguce rangirati zlocine po snazi, najaveci zlocin je predstavljalo masovno, genocidno, ubijanje civila. Tako je u Kozarcu od 26-29 maja 1992 godine ubijeno oko 7000 civila, a ukupno u tom dijelu BiH 11.000, od kojih su vecina intelektualci. U Prijedoru je od 30. Maja do 4.juna 1992g.ubijeno oko 1000 civila. U istom gradu, krajem juna - samo u jednom danu ïsamo u jednom satu, surovo je ubijeno oko 2.500 civila, uglavnom muslimana. U prijedorskom selu Hambarine izmedju 23 i 25. Maja 1992. ubijeno je preko hiljadu civila. Masovni zlocini su izvrseni u rudniku Ljubija. Zna se zasigurno da je ubijeno i zatrpano 8 hiljada civila, zena, djece i staraca. U logoru rudnika Tomasica u pecima za topljenje rude spaljeno je preko 5000 civila muslimana,a veliki broj pronadjen u Tomasici u zajenickoj grobnici.... U logoru Omarska je ubijeno 9.500 muslimana. Tu su cetnici ubijali najmonstruoznijim metodama (motornim pilama su odsijecali glave).
Masovne pokolje cetnici su izvrsili u logoru Keraterm, gdje su ubili nekoliko hiljada logorasa muslimana. Brcaci su ubijani u logoru Luka. Samo za dva mjeseca, u maju i junu 1992, ubijeno je preko 3000 civila koji su spaljeni u fabrickoj rafineriji u Brckom. Iz izvoda biltena drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH broj 2, marta 1993. godine, srpski zlocinci su leseve bacali u Savu gole, a poslije su ih spaljivali u rafineriji. Na putu iz Brckog prema fabrici Interplet, kamionima su prevozeni i tamo masakrirani izmuceni civili muslimani sa iscupanim polnim organima, odsjecenim nosovima i usnama. U logoru Susica kod Vlasenice ubijeno je preko 3000 zena, staraca i djece.
Sredinom jula 1995, nakon sto UN predali Srebrenicu-zasticenu zonu UN cetnicima, cetnici su izvrsili masovne zlocine nad nenaoruzanim Bosnjacima. Uz prisustvo UNPROFORA, noseci njihove uniforme i oznake crvenog krsta, cetnici su klali i ubijali nezasticene civile, silovali zene, djevojke , curice i pljackali sve sto se jos opljackati moglo. Izdvajali su muskarce i musku djecu pa ih kamionima i autobusima odvodili u okolna mjesta gdje su ih svirepo ubijali. Ubijeno je od 10-16 hiljada Srebrenicana.
U vremenu dok su trajala masovna klanja Bosnjaka, u Beogradu je 15.jula 1995.godine kod Slobodana Milosevica odrzan tajni sastanak, na kome su prisustvovali Karl Bildt, Thorwald Stoltenberg, Jasusi Akasi i Rupert Smith. Sastanku je prisustvovao i general Mladic koji je komandovao zauzimanjem Srebrenice i ucestvovao u genocidu nad Bosnjacima. Na prijetnju Mladica da ce pobiti zarobljene holandske vojnike, vojno i civilno rukovodstvo UN, sa Akasijem, Smithom i Yanviarom su dosli do suglasnosti da predaju Srebrenicu Mladicu i njegovim cetnicima.
Glavni grad BiH Sarajevo je bilo , punih 40 mjeseci , pod neprekidnom bjesomucnom paljbom sa obliznjih brda, na koja su JNA i cetnici postavili veliki broj teskog oruzja. To je najduzi period opsade u historji i time jedna od najvecih svjetskih tragedija, ali i jedan od velikih bruka svijetskih mocnika. Smatra se da poginulo vise od 12 hiljada gradjana Sarajeva, a od toga najveci broj zena, djece i staraca. Sarajevo je u periodu od 1.200 dana bilo logor, na ocigled cijelog svijeta, a kljuceve tog logora je drzao Butros Gali, prvi covjek UN-a. Sarajevo je svakodnevno bivalo bez vode, struje, hrane, a oskudijevalo je i u tabutima za sahranu umrlih, ali je u Sarajlijama zelja da se opstane pred naletima zlikovaca bila jaca od svega.
Kolika je bila mrznja srbo-cetnika prema Sarajevu najbolje ilustrira razgovor izmedju zlocinca Ratka Mladica i njegovih oficira koji su ucestvovali u svakodnevnom barbarskom davljenju Sarajeva. Evo citata razgovora izmedju izmedju Mladica i njegovog oficira Mirka Vukasinovica:
Mladic mu naredjuje da unisti sarajevski kvart Velesice, a potom:
Mladic: Mozes li udariti po Bas-carsiji?
Vukasinovic: Mogu.
-Vatru po Bas-carsiji, naredjuje zlocinac Mladic. Udarite direktno po bosasnkoj skupstini i predsjednistvu. To je moje naredjenje. Unistite ih. Zdravo!
-Vukasinovic: Za tri minute cemo to uraditi.
Mladic: Udrite sa 155 mm haubicom po Bascarsiji i sjeverno od Begove dzamije. Pobijte sve sto mozete po Sarajevu. To je moje naredjenje.
Mladic se potom obraca pukovniku Vukasinovicu:
Udri po Sarajevu gdje god stignes.
Zatim se obraca pukovniku Veljku Stojanovicu zvanom "Mustafa":
Otvorite vatru po Velesicima. Tamo nema mnogo srpskog zivlja.
Prestanite pucati iz manjeg kalibra, samo iz 155mm i iz raketa koje su friske stigle iz Srbije, naredjuje Mladic
U pojedinim dijelovima BiH Bosnjaci su potpuno istrijebljeni, iako su nekada tu bili vecina, izmedju ostalog u Foci, Rogatici, Visegradu, Srebrenici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Prijedoru, Zepcu, Stocu, Pocitelju i drugim mjestima.
Prema raspolozivim podacima, od pocetka agresije pa do kraja nastradalo je oko 250 hiljada Bosnjaka, od cega oko 17 hiljada djece. Preko 20 hiljada Bosnjaka je nestalo i predpostavlja se da su svi ubijeni.
U vise od stotinu zemalja svijeta nalazi se oko milion i 800 hiljada bosnjackih izbjeglica. Samo u SAD-a ima oko 350 hiljada Bosnjaka i veliko je pitanje koliko ce se od tog broja vratiti nazad u domovinu.
Zlocini HVO-a u BiH
U selu Ahmici pripadnici HVO-a ubili su zvjerski preko100 lica, vecinom staraca, zena i djece, pa cak i malih beba. Tu je potpuno unisteno 180 bosnjackih kuca i dvije dzamije. Istog dana u susjednom Vitezu ubijeno par stotina civila-Bosnjaka, medju kojima je bilo vise intelektualaca. Bojovnici HVO-a su 23 oktobra 1993. Godine u Stupnom dolu izvrsili nevidjeni masakr nad Bosnjacima. Ubijeno je mnogo djece i novorodjencadi, starijih osoba - sve sto im je dopalo pod ruku. U Mostaru su pripadnici HVO-a u noc 9.maja 1993.g. poceli sa protjerivanjem muslimana iz njihovih kuca, deportirajuci ih u konc.logore.
Prema podacima Saveza logora�a BiH, na prostoru Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-srbskog genocidnog rata osnovano je 27 hrvatskih logora, dok ih je u srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini registrirano je ukupno 618 logora, od kojih su 48 drzale postrojbe HVO-a zajedno s HV-om; a 580 srpske postrojbe. Hrvatski logori bili su rasporedjeni na cijeloj teritoriju Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U njima je prema federalnim podacima, bilo zatoceno izmedju 25 i 26 hiljada alogorasa.
Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamceni su po zlostavljanu i tretmanu zatocenika. U bivsem skladistu JNA u Gabeli (Capljina) bilo je, prema svjedocenju prezivjelih logorasa, zatoceno 1400 ljudi, i to samo u cetiri velika hangara, dok je u cijelom logoru bilo najmanje 3500 Bosnjaka. Svjedoci tvrde da su u tim logorima bile zlocinacke scene...
U Gabeli su zatocenici drzani bez kapi vode na temperaturi od 40 stupnjeva. Zajedno s druga dva poznata logora, Dreteljem i Helidromom, kroz ta je mjesta proslo najmanje deset hiljada ljudi. Zatvorenici su u Dretelju, nakon sezdesetodnevnog tamnovanja, gubili izmdju deset i trideset kilograma tjelesne tezine. Oko hiladu Bosnjaka deportirano je iz Dretelja na jadranske otoke, odakle su raseljeni po svijetu, dok su ostali bili prebaceni u logore u Gabeli, Prozoru i Stocu.
Tvorniccke prostorije u Capljini takodjer su sluzile kao logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske zajednice BiH, bilo zatoreno 1218 bosnjake djece u dobi izmedju 13 i 16 godina. Kao logor sluzila je i kasarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu. Na mostarskome podrucju najpoznatiji logor je ve spomenuti Helidrom. U helikopterskim hangarima bilo je zatoceno oko 2300 Bosnjaka iz cijele Bosne - neki izvori tvrde da je broj zatorenika bio cak 10 do 12 hiljada.
Drugi najveci logori u Hercegovini bili su smjesteni u Trebinju, Grabovini, Ljubuskome, u staklenicima na Buni kod Mostara - gdje je zaklan blagajski imam Muharem efendija Becirevic - pa na Masinskom fakultetu u Mostaru, u zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko skola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u Mostaru. Velezovom stadion takodjer je neko vrijeme sluzioio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su Bosnjaci bili deportirani u ostale logore. Apoteka na desnoj obali Neretve sluzila je neko vrijeme kao tamnica za 530 Bosnjaka, iz koje su zene odvajane na silovanje.
Saradnja Srba i Hrvata kroz cio rat protiv BiH
Evo sta pise David Owen u svojoj knjizi "Balkanska odiseja" (na str. 344)
o saradnji Srba i Hrvata kroz cio rat protiv Bosne:
"Nafta je do Srba stizala kroz cijeli rat na sve strane direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade. Tudzman je znao sta radi i sve je to odobravao. Gorivo i hrana prebacivani su prema Berkovicima kod Stoca i magistralnim putem Metkovic-Capljina. Srbi su gorivo odvozili preko Kalinovika a odatle prema Igmanu, gdje se odvijala silovita ofanziva na polozaje Armije BiH oko Sarajeva, da bi se tom velikom ofanzivom vezale snage armije BiH i tako rasteretile jedinice HVO-a koje su vrsile ofanzivu na dijelovima srednje Bosne", kaze David Owen u spomenutoj knjizi.
O naftnoj saradnji govorio je i Stipe Mesic, bivsi hrvatski predsjednik: "Rijec je o jednom ratu u povijesti u kojem je zrtva agresije svog agresora snabdijevala naftom. Meni i gospodinu Spegelju pricao je fra-Tomislav Pavao Duka, koji je zajedno s nama na kraju istupio iz HDZ-a, kako je jednom, kada je putovao u srednju Bosnu, u Dretelju kod Capljine izbrojao 40 cisterni goriva koje su isle u tzv. Republiku Srpsku. Osobno, pak, imam podatak koji vrlo lako mogu provjeriti, da je za vrijeme rata u BiH hrvatska izvezla 2 miliona nafte za RS. Vec u jesen 1993g. svakodnevno konvojima iz Hrvatske doprema se za RS 400 tona hrane, te ogromne kolicine nafte, sto je premasivalo lokalne potrebe u Hrvatskoj.
Washinton Post donio je 2. Jula 1993g. (na str. A-26) izvjestaj pod naslovom: "Borbe se pojacavaju sirom Bosne" iz pera autora Dzona Pomerita:
"Srpska i hrvatska strana su prakticno preko noci udruzenim snagama obrusili na muslimane. Za vrijeme tih akcija u istim vozilima na front prevoze se borci iz oba tabora. Medju mnogobrojnim zajenickim operacijama Srba i Hrvata bile su i ofanzive na Zepce, Maglaj, Usoru, Konjic, Vares, Kiseljak i druge.
U bici za Travnik 3.juna 1993g. kada je otpocelo zestoko granatiranje sa kota HVO-a, Vilenice, Prahulja i Masunja, oglasila se i cetnicka, Mladiceva, artiljerija sa Vlasica, a nesto kasnije i pjesadija. Ali nisu imali uspjeha jer su travnicani uz pomoc briljantnih boraca 17.krajiske brigade bos.armije prosto pregazili HVO i VRS.
Srbi pod zastavom noza
Prema nozu koji kolje muslimana Srbi osjecaju epsku zahvalnost - kao prema ocu nacije, jer im je tan noz omogucio sve sto imaju. Ako bi se odrekli noza, morali bi se odreci vlastite historije, koja je gradjena na klanju i istrebljivanju msulimana, upravo onako kako su to uradili u Srbiji poslije Balkanskih ratova. Bosnjaci se ibrete nad svim sto im se dogodilo, otkud se tolika kolicina perverznog i zvjerskog uvijek iznova srucuje na njihovu dobrotu, merhamet, srdacnost i otvorenost.
Historija profitailnosti ubijanja Muslimana
Svjedocanstvo iz spskih fasistickih logora smrti, kazuje da zlocince nije zanimalo iskljucivo ubijanje bosnjackog covjeka, vec monstruozni metod izivljavanja nad zrtvama. Krvnici su strasno zuivali u masakriranju muslimana, sa nevjerovatnom jednostavnoscu, kao sto se uziva u seksu, picu i hrani. Ugodjaj je za njih tim veci ako se klanje sina ili silovanje kcerke vrsi pred roditeljima, ili roditelja pred djecom, ili ako sina nabiju na kolac pred majcinim ocima, ako se odsjecenom glavom djeteta igra na male golove.
Masta srpske masinerije ubijanja muslimana dno je svakog razvrata. Historija ne pamti gore, jer gore ne postoji. Klanje je nagradjeno priznavanjem karadzicevog vojno-politickog cilja, a to je Genocdna srpska. Ne postoji ni jedan jedini stvarni argumenat, koji bi srbe ubijedio da je ubijanje muslimana ratni zlocin. Ta sacica srpskih krvnika koja je otpremljena u Hag tek je jeftina farsa u odnosu na stvarnost u kojoj dometi genocida nad Bosnjacima imaju medjunarodno priznati karakter.
Dvojicu glavnih krvnika je u izvjesnoj mjeri vec stigla pravda. Jedan je umro (Tudzman), a drugi ce vjerovatno dozivotno zavrsiti u Hagu. Ako se dejtonska legalizacija genocida smjesti u kontekst svih drugih genocida nad muslimanima sto su zivjeli na podrucju koje se zvalo Jugoslavija, koji su konacno stjerani u dva Sandzka, onda je srpska kultura klanja i progona muslimana dokazana kao historijski utemeljen argument.
Buduci da je historija srbima potvrdila korist od zlocina, oni se uspjesno opiru pokusajima povratka Bosnjaka u tzv.RS. Za njih je historijsko pravilo odvise temeljno na iskustvima srbijanskih gradova gdje je Islamu zatrt svaki trag. Jedino jos crne obrve sumadijskih srba podsjecaju da su tu 500 godina zivjeli i radili Turci, ali to je vec genetski problem, koji se ne da sravniti dinamitom, niti se da deklonirati genocidom nad susjedima.
Nema bosnjacke buducnosti bez bosnjackog pamcenja, nema bosnjackog pamcenja bez suocenja sa stvarnoscu. A nasa stvarnost je da su nase najvece boli ne zaborave.
Nad Bosnjacima je stoljecima, kontinuirano, vrsen zlocin genocida. Indikativno je da su zlocini i po vrsti i po obimu bili veoma slicni, iako su se dogadjali u razlicitim vremenskim periodima. Obzirom na to, neminovno je dobro poznavati historiju, kako bi se u budcnosti pripremili za svaki daljni pokusaj ponavljanja slicnog zlocina.
Svi su narodi uglavnom nacionalno homogenzirani. Bosnjaci su konstantno plaseni nacionalizmom, fundamentalizmom, fanatizmom i sl, a kao vrlinu su im naturali bratstvo i jedinstvo te kult jugoslavenske drzave. Obzirom da nisu bili nacionalno svjesni, Bosnjacima je ostalo samo da se, kad bi opasnost iznenada zaprijetila, probude iz svog nacionalnog sna i ucmalosti. Stoga su, u odsustvu kontinuirane nacionalne svijesti, dozivljavali stradanja, masovna iseljavanja i kontinuirano smanjivanje prostora. Poslije svakog nasrtaja na Bosnjake njihov zivotni prostor je smanjivan, tako da danas zivi na prostorima koji su egzistencionalno zabrinjavajuci.
Urednistvo Radia BiH
Postovano slusaoci, nadamo se da smo nasim historiskim serijalom Sazetak bosnjacke historije iz pera Faruka Bajrica uspjeli djelimicno popuniti ogromnu prazninu u javnom prezentiranju bosnjacke historije. Nasa namjera nije bila pouciti vas, mi smo nastojatili samo da vas potsjetimo. Koliko smo o tome uspjeli prosudite sami...
Ovo je bila emisija naseg historijskog serijala sazetak historije BiH. Zahvaljujemo se autoru i saradnicima, a prije svega vama dragi slusaoci koji ste nam vasom podrskom, pismima, savjetima i zeljama pomogli da nasu zamisao u potpunosti i realizujemo.
HVALA
Uvod
Najuspjesnija tiranija nije ona koja upotrebljava silu da osigura homogenost, nego ona koja uskrati svijest drugih mogucnosti, sto izgleda neshvatljivo da postoje i drugi postupci (obicaji) vrijedni i istiniti. Prije svega, kod svih rezima, ono sto bi se nazvalo oficijelnom interpretacijom proslosti, izgledajuci kao defektivna i na liniji vladajucih rezima, po nacelu: prihvatljivo ali podlozno promjenama. U filozofskoj semi rezonovanja, sto znaci: svaki hiostoricar je predmet nesvjesnog programiranja, sto ga cini podanikom njegovog vremena. Skoro je neshvatljivo za historicara, srpskog/hrvatskog da se drzi po strani i da sagleda historiju objektivno, jer je i sam je dio tog historijskog procesa. Historijske sinteze ovise o karakteru i naravi, kao i socio-religioznoj lokaciji gdje zivi. Iznad svga je neophodno studirati i izucavati historicara, prije nego njegovu historiju. Kad on prizna sto ne moze izbjeci, naime, da on mora napraviti presudu ili zakljucak proslosti. U tom slucaju, on je izgubio objektivnost. Historicar ne moze interpretirati dogadjaje. Cinjenice dobiju svoje znacenje kroz svjetsku, medjunarodnu objektivnost. Bez toga, historija nema pravog znacenja. Na primjer, St. Augustine (382) je sagledao historiju kao dokaz bozije pravde ili pravdenosti, dok je Hegel vido kao Bozije ukaze ili upozorenja.
Kako kaze engleski filozof Tomas Karlajl, najuspjesnija historija je ona koja ima najbolju, najlogicniju informaciju, postoji granica do propasti a onda posljedice. Pogresne interpretacije nisu samo zla sebi samom, vec inficiraju i dusu zlobom (dijalog Platona). Oni koji zaboravljaju proslost osudjeni su na istu ili ponovnu propast, a ako ne govore i ne pisu o tome drugi ce uistinu za njih urediti historiju kako njima pase. Historija je, dakle, jedan instrumeat koji omogucava zivo posomatranje proslosti, iluminira sadasnjost i daje viziju buducnosti. Vecina njih Balkanaca (Srba i Hrvata) prepustila je svoj intelekt unutarnjim osjecajima (automatskom pilotskom upravljanju) posvecujuci vrlo malo paznje provjeravanju stvari. Cini nam se da pokatkad djeluju besciljno kao mjesecari. A nama dobro poznata Sokratova poruka "Neprovjeren zivot nije vrijedno zivjeti". Oni nisu u stanju odabrati prave dogadjaje sto ih cuju, jer je to za njih vec njihovim predetrminiranim nacionalistickim programima selektirano. Oni ne mogu odrediti sta je vazno, jer je to vec odredjeno za njih. Oni su primarni posmatraci-receptori imidza, glasova, stampe projektirano njima. Oni reagiraju pokatkad sa jako uskim pogledima, prihvataju koliko dopuste da im mediji ispune prazninu vec selektiranim programom.
Kratak Pregled Historije Bosnjaka od Najstarijih Vremena do Danas
Manihejstvo – Bogumili i njihovo porijeklo
Vrlo je vazno iznijeti novije podatke o manihejstvu (bogumilstvu). Prilikom arheoloskih iskopavanja 1931. godine u Egiptu blizu mjesta Lycopolis otkrivena je manihejska biblioteka-sa kompletnim manihejskim himnama koje opisuju tragicnu smrt lidera Manija. Sve je pisano koptskim jezikom. Ovo je dobro opisano u djelu Ancient history, N. York, Macmillan, p. 505. Javni nastup Manija desio se 20.marta 242 A.D., prilikom svecanog krunisanja vizantijskog kralja Sapura. Mani je trazio sastanak sa kraljem. Kad ga je primio kralj Sapur sa velikim pocastima, pricinilo mu se kao da na njegova dva ramena svijetle dva lampiona. Sapur ga je upitao za razlog dolaska. Mani je zatrazio nekoliko ustupaka od kralja. Jedan od njih bio je da kralj dozvoli i pokaze razumijevanje i trpeljivost prema njegovim pristalicama u provincijama i ostalim dijelovima carstva. Kralj je te zahtjeve prihvatio i tako je Mani poceo propagirati svoju nauku ne samo u Vizantiji nego i u Indiji, Kini i svim obliznjim zemljama, postavljajuci u svakoj zemlji svoje ucenike da sire manihejsku nauku. Manijevo ucenje o svojstvima Vjecnog Boga (neka je uzviseno njegovo ime, kako je svijet formiran u borbi izmedju svjetla i mraka).,Sunce i mjesec igraju vaznu ulogu u manihejskom sistemu, stoga je svijet od pamtivijeka sacinjen od dva elementa: svjetla i tmine. Svjetlo je bozanstvo koje ima suverenu vlast nad rajskim perivojima. Zato je post udesen prema nebeskim pozicijama Sunca I Mjeseca, jer post, molitva i druga djela postizu izdvajanje svjetla od tmine i konacan trijumf svjetla nad silama tmine. U tom mracnom svijetu formirala se sotona.
Manihejci su vjerovali da su demoni (sotone) nastojali kroz citavu historiju covjecanstva zarobiti ljude putem perverzija, pogresaka i krivih vjera. Kad se govori o Isusu i njegovim djelima, tu treba odvojiti pravog Isusa koji je dosao iz svjetla da pouci covjeka o velikoj drami zivota i moralnog vladanja. Mani kaze "Isusa koga krivovjerci nazivaju sinom bozijim, a koga su po njihovom ucenju Zidovi razapeli na krstu, ustvari onaj pravi Isus niti je trpio niti je umro na krizu.
Ostalo manaihejsko izucavanje cucemo u pismu "Slovo bogumilskog lidera Kozme".
Kad je perzisjski kralj Kisra (Bahram) pod uticajem zoroastrijskih svecenika naredio da se Mani dovede njemu, ugledavsi njegovo lice kralj je rekao: Ovaj covjek dolazi sa idejom da treba unistiti svijet. Stoga je potrebno to provesti prvo na njemu. Naredio je da se Manu ubije, te da se njegova koza napuni slamom i objesi na vratima grada Gundesapura. Ta se vrata poslije smrti Manija zovu 'Manijeva vrata'. Poslije pogibije Manija kralj je zabranio podanicima svoje drzave da vode bilo kakve vjerske rasprave o njemu. Nastao je progon manihejaca svuda gdje su postojali.
Kada su Arapi osvojili Perziju, garantirali su Zoroastrijancima i Manihejcima isti pravedan i ljudski status kakv su imali Jevreji i Krscani. Manihejstvo se sirilo na zapad u dva pravca: prema Siriji I Egiptu. Ovi iz Egipta su sirili Manihejstvo po sjevernoj Africi i u svom prodoru dosli do Spanije, Francuske i Italije. U tim zemljama zatrveni su ognjem i macem, sto ce biti detaljnije elaborirano u zasebnom poglavlju.
Drugi pravac je isao preko Sirije do cartsva velikog kana-kralja Turaka i dalje u Bugarsku, Rasku i Zetu, a iz ovih srpskih zemalja u Bosnu. Po dolasku Bogumila na Balkan znamo da su tu zivjela razna tracka plemena (na istoku Balkana), Iliri i Kelti na predjelima koji se poklapaju sa teritorijama bivse Jugoslavije. Sta je bilo sa ovim plemenima po dolasku Slavena, jesu li iscezla ili su se asimilirala sa Slavenima. Historija ne daje na ovo pitanje dovoljno jasan odgovor. Ko su bila sva ta slavenska plemena, sto se doselilila, koliki je bilo njihov broj-to je velika historijska enigma. Ima o tome biljezaka, ali nisu osobito pouzdane. Njih historicari nasih vremena tumace kontradiktorno. Prema historicaru Knezevicu u njegovom djelu "Pad Bosne" strana 11., te Stefanovica I Vilovskog u njihovom zajednmickom djelu "Srbija" na strani 51. Stoji: Srbi (Surabi) su zauzeli istocni dio teritorije predjasnje Jugoslavije. Hrvati (Krobati) zapadni dio, dok je jedno plemeno pod imenom Bozi zauzelo centar izmedju srpskih i hrvatskih plemena. To se desavalo pocetkom 7.vijeka. Neosporno je da su se iz toga mracnoga doba, iz tih nekoliko plemenskih drzava koje su u tom periodu nastale, kristalisale tri drzavne jedinice. One su razvijale do kraljevskog ranga kao Bosanska, Hrvatska i Srpska drzava.
Slovo Bogumila Kozme.
Jos u 8.stoljecu javlja se u Bugarskoj bogumilstvo, kao direktan izdanak Manihejstva. Taj novi izdanak imace u sebi izvjesne slavenske karakteristike, ali ce zadrzati stari manihejski dualizam. Vrlo vazan dokumenat za proucavanje bogumilstva na Balkanu je "Besjeda Slovo" bugarskog svecenika Prezbitere Kozme, koji je zivio u 10. Stoljecu. Njegovo djelo se nalazi u biblioteci Teoloske akademije u Moskvi. S obzirom da je djelo vrlo obimno, ovdje ce biti dat vrlo koncizan osvrt. Kozma pise kako Bogumili odbacuju liturgiju i crkvene sakramente, te napadaju svecenike radi lijenosti i pijanstva. Oni kazu: ako ste vi posveceni kao sto tvrdite, zasto onda ne prilagodite vas zivot idejama zakona i rijecima apostola Pavla? Biskup treba biti besprijekoran, muz samo jedne zene, trijezan, agilan, uredan, dobrog vladanja, gostoprimiv, odan ucenju i propovijedi a ne vinu i tuci. Oni ne smiju biti pohlepni za novcem, te imati materijalne prohtjeve i ucestvovati u bucnim pijankama. Nadalje, svecenici treba da drze svoje kuce u dobrom redu a djecu podvrgnuti uzornoj disciplini. Svecenici isto tako rade sve suprotno Evandjelju. Oni su odani picu, pljacki i tajno rade svaki grijeh. Pavle kaze: "One koji grijese ukori pred svima tako da bi ostali imali straha (Prva poslanica Timotiju, 5:20)." Biskupi kjoji se sami ne mogu suzdrzati, pa prema tome ne mopgu sprijeciti ni svecenike od krsenja bozijih zapovijedi. Bogumili odbacuju ikone i kazu: Ako smo mi potekli od Boga, ne smijemo zamisljati da je bozanstvo slicno onome sto je izradila ljudska ruka, bilo to od zlata, srebra, ili kamena. Oni se ne usudjuju pribliziti sanduku u kome su pohranjene svete relikvije, koje su date pravim krscanima da ih stite od zla i nesrece. Oni (bogumili) se ismijavaju nama kad nas vide da relikvije sa poboznoscu postujemo.
O bozijem krstu oni kazu: kako cemo se klanjati krstu ako je Isus razapet na njemu, krst bi morao biti mrzak Bogu. Kad bi neko umorio sina kraljeva na komadu drveta, logicno bi bilo da taj kralj mrzi to drvo. To je isto sa krstom. Bogumili ne pricaju previse niti lijeno, niti se glasno smiju, te ne pokazuju nikakvu znatizeljnost. Oni paze sta rade. Mole se Bogu vise nego prvai krscani. Odbacuju sveto krstenje i osjecaju neku odvratnost prema krstenoj djeci. Zatvore se u kuce i tamo se mole pet puta dnevno, ali u molitvi se nikada ne prekrste. Padaju na koljena izrazavajuci poniznost Bogu. Oni uce svoje pristalice da se ne klanjaju gospodi, grde bogatase, ismijavaju cara i prigovaraju plemstvu da su propali kod Boga. Kad citaju rijeci Jakova, brata Isusova, koji kaze: "Ispovijedite vase grijehe jedan drugom I molite jedan za drugog, da bi ste bili izlijeceni" (Jakovljeva poslanica, 5:16). Biblija ne govori da se ispovjedate popovima, to je njihova crkvena podvala.
Bogumili, prema misljenju krscana, ne razumiju da su ove rijeci iz Poslanice upucene samo svestenicima, pa kazu da je to samo crkvena zamka da sto vise novaca dobiju prevarom sirotinje. A oni-Bogumili, i muski i zene, praktikuju ispovijedanje i oprastanje grijeha jedni drugima medjusobno, umjesto da to, kao krscani, cine ekskluzivno pred svestenicima. Ovo upucuje na ravnopravno ucestvovanje bogumilskih zena u liturgiji, za razliku od zene u krscanstvu koja, prema Poruci Timotija (2:11-12), ima "da zena suti sa
poniznoscu", jer on-Timoti "ne trpi da zena uci covjeka ili da nad njim preuzme komandu, nego da zivi u sutnji." Oni ne vjeruju u sveto nerazlucivo trojstvo, kao specificirano u Ivanovoj Poslanici (5:7) "jer je troje sto svjedoci na nebu, Otac, sin i sveti duh i ovo troje je jednako." Drugi Vatikanski koncil (1962 do 1965) izbacio jedinu indiciju trojstvo kao laznu interpolaciju.(prvo pismo Ivanovo 5:7) Sad glasi: Otas, krv, voda i ovo troje je jednako ne priznaju sveto pricesce i Kristovu krv, te se ne mole blazenoj djevici Mariji. Ne klece i pregibaju se."Njihovo prihvatanje Islama nije trebalo velike modifikacije", to su doslovne rijeci eminentnog historicara profesora londonskog univerziteta Arnolda Toinbia, Truhelke, Franje Rackog, Dr. Basagica i drugih.
Historicari domaceg izrasta. Da se ogranicim samo na neke, jer ih uistinu ima sijaset. Domaca literatura o bosanskim Bogumilima moze se podieliti u dvije kategorije:''Polemicka i znanstvena.''
U prvu grupu spadaju sva ona djela srspskog ili hrvatskog porijekla koja svojataju Bosnu. Ta literatura je prepuna kontradikcija i prozeta je idejom borbe za prisvajanje Bosne nego idejom istrazivanja historijeske istine o Bosni. Motivisana politickim ciljevima, ona tom pitanju pristupa sa unaprijed predodredjenim ciljem i planom, jer nateze historijske izvore na te svoje neodrzive ciljeve. Najizrazitijivi mpredstavnici te grupe na srpskoj strani su: Bozidar Petranovic i Vasa Glusac, a na hrvatskoj Jaroslav Zidak, Isusovac Hofer, Ciro Truhelka, Marko Vega, Muzic, Vujica, Domenik Fra Mandic i drugi.
Pisci-historicari druge grupe, koji su pitanju historije Bosne pristupili kao naucnici bez predrasuda. Na temelju domacih i stranih izvora nastojali su da otkriju istinu. Tu spadaju:
Franjo Racki, Aleksandar Solovjev, Knievald, Nada Klaic, te sa bosanske strane: M. Handzic, S. Balic, M. Imamovic, K. Avdic, A. Purivatra, Safvet-beg basagic, Suljaga Salihagic.
Istiniti izvori o historijskom razvoju nasih naroda mogu se gledati kroz prizmu tzv neutralnih historicara, kao: Arnold, J. Toinbee (Study of history, 6 tomova). U petom tomu podnaslovu: Bogumili-Patareni na Balkanu, od strane 575-580 govori o Bogumilima. Historicar Will Duran u svojoj Historiji civilizacije u sest knjiga na vise mjesta, a narocito u petoj knjizi (strana 455), govori o Bogumilima na Balkanu.
Edward Gibbon u svom monumentalnom djelu Uspon i pad Rimskog carstva na vise mjesta pominje Bogumile. Philip K. Hitti u Historiji Arapa (izdanje Sarajevo, 1973) i mnogi drugi govore o Bogumilima koristeci vjerodostojne latinske i carigradske izvore.
Evo kratkog osvrta na nacionalisticki usmjerene srpske historicare o Bosni. Bozidar Petranovic-analizira (Slovo) Prezbitera Kozme. Opisuje i tumaci neke dokumente na posve proizvoljan nacin. Tvrdi da je vecina naroda u BiH bila uvijek pravoslavna, da je od kraja 12. vijeka bilo nesto Bogumila, ciji se broj stalno smanjivao i da je padom Bosne pod Tursku pravoslavna hijerarhija izgubila svoju dominaciju. Drugim rijecima, Bosna pripada pravoslavlju i srpstvu.
Vase Glusac iz Beograda lansira knjigu "Istina o Bogumilima". On nastoji da dokaze da je Bosna uvijek bila pravoslavna i da sva katolicka i druga osporavanja te cinjenice nemaju nikakvu osnovu, nego su prozeta emocinalnim porivima. Da svoju tezu dokaze, on isto analizira Slovo Prezbitere Kozme, te kasnije i srednjovjekovne bosanske crkve i dolazi do "zakljucka" da bogumilstvo nikada nije ni postojalo, da je to ustvari bio samo jedan politicki pokret, jedna srednjovjekovna kaludjerska mistifikacija, jedna historijska iluzija. On kaze; da historijski izvori dokazuju da Bogumila nije bilo ni u Bugarskoj, ni u Srbiji niti u Bosni. Svaka od tih zemalja bila je samostalna drzava sa autokefalnom crkvom. Rimska crkva je napadala te samopstalne pravoslavne crkve, vodeci protiv njih zucne propagandne akcije pripisujuci im sva moguca hereticka ucenja i nazivajuci ih svim mogucim heretickim imenima. Jedino to je prava istina o Bogumilima-uporan je Glusac.
Sa kakvim nacionalistickim zarom a sa koliko malo naucne objektivnosti je Glusac pristupio svojoj tezi nabolje se vidi iz rijeci historicara Vjekoslava Klajica u djelu "Bosanska crkva i Paterani", str. 69. Dajuci licnu ocjenu Glusiceve teze, Klajic kaze: "Pisac se pricinja tako uvjeren, da je bjelodano dokazao tako-zvane "nepobitne istine" svoje teze, te trazi da se smjesta rezultati njegovi uvrste u skolske knjige, "da bude jednom kraj bajkama i bludnjama". Gotovo je cudo sto ne trazi da se muslimani smjesta pokrste i povrate u krilo pravoslavne crkve kojoj su, po njemu, nekada pripadali kad su i po vjeri bili isto sa pravoslavnim Srbima. Cini mi se da je citava rasprava s tom namjerom inapisana". (zakljucak Klajica.)
Vladimir Corovic i njegovo djelo "Bosna i Hercegovina" str. 363-382. Corovic citira glagoljski dokumenat ispocetka 16.vijeka pod naslovom "dijalog Pape Grgura Velikog" koji govori ovako: "O nesrecno kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa ni dazd ne pade, pokle rodi i ishrani i brani tolike i takove jeretike." Dakle, pripisuju im se posve nepravoslavne bogumilske zablude. Na istoj strani navodi pisac rukopisni tipik manastira Krusedola koji spominje sluge djavolove (Bogumile), koji idu nocu i odvracaju krscane od prave Bozije vjere. Na strani 44. Corovic kaze o raskim babunima i borbi snjima. Veliki zupan Stevan Nemanja je, da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj drzavi, energicno istreljivao Bogumile, progoneci ih nemilosrdno, plijenio njihova imanja, kaznjavao ih cupanjem jezika, izgaranjem lica usijanim zeljezom, spaljivanjem njihopvih ucitelja zajedno sa knjigama kojima su poucavali. Gonjeni Bogumili bjezali su iz Srbije na sve strane, a najvise ih se spasilo u susjednoj Bosni.
Interesanstno je spomenuti i Hrvata isusovca, A.Hoffera u djelu "Spomeni knjige iz Bosne", pod urednistvom dr-a Ivana Sarica. On govori kako je Bosna od najstarijih vremena pripadala pod rimsku stolicu I kako je ona ocuvala mnoge vjerske obicaje iz doba Cirila i Metodija I da prema tome bosansku bogumilsku crkvu treba smatrati katolickom crkvom orjentalnog bogosluzja.
Jaroslav Sidak iz Zagreba odluci da ispita citavu tadasnju literaturu o srednjevjekovonoj bosanskoj crkvi. On dolazi do zakljucka da crkva bosnaska nije bila hereticka, On medjutim otkriva jednu cinjenicu koju su Petranovic i Glusac propustrili. Naime, da srpsko-pravoslavna crkva cesto anatemizira Babune-heretike iz Bosne. Zbog toga bi po Sidaku bilo nemoguce smatrati proklete heretike pravoslavcima.
Nalazi za shodno da analizira jedno pismo carigradskog patrijarha Gennadiusa (1453-1459) upuceno kaludjerima sinajskog samostana, u kome Petranovic kaze: "Ne moze biti nikakve sumnje u to da Ortodoksna Pravoslavna crkva ne smatra crkvu bosanskih krscana katolickom po karakteru..."On dolazi do zakljucka da crkva bosanska nije bila hereticka, a nije bila ni vezana sa pravoslavnom i katolickom crkvom., sto znaci nije priznavala papskog primata, a niti se smatrala pravoslavnom crkvom. To je bila ustvari jedna posve samostalna krscanska crkva, sa apostolskim porijeklom. On zastupa liniju isusovca Hofera I veli da treba smatrati pucanstvo srednjevjekovne Bosne kao katolike orijentalnog bogosluzja (starokatolike).
Godine 1937 franjevac Marko Vego u svom djelu "Povijest humske zemlje", Samobor, 1937. Iznosi ideju da je u srednjevjekovnoj Bosni i Humu postojala cisto narodna katolicka vjera bez narocito utvrdjenog sistema. Bila je to jedna posebna varijacija katolicke vjere, prilagodjena duhovnim posebnostima bosanskog naroga, koja je upotrebljavala narodni jezik u sluzbi Bozijoj.
Valja napomenuti da se na dva stecka (nadgrobna spomenika) spominje Sracin, ocito Saracen (musliman). Jedan je iz 14. a drugi iz 15. Vijeka. U djelu Marka Vege "Zbornik srednjovjekovnih natpisa" III, red. Br. 160 i 190. Indikativna je pojava Saracena na bosanskom grbu "Bosnae", (ciju repliku imamo i u nasem bosnjackom centru u Torontu). Glava Saracena javlja se na grbu "Bosnae" koji se smatra za drzavni grb koji se ustalio tada u bosanskoj drzavi. Grb ima dvije glave sa dva kljuca postavljena unakrst, sa polumjesecom i zvijezdom, a registrovan je u glasovitoj Munsterskoj kozmografiji, (1544. godine), a navodi ga Urlich Von Reinchenthal, cije je djelo prvi put stampano 1483. godine. Pojavu Saracena na bosanskom grbu najbolje objasnjava dr. Pavao Andjelic, pa kaze: "Lik Saracena je identican grbu pronadjenom sa medaljom jedne goticke bifore iz palace grada Travnika. Slika je objavljena u njegovoj knjizi Bobovac i Kraljeva Sutjeska", Sarajevo 1973, str. 214. To upucuje da se likovno prikazivanje glave Saracena srece u Bosni izvan grba. Andjelic je zapisao da su ovakve glave bile uobicajene i na srednjovjekovnim madjarskim novcima, narocito u doba kralja Ljudevita (1342-1382).
Saraceni u Ugarskoj bili su poznati po tome sto su upravljali kovnicama novca. Pojedini madjarski novci iz 12 vijeka imali su cak i natpis arapskim slovima. Neki autori kao Kardoli Chegledy i Vilmos Voigd zapazili su utjecaj Magriba, islamske Spanije i Berbera iz Sjeverne Afrike. Debata o Bosni i crkvi bosanskoj ne prestaje od drevnih dana pa do danas. Po novim prilikama neki istrazivaci mijenjaju ranije stecena uvjerenja.
Kao Ciro Truhelka, koji je dugo i mnogo pisao o Bogumilima u Bosni, i on izlazi sa svojim modificiranim djelom "Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine" pa kaze: "Crkva bosanska je bila jedna specificna crkvena i nacionalna ustanova, kao sto su crkve armenske, koptske i abesinske. Sve te crkve ostale su u svojoj biti katolicke, iako su u to vrijeme usvojile izvjesne orijentalne liturgijeske elemente po kojima su se mogle razlikovati od ostalih katolickih crkava. Prema Truhelki bosanska crkva nije bila hereticka nego katolicka.
Jedan od historicara koji su pristupili kao naucnjaci bez predrasuda tome pitanju na temelju domacih i stranih izvora nastojeci da otkriju historijsku istinu bio je Franjo Racki. On se pojavljuje sa djelima Borba Juznih Slavena za drzavnu nezavisnost, te sa monumentalnim djelom "Bogumili i Paterani". Na ovom zadnjem djelu radio je skoro punih 15 godina prucavajuci sve moguce izvore o Bogumilima i slicnim pokretima kroz citavu srednjovjekovnu Evropu. On je vrlo ubjedljivo dokazao da je Crkva Bogumilska bila isto toliko hereticna kao sto su bile crkve Katarske druzbe na jugu Francuske i Lombardije. Nalazi Rackog potpuno su zasjenili Petranovicevo djelo i djela polemicara s obe strane. Dokazi Rackog bili su prihvaceni od najkompetentnijih slavistickih krugova. Njegovi izvori su uglavnom zapadni (latinski). Njegova su djela iz podrucja srednjovjekovne bosanske crkve i ostala su klasicna djela u svom domenu do danas. Bogumilska teorija o Bosanskoj crkvi Franje Rackog uziva popularnost i vjerodostojnost, jer se smatra da logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske historije.
Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je misterija bosanskih stecaka (nadgrobnih spomenika). Na mnogim steccima uklesan je krst koji su Bogumili odbacivali. Poznati historicar Arnold Toynbi u svom znamenitom djelu Proucavanje istorije(licno posjedujem), vol. V, da su Bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, a s obzirom da su bili blizi Islamu nego vjerama svojih krscanskih progonitelja, upravo iz tih razloga masovno prihvatali Islam.
Na steccima se susrecu uklesani i razliciti motivi i simboli, od paganskih do krscanskih, heretickih, ratnickih i drugih motiva. Poznato je da se starjesine i pripadnici Crkve Bosanske nisu priklonili Osmanlijama tako lahko niti jednostavno. Naprotiv, smatra se da su se gospodin Radin, jedan od najuglednijih bogumilskih vjerskih starjesina, kao i utjecajni dvorani Herceg Stjepana, obratili 1466 godine Veneciji u okviru delegacije koja je brojala oko 50-60 uglednih clanova s molbom da ostanu na njihovim teritorijama, uz uvjet da tamo zadrze svoju vjeru. Racki se poziva na papske (latinske) izvore, posebno pape Pia II, koji je zivio na pocetku druge polovice 14. Stoljeca. Prema njemu Crkva Bosanska predstavlja izdanak Bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret utemeljio neki bugarski svecenik Bogumil. Njegovo se ucenje brzo prosirilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raske i Zete preslo u Bosnu. Bogumili su propovijedali da zivotom i svijetom ravnaju dva nacela koja se stalno medjusobno bore. To su nacelo zla i nacelo dobra, odnosno tame i svjetla. Iza nacela zla stoji sotona a iza nacela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i materijalnog svijeta sto nas okruzuje, od cijeg se zla covjek moze osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uzivanja, kao sto su: meso, vino i sl,, da bi se priblizili Bogu sa poboznoscu i postom. Odbacivali su materijalizam, kojem je, kao sto je dobro poznato, sluzbena Crkva u Evropi bila naklonjena i predana, kao sto su odbacivali i cjelokupnu organizaciju i hijerarhiju katolicke crkve. Sam krst postao je omrazeni simbol l aznog vjerovanja.
Posebno priznanje je neophodno odati profesoru A. Solovjevu koji je neumorno radio dok je bio na Sarajevskom univerzitetu. On je uistinu dokazao tezu Rackog o postojanju Bosanske crkve. Narocito je vazan podatak Rackog iz rukopisa Anselma Aleksandijskog iz druge polovice 13. Stoljeca, u kojem se definitvno utvrdjuje da ta crkva nije nista drugo, nego crkva bosanskih Bogumila, kako je to Racki ranije tvrdio.
Znacajno je pomenuti Ivana Muzica i njegovo djelo Razmatranja o povijesti Hrvata-Split 1963. On usmjerava svoju kritiku o poistovjecivanju katolicke vjere i hrvatstva.
Intelektualci Hrvati smatraju da je ta izjava nanijela mnogo zla hrvatskom narodu. Gorki plodovi te zablude ponovise se u novijim zbivanjima na Balkanu. Stanko Vujica u svojoj potkrepi Muzicevim mislima navodi na strani 147 svoje knjige Razmisljanja o sadasnjosti Hrvata-Cikago, 1968. Da "unutar nasih granica zive Hrvati
dviju vjera, katolici i muslimani", prikazujuci da u BiH ima preko 95% muslimana hrvatskog podrijetla. "To je pucanstvo, utvrdio je on, "sacuvalo najcisci hrvatski jezikI strukturu". Usljed svetosti stovanja doma i obitelja u islamskom zivotu, tako da je veliki dio starih obicaja Hrvata ostao sacuvan unutar cvrste strukture muslimanske obitelji. Te kvalitete nisu zadrzali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske, zbog mijesanja sa razlicitim narodima, sto je unekoliko mijenjalo njihove obicaje, tradiciju i jezik, s ozbirom da im nije bila svojstvena ekskluzivnost homogenosti obiteljskog zivota kao sto je bio slucaj kod Hrvata islamske vjeroispovijesti. Narocito treba spomenuti savremenijeg historicara Fra Dominika Mandica sa njegovim djelima:
1.Bogumilska crkva bosanskih krstijana, Hrvatska pov. Inst., Cikago, 1962
2.Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatska pov. Inst., Rim, 1963
3.Herceg-Bosna i Hrvatska, Hrvatska revija, posebni otisak-Buenos Aires, 1963
4.Etnicka povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatske pov. Int., 1967, Kanada
5.Bosna je hrvatska, Hrvatska misao, 41/18, 1982
On istice kako glavnina danasnjih muslimana potice od Hrvata katolika, jer je broj Bogumila bio relativno malen na predjelima Herceg-Bosne. On u svojim djelima nije nasao slucajeva trajnog naseljavanja Saracena (Muslimana) iz Spanije i Azije u bosni i Hercegovini. Shodno tome, glavnina muslimana iz Bosne i Hercegovine potice od Hrvata-katolika, mada je imao vec daleko starije dokaze Marka Vege (Zbornik srednjovjekovnih natpisa, 1937) o Saracenima (Muslimanima) u Bosni. Taj podatak o posebnosti toga integralnog djela hrvatske kulturne bastine o svojatanju Bosne dr. Fra Mandic pise sto su Hrvati jos uvijek u snu povijesne nelogicnosti koja je bila podupirana od onih koji su od toga imali interesa, da pojam "Hrvat" nuzno podrazumijeva i pojam "katolik". Zapostavljanje Bosne i Hercegovine koja je primila krivu vjeru prema definicijama Rima i podcjenjivala "Muslimane" sto je rezultat trajnih povijesnih zabluda niti je nova a niti ogranicena pojava. U nizu historiografskih djela hrvatskog porijekla koja pokusavaju da naucno dokazu da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila hrvatska zemlja, a Bogumili, koji su poslije presli na Islam, oduvijek samo Hrvati. Ovakve teze jasno izviru iz knjige dr.-a Fra Mandica Etnicka povijest Bosne I Hercegovine, Buenos Aires, 1963.
Neki unaprijed odredjeni ljudi za hrvatsku opciju iz redova "Hrvata-Muslimana", kao dr.
Asaf Durakovic iz Toronta (sada zivi u USA) u svojoj knjizici ''Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici'' na stranama od 17-20 pise da djelo Dr-a Atifa Purivatre ''Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969.'' je nedovoljno argumentiran. Naime, Dr. Purivatra navodi primjere koji su dostojni svake osude, a to je izostavljanje pojma Muslimana u Enciklopediji Jugoslavije u cijem su stvaranju velikim dijelom radili hrvatski znanstveni radnici. Tu nema niti traga o doprinosu muslimana kulturi Juznih Slovena. On kaze da je pitanje muslimana namjerno zanemareno kako od strane hrvatskih tako i od strane srpskih autora novijeg vremena.
Knjiga Fra Mandica je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka, mnogih novih cinjenica u vezi sa bogumilima i muslimanima, te nekih uspjesno prezentiranih analiza, objavljenih izvjestaja, dokumenata posebno iz arhive katolicke crkve i njenih organizacija, te date obimne naucne literature. Ovaj autor cini greske u prilazu da po svaku cijenu dokaze hrvatstvo i tamo gdje ga ne moze biti. To isto cine i mnogi srpski historiografi, samo obratno.
Po Fra Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Slavena i primanju krscanstva sa Zapada bili katolici. Mandic se poziva, isto kao i neki srpski historiografi, kao na krunskog svjedoka Spisak cara Konstantina Porfirogenija "De Administrado Imperis (O vladavini naroda)." Izmedju 1949 I 1951 godine. Porfirogenitov podatak o dolasku Hrvata i Srba na Balkan na poziv cara Iraklija odavno se ne uzima kao valjana cinjenica ili dokumenat. Njime je trebalo i Porfirogenitovo vrijeme dokazati da su ovi narodi vazali vizanstijski. U ovom spisu se prvi put u jednom pisanom izvoru pominje naziv Bosna, te da je Bosna tada bila u sastavu Srbije.
Ovaj podatak se veoma mnogo koristi i razlicito tumaci. Sarajevski akademik, historicar Ante Babic jos 1955. Godine u svojoj raspravi o pitanju formiranja srednjevojekovne bosanske drzave podrobno je razmatrao proces nastanka Bosanske drzave u ranom srednjem vijeku, i to od devetog do 12. Vijeka. On je ubjedljivo u to vrijeme dokazao postojanje samostalne bosanske drzave. U isto vrijeme kada su tu bile Hrvatska i Raska, pa kaze "Bosanska drzava je u sastav Srbije dosla samo na kratko u vrijeme Caslava (931-960). Kad je i na koji nacin Caslav zauzeo Bosnu, o tome nema pisanih tragova. Njene granice su bile tada na zapadu Hlivno i Pliva. Prema hrvatskom istoricaru Dr. Mandicu Caslav je vladao Bosnom 10-12 godina (od 948 do 960). Poslije pogibije Caslav u borbi sa Madjarima (oko 960. Godine) njegova drzava se raspala i Bosna je ponovo postala samostalna. Dakle, Bosna u sastavu Raske mogla biti zaista samo jedno krace vrijeme. Bitno je to da je prvi i posljednji put u citavoj historiji za 13oo godina Bosna bila u sastavu Srbije. Ako je bilo od Caslava pa do propasti bosanskog kraljevstva, 1463. Vise od jednom, neka historicari koji to tvrde navedu makar godinu kada se to desilo i neka dokumentuju radi historijske istine.
Dr.Fra Mandic na vise mjesta analizira povelje franackog pisca Anharda te ljetopis popa Dukljana i on se kao i srpski historiografi poziva kao na glavnog svjedoka na to, po kome su Hrvati i Srbi dosli na poziv cara Iraklija pocetkom 7. Vijeka. Samo sto se obje historiografske grane kojima odgovara kazivanje ovoga cara ne mogu nikako podudariti gdje je bila ta toboznja granica, da li rijeka Drina, kao sto tvrde hrvatski istoricari ukljucujuci Mandica, ili rijeke Bosna i Vrbas kao sto tvrde njihovi oponenti Srbi.
Autor Fra Mandic se kriticki osvrtao na pisce Franju Rackog, Sisica, Corovica i druge, da ne idu njegovom linijom. Za njega su Bosnjaci, njihovi banovi i kraljevi oduvijek bili Hrvati.
Od devetog do dvanaestog vijeka bio je period u proslosti bosanske drzave. Jer, cesto su se smjenjivala razdoblja mira i ratovanja. Sto se tice drzave Hrvatske i njenog potcinjavanja Bosne, iz historijskih izvora veoma su nejasni i lahko zloupotrebljivi. Mocni kralj Tomislav (910-913) izgleda da je zauzeo zupe Hlivno i Plivu na zapadnoj granici Bosne, ali nije isao dalje. Nema sumnje da je on mogao sa svojom vojskom, tada najacom uz Bugarsku na Balkanu, savladati tadasnjeg bosanskog bana. Tomislav je svoju vojsku radije usmjerio na sjever i pripoio panoniju Hrvatima, te je sirio granice primorske hrvatske i zauzimao otoke. On je porazio bugarsku vojsku cara Simeona negdje na granici Bosne i Hercegovine. Drugi hrvatski vladar koji je pokusao osvojiti Bosnu bio je kralj Kresimir II (949-969). Dok se Bosna konsolidovala poslije otcjepljena od Caslavove Raske, kralj Kresimir II je, prema historicaru Vjekoslavi Klajicu, poveo rat 968. Protiv bosanskog bana i opustio zupe Uskoplje, Luku i Plivu, koje je ranije bio zauzeo Caslav od Bosne. Potpuno kontradiktorno, prema kazivanju Popa Dukljana, da je Kresimir zauzezo citavu Bosnu.
Poznata historicarka za srednji vijek, prof. Zagrebackog sveucilista, Dr. Nada Klajic, koja je 1989 izdala knjigu Srednjovjekovna Bosna. Ona je prva medju historicarima naucno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama, i njen suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Drzava Bosna je prema Nadi Klajic samonikla tvorevina kakve su bile Hrvatska, Raska i Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski i srpski historicari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi kljuc zasto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teza da je bosanska drzava medju svojim susjedima najstarija drzava. Ona je ustanovila i objavila tragove i cinjenice o postojanju bosanske drzave jos u vrijeme avarske vladavine, i to cak prije doseljenja Hrvata i uspostavljanje njihove prve drzave.
Rusenju tendencioznih teza o doseljenju Hrvata i Srba pocetkom sedmog vijeka i njihovoj medjusobnoj diobi teritorija i vlasti nad ranije doseljenim Slavenima uveliko su doprinijela najnovija istrazivanja vise njemackih, slovenackih i hrvatskih savremenih historicara. Takva istrazivanja su publikovana i poznata strucnjacima kao historicaru L.Margeticu, koji kaze: "Hrvati se nisu doselili u danasnje krajeve pocetkom sedmog vijeka vec pocetkom devetog vijeka. Oni, dakle, nisu dosli kako se to sve do skoro smatralo, na poziv cara
Iraklija 610-641. iz velike ili bijele Hrvatske nego sa sjeverozapada, iz pravca Karantanije (Slovenije), i to zajedno sa franackom vojskom u vrijeme ratovanja sa Avarima.
Krajem desetog vijeka Bosnu je zauzeo, kao i Rasku, Duklju i Traumiju, makedonski car Samuilo. On je opustosio Dalmaciju sve do Zadra, a onda se preko Bosne i Raske vratio kuci. O zauzimanju Bosne od strane hrvatskog kralja Kresimira IV (1058-1074) nema pouzdanih podataka, premda se u nekim historijskim dokumentima i atlasima o tome govori. Bez obzira na to da li je to tacno ili nije, bio bi to posljednji pokusaj u srednjem vijeku. Oni su pokusavali par puta upadati i uspijevalio na kratko ovladati nekim dijelovima Bosne, svaki put sa ogranicenim uspjehom i na kratko. Kad je Bosna postala ponovno samostalna, 1085. To se vidi iz spisa vizantijskog pisca Kinama, ucesnika u vizantijsko-ugarskim ratovima, koji je u drugoj polovici 12. Vijeka pisao da je Bosna posebna teritorijalno-politicka cjelina. Da je ona od Srbije odijeljena rijekom Drinom i niti je potcinjena velikom srpskom zupanu, nego da je samostalna, sa svojim posebnom upravom. Kinam, pisuci o bosanskom banu Boricu, prvom imenom poznatom bosanskom banu, i njegovom ucescu u ratu protiv Vizantije na strani Ugarske (1154), te izrzito tvrdi da je Boric vladar Bosne i Dalmacije i saveznik panonskog ugarskog kralja u tom ratu. Historicarka Nada Klaic pita zasto neki historicari izvrcu I izmisljaju o Boricevom vazalstvu I podanistvu ugarskom kralju. Cini se da su oni svoje glediste zasnivali na jednoj povelji iz 1137. godine, od kada ugarski kraljevi redovno nose titulu "rex Rame" (kralja Bosne). Nada Klaic je nazvala tu titulu cistim historijskim falsifikatom i dokazala da je tu titilu dodijelila Vizantija svome sticeniku Beli tek oko 1180. godine. Ako uzmu u ruke historije zagrebackih ili beogradskih pisaca i nakon prvog pregleda uporede njihove sadrzaje, vidjece da iz njih proistice da je Bosna bila samo hrvatska, odnosno srpska zemlja, uz obavezan dodatak da je ona uvijek bila i vazal Ugarske. Razlike u tretiranju Bosne i njene srednjovjekovne proslosti, izmedju beogradskih i zagrebackih historicara, postoje u tome sto prvi prikazuju Bosnu i njenu drzavu tako da se ona samo odvojila od srpske ili posla svojim putem od Kulina bana i razvijala se kao jedna od srpskih drzava. Drugi opet smatraju da je Bosna, ne samo od doselenja Hrvata, uvijek bila sastavni dio hrvatske drzave. Osim toga, Bosna je bila sudbinski vezana sa Hrvatskom i njenom vladavinom i krunom "Ugarskom". Uz to, katolicka crkva je bila uzrok pripajanju Bosne Hrvatskoj. Mozda bi bilo tako da nije bilo Bogumila-tih Paterana (nekrstenih), koji nisu htjeli priznavati ni hrvatsko-ugarske krune niti srpsku pravoslavnu crkvu. Buduci da politicari i publicisti raznih profesija, obrazovani na udzbenicima, skriptama ili propagandistickim brosurama hrvatskih ili srpskih nacinalno naklonjenih u svojim javnim istupima, prilikom odrzavanja zborova, davanja intervjua preko radio i tv-mreze, dnevne stampe a i u svojim pisanim radovima i dalje uporno isticu da je Bosna bila oduvijek srpska, odnosno hrvatska zemlja, kojoj su nacionalisti namijenili rasparcavanje u slucaju eventualnog raspada i rasparcavanja Jugoslavije. Dokazi su podjela Bosne izmedju Cvjetkovica i Maceka (1939.) te pokusaj Tudzmana I Milosevica u medjusobnoj podjeli Bosne I991.
Nisu samo istocna i zapadna crkva razdirale pateransku crkvu. Jos za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izlozeni i za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjencani koji je vladao (1196-1228). Srpska pravoslavna crkva bila je sve do tada pod direktnim uticajem i upravom carigradskog patrijarha i nije imala svoje samostalne patrijarsije. On hvata zgodan politicki momenat, poziva svog brata Savu koji se bio povukao u manastir na gori Atos, i salje ga 1219. kao ambasadora u Kostantinopol. Potom se Sava vraca u Srbiju, 1221. sa porukom da ocisti sve srpske zemlje od heretika (Bogumila), pa ce onda dobiti statut autokefalne crkve sa vlastitom patrijarsijom.
Sazvan je veliki Sabor u gradu Zici 1221. Sabor je imao istu zadacu kao i prethodni Sabor Borila u Bugarskoj, te je kao dekret velikog zupana Stevana Nemanje nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su znacile: konfiskacija imovine, cupanje jezika, izgaranje lica usijanim zeljezom, silovanje, te konacno progonstvo. Bogumili su bjezali na sve strane, a ponajvise u susjednu Bosnu, pise Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedocanstvo pravoslavnih izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrdjuje i V. Corovic u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98. i "heretici" (Bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katolicke inkvizicije, masovno bjezeci u Bosnu. Bosna je bila utociste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bjezati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Zagrebacka historicarka Nada Klaic tvrdi da su u Bosni jos u ranom srednjem vijeku postajale dvije banovine: Bosanska i Usorska (lat. Banatus, iz cega je izvedena titula bana). Znamo da je Kulin ban vladao citavim prostorima od Drine, u blizini Foce, do njenog usca dolinom Save do blizu Broda na sjeveru, zatim od izvora Ukrinem, iduci priblizno linijom koja se proteze od vrbaskog grada Banje Luke i srednjeg toka Sane, a zatim od Grmec-planine na zapadu, te na jug granica je presijecala zupe Glamoc, Hlivno, Ramu i dolinom Rame izbijala na gornji tok Neretve, i preko Jelaca do iznad Foce na Drinu. Ban Kulin je vjerovatno najtipicnija licnost srednjovjekovne Bosne i bio je jedini bosanski vladar cije se ime sacuvalo u narodnoj tradiciji (pr. poslovica: "Od Kulina-bana i dobrijeh dana"). On je vise nego i najmocniji bosanski vladar, kralj Tvrtko, simbolizirao duh karaktera Bosne kao nezavisne zemlje, boreci se svim sredtstvima za tu bosansku samostalnost. Ban Kulin istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovackim vezama Bosne sa Dubrovnikom, te jamci Dubrovcanima slobodno kretanje po zemlji kojom on vlada. Za vrijeme Kulina bana sirenje bogumilskog ucenja u Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rodjacina, dvoranima i oko 10 hiljada podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade drzavnom vjerom Bosne. Ban je znao da samostalnost Bosne moze ocuvati jedino oslanjajuci se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra 11., 1200. godine naredjuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katolicku vjeru, a ako to ne ucine, da ga svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga katolicke crkve krenuo na Bosnu.
Kulin je studirajuci sve okolnosti, smatrao da je za Bosnu najbolje taj spor rijesiti bez prolijevanja krvi. Bogumili su ucili da je u momentu opasnosti po zivot dopusteno za cas prikriti pravo uvjerenje i na oko pristati na ono sto se od covjeka trazi. To se nije smatralo odricanjem od vec stecenog uvjerenja, jer priznanje pod pritiskom sile ne obavezuje i ne dovodi u pitanje vjerovanje. To ucenje Bogumila spominje Prezbitera Kozma u svom "Slovu". Kulin ban se obraca papi, kako je on bio uvjeren, da su Bogumili pravi krscani i ponudi da posalje u Rim jednu delegaciju koja bi papi rastumacila sta Bogumili vjeruju i da od pape saznaju ako su negdje skrenuli. Nema sumnje da je to bio samo jedan vjest politicki manevar od strane Kulina.
Papa salje svoe emisare kako je dogovoreno izmedju njega i Kulina. Na celu papine
delegacije bio je kapelan Johan de Casamaris. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vodjenim protiv Katara i paterana u Franscuskoj i Italiji, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike - Bogumile u katolicku vjer. Ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi prema propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila. Na dan 8. Aprila 1203. Dolazi do ogromnog narodnog zbora na "Bilinom Polju" na desnoj obali rijeke Bosne, gdje su Bogumili zajedno sa svojim banom i uciteljima priznase iz politickih razloga toboznje vrhovnistvo Rimske crkve. Da je ovaj akt Kulina bana na Bilinom polju bio samo jedan mudar manevar, najbolje se vidi iz toga sto broj Bogumila u Bosni, poslije 1203, ne samo da ne opada, nego je u stalnom porastu. Papa Inocentije je htio povesti krizarski rat na
Bosnu, ali svjetski dogadjaji nisu pruzili mogucnosti, jer je tada imao pune ruke posla u Juznoj Franscuskoj, gdje je bjesnio krizarski rat na tamosnje Katare ili Albiganeze.
Pripadnici ove dvije sekte su pripadali istom vjerskom ucenju kao i bosanski Bogumili.
To je jedna od najkrvavijih i najbrutalnijih papinih ekspedicija protiv "heretika" u citavoj krvavoj vjerskoj historiji Evrope. U pohodu Katare i Albiganeze dolaze do izrazaja najnizi, najokrutniji i najsvirepiji instinkti ljudske prirode, koji ostaju kao vjecna crna mrlja na licu ljudske savjesti. S jedne strane, covjek je ovdje pokazao da moze prema drugom covjeku biti okrutniji od vuka, lava ili tigra, dok s druge strane ovaj rat manifestira onu vjecnu istinu da nema zrtve koju covjek nije u stanju podnijeti za slobodu i uvjerenje. Prema izvorima koje navodi Racki postalo je duhovno-intelektualno bratstvo izmedju Albiganeskih Katara u Franscuskoj i nasih-bosanskih Bogumila. Dolazili su studenti iz Francuske i Italije u srenjovjekovnu Bosnu da tamo savrseno i tacno usvoje nauku od ucitelja koji stanuju u predjelu Evrope koji se zove Bosna, a isto tako iz Bosne su isli u Francusku identicnim razlozima.
Sabor na Bilinom polju odrzan je u vrijeme najvecih previranja u Evropi. To se poklapalo vremenski sa IV krstaskim ratom (1202-1204). Opcenito je poznato da su Krstaski ratovi vodjeni od kraja IX do kraja XIII vijeka. To su bili osvajacki pohodi Evrope protiv muslinmanskog srednjeg istoka. Pod izgovorom oslobadjanja Kristovog groba koji se nalazi u Jerusalemu, a glavni cilj im je zapravo bio osvajanje i pljackanje bogatog Istoka.
Na velikom crkvenom koncilu (saboru) u Clermont-Ferrandu 1095., papa Urban II pozvao je krscane u "sveti rat za oslobadjanje groba Gospodnjeg". Mnogi prisutni oduzsevljeno su prihvatili poziv, pa su odmah, u znak pristanka prisili na odjecu krizeve od crvene tkanine, po kojima su prozvani krizarima, krstasima. Vec 1096.godine ogromna skupina krenula je prema Palestini na put u svetu zemlju. Oni su prolazeci uglavnom pljackali i zlostavljali domace stanovnistvo na svom putu prema Jerusalemu. Evo sta o tome kaze najeminentnija istoricarka danasnjeg vremena Karen Armstrong u svom monumentalnom djelu Holy war (Sveti rat) na strani 178. I 179. Knjigu je izdala izdavacka kuca Mackmilan 1992. godine u Londonu (Engleska).
Jula 15. 1099. Godine, krstasi probise jednu kapiju prema gradu Jerusalemu i osvojise ga. Dvije noci i dva dana okomise se na muslimane i zidove-stanovnike Jerusalema. Pobise sve zivo sto im je doslo pod ruke. Musko, zensko, djecu, cak i novorodjencad. Krstasi su hodali u krvi do koljena pobijenih 40 hiljada (po islamskim izvorima 70 hiljada) muslimana, najvise staraca, zena i djece.
Katolicka crkva je javno usvojila nasilje Josue i kanonizirala ga. Machmanidez navodi bozije zapovijesti (iz Biblije) Josui da pokolje Palestince. Karen navodi da je u redovima samostanskog svestenstva egzistirala neka urodjena tendencija nasilja, sto nije bio slucaj kod muslimana. Samostanci (monasi) zvani "cuvari Krista" su gledani kao vitezovi u "svetom ratu". Najverovatnije da je ona ovim prenosila rijeci Nitchea koji kaze "u njima (krscanima) je urodjena ljubav za zvjerstvom a njihovi lideri su jos gori."
Talasi kriscana komandovani od strana monaha, sastavljeni od najzaostalijih divljih ljudi, odati najvecoj brutalnosti pijanstvu. Oktobra 2. 1187. Salahuddin je s vojskom usao u Jerusalem, drzeci rijec, po kur`anskim odredbama, nije poduzeo odmazdu za zvjerstva i maskakr krizara nad muslimanskim stanovnistvom. Nije ubijen ni jedan krscanin, nije vrsena pljacka.
Istaknuta historicarka Karen Armstrong, bivsa katolicka opatica, istice u svom
monumentalnom djelu Sveti rat na 209. "Krstasima je kosa bila veoma neuredna, jer im Evandjelje nalaze da je sramota muskarcu njegovati kosu. Nisu nikad vidjeni pocesljani i rijetko kad okupani." A na strani 189. kaze: "Oni su se naucili kupati, pouceni arapskom higijenom, te im je uzelo poprilicno vremena da otkriju vrline cistoce i standarda arapskog svijeta." Ne samo da je ova doktrina krstaskog nasilja oblikovala ljudska bica u okrutne i bezosjecajne tirane, nego je proizvela i jednu racionalnu osnovu kapitalizma i imperijalizma koja je inducirala u zapadni svijet uvjerenje da je "sila uvijek u pravu". Ova dogma se pretvorila u blagoslov. Zaprepascujuce je da su krscani tako voljni da se bore za Isusov grob, a ipak tako nemarni da zive po uputama Isusa.
Svi krstaski ratovi se poklapaju vremenski sa vladavinom Kulina bana. Krscanski pokreti nisu bili ni izbliza mrtvi u Evropi kad je papa Inocentije III dosao na prijesto i poveo zapadnu crkvu u nova osvajanja. On je bio vatreni pristalisa "svetih ratova", te je odmah poduzeo pripreme na novi krscanski rat za "oslobadjanje" Jerusalema od muslimana.
Grupa barona vodice IV krstaski rat. Oni su smatrali da III krstaski rat koji su predvodili najveci evropski vladari Engleski kralj Richard, franscuski Filip Augustos i Njemac Frederik Barbarosa, nisu uspjeli zadrzati Jerusalem pod krscanskom kontrolom. Sam papa III bio je odusevljen spremnoscu baronskih krstasa da se povinuju njegovim naredbama. U aprilu 1202. Krstasi napravise ugovor sa venecijancima da dijele zaradu planiranog vojnog poduhvata. Venecijanac Emeriko Dandolo bice njihov lider u pohodu na svetu zemlju. Vec do juna 1202. Godine bila je spremna ogromna vojska, koja je 8. Novembra iz Venecije otplovila u pravcu grada Zara (danasnji Zadar), koji je bio pod kontrolom ugarskog kralja. Silovito napadose taj grad, te se razvi zestoka borba. Krscani Zadra nisu mogli odoljeti tako velikoj sili, te predaju grad 15.novembra 1202. Godine.
Za odmazdu krstasi popalise i silovase sve sto im je dopalo ruku. Sad se krscani okrenuse protiv nevinih krscana. Ubijajuci svoje istovjernike su "otkrili" novi nacin sticanja spasenja. Mada je Isus rekao svojim sljedbenicima da sa cijelim srcem vole svoje neprijatelje a ne da ih trijebe. Isus je bio najveci pacifista. Moglo bi se reci da je imao mnogo vise zajednickog sa Gandijem nego papom Urbanom. "Krscanstvo ima nasljednu sklonost nasilju uprkos Isusovom pacifizmu", kaze Karen Armstrong na strani 4. iste knjige.
Krstasi provedose zimu u Zadru a u proljece-u aprilu 1203. Otplovise u pravcu Kostantinopola. Uvijek pjani, krstasi su cesto pljackali obliznja sela Kostantinopola. Dogodi se veliki pozar. Krstasi zapalise dzamiju koja je sluzila prvenstveno trgovcima koji su poslovali povremeno u gradu. Pozar je obuhvatio cijelu cetvrt predgradja grada, te se pojaviu buna Grka protiv tih opakih krstasa. Sad krstaski lider Dandolo ubjedjuje ostale lidere da je kao jedini izlaz ostao puni napad na grad, s cim se oni slozise. Krstasi silovito napadise sam grad Konstantinopol 6. Aprila. Grci su se energicno branili, da bi podlegli nakon deset dana daleko nadmocnoj sili. Tri dana su ksrtasi pljackali, silovali I ubijali. Masakrirana djeca I zene lezali su mrtvi na ulicama. Opatice u samostanima su takodje bivale izlozene silovanju. Konacno sakupise sve monahe, te im pootkidase nosove. Nisu imali milosti ni prema svojoj krscanskoj braci. Oni su smatrali pravoslavne Grke hereticima, koji su zasluzili takvu kaznu. U velicanstvenoj crkvi Bazilika svete Sofije pjani krstasi palili su knjige I sve sto su nasli unutra, pise ljetopisac Geoffrey Villehardouin. Nikada od postojanja svijeta nije toliko plijena opljackano iz jdnoga grada. Nije se moglo prebrojati koliko je gomile zlata, srebra i raznih dragocjenosti opljackano. Mnoge svetinje neprocjenjive vrijednosti odnesene su u Evropu. Izgledalo je da je IV krstaski rat stvarno obogatio krscanstvo materijalno i zlocom duha. Papa je svim ucesnicima u krstaskim pohodima obecao oprostenje grijehe, sto je trebalo da bude dodatna motivacija za ucesce. Sve pretenzije da se ponovo uspostavi sveti pokret na muslimane (Arape) su napustene. To je bila samo ekspedicija ciji je cilj bio samo opljackati bogati Kostantinopol, a najmanje povratiti Jerusalem krscanima. Potpuno unistenje Grcke imperije dovelo je do toga da Grci nisu nikad zaboravili taj IV krstaski rat koji je za sva vremena podijelio krscanski svijet. Mrznja je time posijana zanavijek. F. Nice aludira na ovo u svome djelu "Aforizmi" pa kaze: "Mogu da nazovem krscanstvo jednim velikim prokletstvom, jednom iznad svega ogromnom pokvarenoscu, u cemu nemaju suparnika.To je jedna besmrtna sramota covjecanstva." (Aforizmi #62.)
Inkvizicijski progoni Katara u Francuskoj sad se otvara novi tip krstaskog rata instigiran od strane pape Inocentija III. Ovaj ratni pokret nije sazvan u borbu protiv muslimana na Bliskom istoku nego na krscane (heretike) u Franscuskoj. Smatralo se da je papa konstantno osjecao grizu savjesti zbog izgubljenog Jerusalema, sto mu ej probudilo ideju da sazove novi vojni pohod protiv heretika-Katara, koji su zivjeli poboznim krscanskim, zivotom, drzeci nesto drugacije vjerovanje nego katolici. Katari su vjerovali u Boga I mocnog zla duha-Sotone, isto kao katolici. Kako smo rekli, oni su dosli iz Vizantije preko Spanije u Francusku negdje u 6.stoljecu, gdje su usput pridobili mnoge konverte. I sam sveti Augustin bio je manihejac (Katar) prije prelaska na katolicizam. Katari (ili "cisti") bili su direktan izdanak Manihejstva kao i nasi bosanski Bogumili. Papa pise vjernim saveznicima vladarima evropskim da ti katari ne samo da ugrozavaju istinitost katolicizma nego predstavljaju i prijetnju miru u tim predjelima. Ta vrsta stetnih ljudi ne samo da smjera da unisti nase vjerovanje nego i nas same. Oni ostre jezike da uniste nase duse a vec pripremaju ruke da uniste nasa tijela. A ko je taj koji vise izvrce istinu, to je mogao biti sam papa Inocentije III, a ne Katari, pise vec ranije spomenuta historicarka Karen Armstrong u svom djelu Sveti ratovi, na strani 395. Katari nisu imali takve pokvarene namjere, nego su bili striktni pacifisti. To nije smetalo papi da se sluzi lazima samo da bi postigao svoj cilj, a to je poticanje mrznje prema Katarima. Inocentije bijase cinicni manipulator, koji se sluzio svim sredstvima samo da bi dosao do cilja. Uspijevsi uvjeriti da su Katari opasnost pravovjernim, on skupi "armiju mira", kako ju je on nazvao, smatrajuci svojom duznoscu da unisti te neprijatelje "sto su drzali katolike u teroru". Crkva mora sve poduzeti da odbrani svoje pravovjerne od takvog zla i napasti. Vec 1209. Godine krstasi su bili spremni za rat. Monah Arnauld Amarlik jahao je na celu ogromne vojske. Na dan 22. Jula ta vojska je stigla do grada Bezijer (populacija 100 hiljada stanovnika) i opkoli ga. Demonstrirajuci pogubne namjere novih krstasa da zbrisu hereticki narod, kao sto su to sa muslimanima i zidovima u toku prethodnih krstaskih pohoda. Poslije kratkog opsijedanja provalise u grad, te nasta masakr. Pobise i popalise sve sto im je doslo ruku. Okomise se ne samo na heretike nego i na katolike. Samo u crkvi svete Madeleine vitezovi su smakeli preko hiljadama nevinih dusa. Htjeli su odvojiti katolike i postedjeti ih, ali njihov vodja Amarlik izda naredbu: Nemamo vremena odvajati, "Pobijte ih sviju, Bog ce prepoznati svoje!"
Kod inkvizitora je vladalo misljenje da je bolje smaknuti stotinu nevinih, koji svakako idu u raj, nego dopustiti da jedan heretik izmakne kazni i da truje duse pravovjernih i salje ih u pakao. Krstasi nisu naisli ni na kakav ozbiljan otpor sve dok nisu stigli do grada Carcassonne. Poslije krvave bitke, stanovnici grada se predase daleko premocnijoj krstaskoj armadi. U medjusobnim pregovorima sporazumili su se da stanovnistvo napusti grad, bez icega, samo sa onim sto su imali na sebi i uzlom uzase. Navodno da monah Amarlik nije postigao ono sto je papa ocekivao, te dolzi do njegove smjene. Postavlja se okrutni vlastelin Simon de Montford (simon od Montforda). On je postao najbogatiji zemljoposjednik u Francuskoj za vrijeme krstaskih ratova. Svaki put kad bi osvojio novi grad, to bi postalo njegovo vlasnistvo. Poslije kratkog odmora Simonovi krstasi zauzimaju tvrdjavu Bram. Tri dana se vodila ogorcena borba, pa su se branioci, kad im je nestalo odbranbenog materijala, morali predati. Sad Simon od Montforda naredi da se svima borcima Brama iskopaju oci, a samo jednu osobu ostavi sa jednim okom da bi ih mogla provesti do susjednog mjesta Cabaret, s ciljem da izazove paniku medju stanovnistvom mjesta koje je bilo slijedece na udaru. Zatim pada grad Minerva, a stanovnicima se daje izbor izmedju odricanja od katarstva ili lomaca. Svi izabiraju drugo, osim tri zene. Nije ih trebalo bacati u vatru, one su se same bacile u vatru. U daljnjem pogromu krizari su osvojili tvrdjavu Montsegur. Nakon herojskog otpora branioca, opsjednuti cijelu godinu dana, krstasima je ipak poslo za rukom da provale kroz jednu kapiju. I ovdje su stanovnici bili stavljeni pred izbor: odricanje od katarskog ucenja ili lomaca. Svi, bez izuzetka, izaberu drugu alternativu. Na poljani sto se prostire iza tvrdjave napravljena je ogromna lomaca u koju su svi, do posljednjeg, baceni i tu zavrsili mucenickom smrcu u vatri. Prica se da se miris pecenog ljudskog mesa mogao cuti na kilometre. U Francuskoj danas postoji ziva legenda: Ako se na tom mjestu malo dublje zakopa u zemlju, naci ce se lug koji je tada nastao od izgorjelog ljudskog mesa.
Godine 1412. poceo je napad na grad Toulouse (Tuluz). Jos veci pogrom, genocid se ponavlja, da tragedija ovih slobodoumnih ljudi bude veca, moradose umrijeti dva puta. U samoj paranoji i ludilu, zvjerstvu krstasa, papa naredjuje da kosti umrlih heretika (katara) treba iskopati i baciti na lomacu. U samom gradu Tuluzu grobovi su bili eskavirani, a njihove kosti ili jos raspadajuca tijela nosena su na volovskim kolima kroz grad prema lomaci uz pratioce pristalica krstasa koji su stalno uzvikivali: Qui atal farma atal pendra, sto znaci: Ko bude slicno radio, ova sudbina ga ceka.
Eterske izjava srpskog patrijatha pavla sa Pala koje nas podsjecaju na ovaj pogrom, genocid "vi ne mozete pobiti koliko vam ja ne mogu oprostiti". Da se ne bi zaboravila velika lekcija historije, nikakve vrste kazne, mucenja, silovanja i palenja nisu bile u stanju ugasiti u ljudskim srcima goruci plamen za slobodom. Nema komparacije da li se radi o vjerskoj, politickoj, jezicnoj ili nacionalnoj netrpeljivosti. Covjek sirokih pogleda sa filterom, moci ce lahko napraviti sliku ovih dogadjaja u Franscuskoj, pokolj u Jerusalimu 1099. ili u Murskoj Spaniji, te slicni dogadjaji koji su se desili oko 8 stoljeca kasnije u nasoj vlastitoj Bosni. Vremenska razlika je uistinu duga, ali su motivi ostali isti. Kako rece Spinoza: "Moguce je uistinu izlijeciti bolesno tijelo, ali ne bolesnu dusu.."
Sad se rodio neobican djeciji krstaski pohod. Nickolas i Stephan (Nikola i Stefan) bili su pueri (cisti kao djeca) koje je Isus nadahnuo da povodu pohod na Svetu zemlju. Mladi Francuz (Puer) zvani Stefan imao je viziju o Isusu, koji se pojavio u smislu mladjeg hodocasnika, proseci hljeb. Nikola bijase isto puer, rodom iz Njemacke. Oni (djeca) se predstavise kao poslani Bogom i nadahnuti svetim duhom, pa rekose: "Oni ce uspjeti gdje njihovi preci nisus uspjeli: da povrate svetu zemlju." Obecase da ce osvojiti svetu zemlju sa mirnom misionarskom kampanjom. Djeca treba da promarsiraju kroz Evropu
preko Alpa i da nastave put dok ne stignu do Sredozemlja. Onda ce se vode mora otvoriti kao Mojsiju takao da ce djeca preci suhim nogama na drugu stranu, osvajajuci svetu zemlju Bozjom voljom. Dabome, to nije ispalo tako. More se nije otvorilo. Djeca su propatila teske muke i patnje putovanja. Samo trecina ih je prezivjela. Njihov bijedan povratak bijase jos gori. Prebacise ih za Genovu (Italija), gdje su ocajnicki cekali da se vrate kucama. Vecina ih je bila pokupljena od pokvarenih trgovaca, obecanjima da ce ih povratiti kucama, a ustvari, prodavala ih kao roblje. Godinama kasnije neki su se vratili kucama, pricajuci tuzne price.To pokazuje koliko je duboko usadjeno krstastvo u svijesti Evrope i Zapada.
Nezdravi evropski mentalitet je proganjan unutarnjim demonima, stvorivsi imidze njihove vjecne mrlje na Zapadu. Kako kaze Karen Armstrong, "krizarski pokret nije izgubljena srednjovjekovna kampanja. Ona je prezivjela razne forme u zapadnom svijetu. Njihovi pogledi ne izgleda da ce se promijeniti, a niti ce se promijeniti njihove predrasude o Islamu. Zapad mora pokusati da pokrene mucno mijenjanje agresije, te se prihvatiti puta novog razumijevanja samog sebe.
Muslimani u Spaniji i inkvizicija.
Muslimani se prikupise na obalama Sjeverne Afrike gledajuci licem u Iberski poluotok (Spaniju), u vremenu najveceg progona unitarskih Katara, a i sam progon i persekucija Zidova bijase na vrhuncu. Iberskim poluotokom (Spanijom) vladao je kralj Roderick. Stanovnistvo je bilo nezadovoljno korupcijom propadajuceg feudalnog sistema i tiranije. Covjek po imenu Julijan pridje vladaru (Musa) sjevernih krajeva Afrike, predstavi se kao namjesnik kralja od Tangijer i Ceuta u Andaluziji. Vladar Musa upita ga sta ga je dovelo tamo, kratko mu odgovori: "Poslao sam kcerku u Tolido na skolovanje, kralj se zaljubio u nju mada je bio ozenjen i silovao ju je. Zelim mu se osvetiti, te vam stojim na raspolaganju da vas uvedem u Andaluziju neopazeno." Musa ovlasti namjesnika Tarika Ibn Zijada sa 17 hiljada vojnika (Arapa I Berbera) da krenu na Andaluziju. Julijan ih je snabdio sa svojim
brodovima. U ljeto 710. A.d. (92. po H.) otplovise preko Gibraltara. Pod zastitom mraka vojska se iskrca neopazeno na obalu. Tarik naredi da se popale svi brodovi, dajuci vojsci do znanja da je izbor jednostavan, ili osvojiti Andaluziju ili umrijeti na Allahovom putu. Kad je to cuo kralj Frederick, brzo prikupi vojsku i stavi se na celo od 100 hiljada vojnika. Dvije armije sastadose se na obali rijeke Guadalete. Tarik se obrati vojsci sa rijecima: "Odletiti nikud ne mozemo, neprijatelj ispred nas a more pozadi. Jedini nam je spas u nasoj hrabrosti i izdrzljivosti. Odbacite sav strah iz srca, vjerujte da ce pobjeda biti nasa, a neprijatelj nece izdrzati nas silni udar. Neka nam je Allah na pomoci!"
Muslimani silno udarise po Roderickovoj vojsci, te poslije zestoke borbe krscani pocese uzmicati sa bojnog polja, bjezeci preko bara rijeke Guadalete. Mnogi se utopise, a veci broj pade u zarobljenistvo. Sam kralj se utopio u rijeci. Neki od vojnika nasao je jednu njegovu sandalu koja je bila izvezena zlatom i rubinima. Odmah je pala Malaga, Granada, Kordoba, Valencija, Sevilja, Merida, Barcelona, Tolido te grad iza grada, pa sav Iberski poluotok. Portugal je zauzet nekoliko godina kasnije pod imenom al-Garb (zapad). Islam je uzeo korijen u Andaluziji ne kroz prisiljavanje nego zbog toga sto je pruzio superiorno zdraviji nacin zivota, pise A.Thomson u svom djelu "Krv na krizu", str. 165 (izdanje, London, Engleska, 1989.).
Kordova bijase tada glavni grad Andaluzije, te postade predio sa najpoznatijom agrikulturom i industrijom u tadasnjoj Evropi, pise historicar Edward Gibbon u remek-djelu "Uspon i pad Rimske imperije", tom VI, str. 453.
Zidovi koji su bili skoro potpuno istrijebljeni prije dolaska muslimana na Iberijski poluotok, uzdigose se brojcano pod muslimanskom upravom te uznapredovase u svemu.
Muslimani dadose potpunu slobodu krscanima i zidovima. Nisu ih progonili niti prisiljavali da odbace svoje vjersko ubjedjenje i prihvate Islam, pise Edward Gibbon.
Za vrijeme vladara el-Hakema (756-788) uspostasvlja se prvi univerzitet u Andaluziji. Kordova je postala najveci centar znanosti u Evropi kada je ostatak kontinenta zivio u neznanju i tmini. Bila je cisto cudo svijeta. Dvjesta hiljada kuca u samom gradu I milion stanovnika, sest stotina dzamija, devet stotina javnih kupatila, pedeset bolnica, sa mnogim marketima, zastupajuci osamnaest hiljada radionica. Prosperitet drugih gradova nije izostajao. Sve vrste trgovine i biznisa, sa petnaest hiljada tkalaca platna. Slobodno bi mogao hodati Kordovom noci i po sesnaest kilometara potpuno svjetiljkama osvijetljen i kaldrmisanim ulicama. Sedam stoljeca kasnije to je bila inovacija u Londonu, Parizu i cijeloj Evropi. Doveden je akvedukt-vodovod koji je snabdijevao cijeli grad vodom. Savrseni sistem irigacije pretvorio je Valenciju u najljepsi vrt u Evropi, te jos danas postoji kao takav. Jedan od najvecih poduhvata bio je vodena brana Toleda. Primjenom plime i osjeke punili su se bazeni vodom, snabdijevajuci stanovnistvo Toleda. Toledo, Kordova i Granada postadose veliki centri znanosti i umjetnosti u tadasnjoj Evropi. Muslimanska Spanija je dala najsjajnije intelektualne gigante i naucnjake srednjeg vijeka, ukljucujuci Ibn Rusda (Averosa), Ibn Arabi, Ibn Zuhr, Ibn Bejtar, Ibn Hatib, Dinavardi, Abdul-Kasim el-Zahravi, Ibn Badza, Ibn Tufejl i drugi.
Ibn Rusd (Averos) je najveci filozof svih vremena, prema statistici eminentnog americkog istoricara, orjentaliste George Sartona. Najpoznatija djela iz filozofije, medicine I fikha (serijat) napisao je za svoga zivota 67 djela, dvadeset osam iz filozofije, pet iz teologije I osam iz oblasti fikhha, cetiri iz oblasti astronomije, dva iz gramatike I 20 iz medicine. Bio je najpoznatiji komentator Aristotelovih djela, koja su izazvala zivu iltelektualnu diskusiju na pariskom univerzitetu, tako da se citav univerzitet podijelio na pristalice Averosa, pod vodstvom profesora Siger de Rheims-a i protivnike Ibn Rusdovog filozofskog pravca (odnosno zastitnike crkvene linije). Njegova djela su se izucavala Evropom sve do sredine 19.stoljeca 1852.
Najvise svoga vremena je proveo u citanju (izucavanju). Kroz njegov dugi zivot samo dvije noci je propustio bez citanja, noc zenidbe I noc smrti. Dobar dio njegovih djela je nestao kada je kardinal Ximens javno spalio na trgu Granade preko milion i petsto hiljada unikata muslimana iz Spanije. Ta barbarska pasmina koja nije vjerna svetinjama, jos vise bijesna da ih spali I unisti-pise Steven Runciman u master djelu Istorija krstasa. Abul-Kasim (Abulkases ili Alsaravius), poznat kao doktor, hirurg, licni ljekar halife u Kordovi. Ostavio je
iza sebe monumentalno djelo al-Tasrif, enciklopedijsko djelo u trideset tomova, posveceno medicini, znanosti. Zadnja toma su posvecena hirurgiji. Djelo mu je prevedo na latinski Gerard od Cremone, izdato u Veneciji (Italija) 1447, u Njemackoj u Strassburgu 1532, u Baselu (Svajcarska) 1541, u Oxfordu (Engleska) 1778. Ovo djelo uzivalo je veliku popularnost na Zapadu, te nekoliko stoljeca se koristilo kao glavni izvor uputa u hirurgiji pri bolnicama Evrope. Posjedovao je preko dvesta hirurskih instrumenata (zapisano u njemackoj historiji Gescihte der Chirurgie, napisao je A. Grait, a izdata 1898. U Berlinu).
Arapsko postignuce u polju eksperimentalne nauke dalo je zlatno poglavlje u analima znanosti svijeta, te otvorili nove vidike razvoje moderne savremene nauke. Al-Gazali. U prvim godinama bio je nazora Aristotela slijedeci racionalnu logiku, te veoma plodan pisac. Pored njegove zauzetosti, pisao je oko petnaest stranica dnevno, iz podrucja filozofije, etike, metafizike. Poznata su mu djela: Namjera filozofije, Spas od grijesenja, Neujednacenost filozofije, Prepord religiozne znanosti, Princip srece I sijaset drugih.
Njegova djela su ostavila veliki uticaj na Tomu Akvinskog i B. Paskala, sto se ocito vide u njihovim djelima, kako kaze historicar Filip Hitti. Poznati americki historicar I orjentalista Dzordz Sarton u svom djelu Uvod u izucavanje savremene nauke i filozofije ukazuje na masovno uzimanje materijala od evropskih velikana Saracena (Arapa-muslimana). Primjer za to je Roger Bacon, Leonardo da Vinci, John Kepler. Ukratko, ocito je da su prepoznatljivi tragovi plagijata, narocito u oblasti optike. Djelo al-Hazena Kitabul-manaziri (Knjiga optike) ekstenzivno je upotrebljavano od ovih evropskih velikana. Sam R.Bacon bio je student arapskog jezika i na njemu nastalih nauka, koje je prenio krscanskoj Evropi.
Postoji uistinu plejada islamskih filozofa I o svakom nesto reci iziskivalo bi citavu knjigu, pa se zato treba zadooljiti spominjanjem samo nekih. Suhravardi (1163) I njegovo djelo Filozofija iluminacije, prevedeno na engleski (Caravan Books, New York, 1969.) U djelu je sadrzana njegova cuvena poruka covjecanstvu "Pravo ili istinito razumijevanje dogadja se kod onih koji su u konstantnom stanju transformacije, iz visih u vece sfere, snagom sticanja znanja. Vrijedno bi bilo spomenuti i Ibn Arebija i mnoge druge.
Al-Mansur je bio zadnji od poznatih vladara u najvecem procvatu Islama u Andaluziji. On je preuzeo halifat poslije smrti al-Hakema, sina Abdurahmana III, koji je postavio svoga maloljetnog sina Hisama. Al-Manusr se razboli u jednoj ekspediciji protiv krscana i podlegne. Oko petnaest godina poslije smrti al_Mansura cijela zemlja raspade se u mnoga mala kraljevstva. Dok su muslimani Andaluzije bili jedinstveni u praktikovanju Islama, konstantno su se sirili. Cim su se podijelili, njihova moc je naglo opala. Krscani su to iskoristili, te jednu po jednu malu kraljevinu osvajali. Pod vodstvom Alfonsa VI Kordoba je pala 1236, Valencija 1238, Sevilja 1248, Granada 1492.
Prvi genocid izvrsen je odmah po zauzimanju Barbastroa. Hiljadama muslimana krscani smakese. Evo sta o tome kaze spanski historicar Peter de Gayangoz u djelu Muhamedan ske dinastije u Spaniji, tom II, strana 267: "Bio je redovit obicaj kad krscani osvoje grad snagom oruzja da prvo siluju kcerke muslimana u prisustvu njihovih oceva, a zene u prisustvu njihovih muzeva i familije, utjerati strah da se prekrste ili iseljavaju. Ne postoji pero koje bi moglo izraziti takve zlocine ljudskog bice kaze ovaj poznati historicar. Po naredbi crkve je masakrirano 70 hiljada stanovnika Ubeda cak 70 hiljada zena i djece, a mnostvo odvedeno u roblje, pise Gill Gonzales da Villa. Naimenovani historiograf kralja Filipa III I IV pise: "Institucija koja je najvise odgovorna za zlodjela je inkvizicija koju je predvodio zloglasni Torqvemada. Glavni cilj je bio da sto vise muslimana i zidova pokrste u najkracem mogucem vremenu. Ako je musliman ili zidov odbio da se pokrsti bio je proglasen heretikom, zna se sta ga je cekalo; ako je bio pokrsten a nije se ponasao kao krscanin (katolik) bio je ubijen kao heretik. Masovno prislino pokrstavanje muslimana desilo se na ulicama Kordobe pod vodstvom kardinala Ximens-a, kad je 220 hiljada muslimana nasilno preobraceno u jednom danu, sa uzvicima publike: "Smrt Maurima, pse treba prekrstiti." (A thomson u djelu Krv na krizu, strana 262). Jedan mali ekstrakt iz knjige
Spanska inkvizicija od H. Kamen, strana 18: "Mlada trudna zena zvana Elvira osumnjicena je da je heretik sto nije jela svinjsko mesa i sto je mijenjala rublje subotom stavljena je bila na "potro" - najpoznatije inkvizicijsko mucenje (rastezanje tijela na tockovima). Na sesnaestom okretaju priznala je, sto je zadovoljilo inkvizitore. Kaznjena je sa tri godine zatvora I konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja,
dok nikad nije saznala za sudbinu muza. Jedan od bezbrojnih slucajeva mucenja dogodio se Zahri Sidika (krstena kao Marija Gonzales). Uhapsena je kao heretik dok je potajno klanjala I presvlacila se petkom. Stavljena je na potro. U teskim mukama plakala je dok je izgovarala: "Ja nemam sta da priznam, samo se Allaha bojim!" Umrla je u teskim mukama. Dostojevski je na kraju svoga djela Veliki inkvizitor napisao: "Kralj Ferdinand i kraljica Izabella darovali su papi sto mladih robova, pedeset Djevojaka kraljici Napulja, a sama Izabella je imala ogroman broj zena-robova, muslimanki na svome dvoru." Inkvizicija je zaista protuslovna Bozijoj ljubavi. Moze li harmonija vjecnosti prevagnuti to ogromno pacenje nevinih ljudskih bica? Mogu li napaceni i u pepeo pretvoreni ikada oprostiti egzekutorima i Crkvi na Danu obracuna? Mogu li se isusiti okeani krvi i suza majki i djece-kaze Dostojevski. Danas mnoge krscanske institucije kroz radio i TV programe nastoje da umanje vaznost Inkvizicije, ukazujuci da to nije bilo tako uzasno kao sto je prikazano. Jest, uistinu, nije moglo biti gore-ukazuje historija. Sacuvani originali Royal Councila Spanije 1530. Dokazuju krvolocnost Inkvizicije.
Bosna i dinastija Kotromanica.
Poslije smrti Kulina-bana njega naslijedi ban Stjepan. Iako se je pokazivao vjeran papi, nije nista poduzimao protiv bogumila, bojeci se da ne izgubi vlast. Vec godine 1232. Bogumili su toliko ojacali da smjenjuju bana Stjepana a na njegovo mjesto postavljaju Matiju Ninoslava (1232-1250). Pod Ninoslavom bogumilstvo postaje drzavnom vjerom Bosne. On je kao i ban Kulin vrlo vazna licnost srednjovjekovne Bosne. Pod njegovim vodstvom Bosna vrsi jak uticaj i izvan svojih granica. U to vrijeme bjesni borba zimedju hrvatskih plemica Subica i Nelipica, u kojoj bosanski ban podrzava stranu Subica. Ban Stjepan koristi tu situaciju da pripoji Bosni Jadransko primorje od usca Neretve do Dubrovnika, a nesto kasnije on pripoji i Jadransko primorje na sjeveru od usca Neretve do Cetine. Bogumilska vlast ne samo da drzi cvrsto Bosnu u svojim rukama, nego cam vrsi jaku misionarsku sluzbu u Hrvatskoj, Srbiji i Slavoniji. Papa koristi neprijateljstvo izmedju Subica i Nelipica, a sa dobrom dozom naklonjenosti Nepilicu koji se zauzvrat nudi papi da povede krizarski rat na Bosnu, sto papa jedva doceka. Vec 22.maja 1337. Papa Benedikt VII upucuje pismo svim hrvatskim vojnim starjesinama da se stave pod zastavu princa Nelipica u borbu protiv Bosanskog bana koji stiti bogumile.
Borba je trajala dvije godine (1337-1340). Rat se odvijao izvan bosanskih granica, tj. u hrvatskoj i dIalmaciji. Borba je prestala mirovnim aktom 1342.godine, a granice ostadose iste. Umre princ Nelipic 1344. Tu priliku madjarski kralj Ljudevit iskoristi da pokori hrvatske magnate. On zatrazi suradnju bosanskog bana, sto ovaj prihvati i tako dodje do ujedinjenja dviju vojski u Bihacu 13.jula 1344. Videci tu jaku vojnu silu, hrvatski velikasi se svi predaju kralju Ljudevitu, osim Subica. Bosanski ban je sada imao nepriliku sa srpskim carom Dusanom (Silnim). Dusan provali sa velikom vojskom u Bosnu i opsjede grad Bobovac. Uprkos svih napora i krvave borbe, Bobovac se junacki odrza, a Dusan se povuce na istok. Mir nije postignut, a ban odbije da da svoju kcerku Elizabetu za zenu caru Dusanu. Uz Elizabetu je trebao da dodje i miraz, a to je Hum. Smrcu bana po bosanskom nasljednjom pravu starosti trebalo je da naslijedi najstariji clan iz familije Kotromanica, a to je bio njegov brat Vladislav. Kako je on bio bolestan, to pravo je preslo na Vladislavovog sina Tvrtka i njegovu majku Jelenu. Tvrtko je jos bio maloljetan, kada je vlast presla u njegove ruke. Njegova ambiciozna majka, kao i okolnosti, natjerali su ga da vrlo rano stupi u odbranu svoje zemlje. Tvrtko je odmah u pocetku svoje vladavine imao neprilike sa madjarski kraljem Ljudevitom, koji je kao zet bana Stjepana Kotromanica smatrao sebe precim od Tvrtka za vladara Bosne. Smrcu kralja Urosa IV - posljednjeg
muskog izdanka Nemanjicke dinastije, ta kraljevska familija izumre. Tvrtkov djed Stjepan bio je ozenjen kcerkom srpskog vladara Dragutina. Sad se kod Tvrtka javlja ideja da trazi srpsko prijestolje za sebe. To nije bilo nista neobicno za ono vrijeme, jer su svi kraljevi imali pretenzije na zemlju svojih punaca. To je bilo vrijeme u kojem se i putem zenidbenih veza osiguravalo kraljevstvo. Ljudevit je trazio na temelju zenidbe sa Elizabetom (iz dinastije Kotromanica) da preuzme bosansko prijestolje. Da je Bosna slucajno tada bila slaba, njemu bi to sigurno poslo za rukom. Tvrtko je cvrsto zasjeo na bansku stolicu tek krajem sedamdesetih godina XIV vijeka. To je bilo vrijeme kada je u Srebiji, poslije bitke na Marici 1371., nastalo rasulo i kad je svaki velikas nastojao da prigrabi sto vise zemlje i vlasti za sebe. Banu Tvrtku pripao je veliki zemljisni prostor, od Tare na Drini, pa jugoistocno do Kleka (istocno od Rudog), zatim sve do Prijepolja i manastira Milesevo, te citavo Podrinje i istocni dio Huma. Stekavsi vlast nad velikim dijelom zemlje, Tvrtko se 1377.godine u Milesevu krunisa za kralja Bosne, Zete i primorja. Ubrzo u ratu Tvrtko zauzme Trebinje, Konavle i zupu Drazevice. Granica Bosne na jugoistoku tada se prosirila do izvora Pive I Morace, srednjeg toka Zete, ukljucujuci i manastir Ostrog, te na jug do Kotora. Kralj Tvrtko je 1381. Otpoceo da zida grad Sveti Stepan (Stefan) u Boki, kasnije nazvan Novi, pa onda Herceg-novi. Tvrtko zauzima Hrvatsku juzno od Velebita, u njoj postavlja svoga namjesnika da njom upravlja u njegovo ime, dodijelivsi mu uz to jaku vojsku pod zapovjednistvom bosanskog vojvode. I dalmatinski gradovi Split, Trogir, Sibenik, te otoci Brac, Hvar i Korcula su mu se, nakon izvjesnog opiranja, predali. Njegova kraljevina je bila velicine oko 80.000 km2, a BiH je zapremala povrsinu od 51.299 km2.
Za Tvrtka historicar Stanojevic tvrdi u svom djelu "Istorija srpskog naroda" na str. 124. "da je sa nacionalnog gledista veci vladar od cara Dusana." Tvrtko je biuo najinteligentniji I najsposobniji vladar koga je Bosna ikad imala. Bio je sposoban drzavnik i vojnik. Izgradio je mocnu vojsku, a poceo je da gradi i flotu. Uz to je imao i diplomatskog dara. Pridobijao je gradove i vlastelu povlasticama, a sve crkve je stitio i obilato darivao. Izgradio je veoma solidan sistem upravljanja. U Tvrtkovoj kraljevini prvi put su se od doselenja Slavena nasli u jednoj drzavnoj zajednici etnicki istovjetni narodi. Tada se ljudi nisu razlikovali po nacinalnostima, niti je takvih osjecaja bilo. Tvrtko je umro iznenada u 52.godini zivota, ostavivsi svojim nasljednicima teritorijalno, vojnicki i finansijski jaku drzavu.
Grabljivo Plemstvo
Poslije smrti Tvrtka i u Bosni su nastali, kao sto to uvijek biva nakon smrti mocnog vladara, sukobi i grabez vlastele oko podjele vlasti I teritorija. Oni su vise od pedeset godine (od 1391 do 1443) postavljali i skidali kraljeve prema svojim zeljama i interesima. U to vrijeme na bosanskom kraljevskom prijestolju izredalo se sedam kraljeva. Tvrka naslijedi njegov mladji brat Stjepan Dabisa (1391-1395). Iako je daleko zaostao iza svoga brata u svakom pogledu, ipak su prve dvije godine njegove vladavine prosle u miru. Hrvatski velikasi ne simpatisu veliku moc bosanskog kralja te pocnu suradjivati sa Sigismundom, madjarskim kraljem, protiv bosanskog kralja. Dabisa umre 1395., te bosanski bogumilski velikasi postave Dabisinu udovicu Jelenu uz podrsku najmocnijih velmoza: Hrvoja Vukcica, Sandalja Hranica I Pavla Radinovica. Ovi velikani od sad drze kormilo bosanske drzave u svojim rukama. Kralj madjarski Sigismund poduzima novi vojni pohod sa hrvatskim velikanima na Bosnu, da bi pokorio najmocnijeg bosanskog velmozu Hrvoja Vukcica. Oko njega se brzo okupi veliki dio plemica i naroda da dogovore o mogucnostima kako da se suprotstave ogromnoj madjarskoj vojsci. Hrvoje pozove Turke u pomoc i njihovom podrskom potpuno je razbijena madjarska vojska. Turci su se utvrdili u nekim uporistima izmedju rijeka Bosne i Drine. Tad je u Vrhbosni (sadasnjem Sarajevu) postavljena jaka turska posada i osnovan sandzak. Od vladavine Tvrtka II (1421-1443) stvarni gospodar Bosne bio je turski sultan. Tvrtko II je priznao sultanovu vrhovnu vlast i obevezao se na placanje danka od 25 hiljada dukata. Turci su se vec odranije usidrili u Srbiji, nakon pobjede na Kosovu juna 1389.godine, te je sam ishod bitke imao dalekoseznije posljedice ne samo po Srbiju nego I po cijelu istocnu Evropu. Tvrtko II je umro 1444., te bosanski velikasi izaberu za kralja Stjepana Tomasa (1444-1461). Za njegove vladavine Bosna je bila sva u rukama Bogumila. U tom duhu bio je odgojen I sam kralj Stjepan kao pravi I povuceni Bogumil. Da bi se mogao odrzati pred opasnoscu od Turaka, on trazi zastitu od Rima i Zapada. Papski izaslanik za Hrvatsku i Dalmaciju ubjedi ga da napusti bogumilstvo i predje na katolicku vjeru. Cak mu papa ponudi k krunu, samo da se prikloni katolickoj vjeri. Tomas odbi krunu, bojeci se revolta u zemlji, ali ipak pridje katolicizmu i dat toj vjeri velike povlastice od pape. Kako historicari kazu da je kralj tada napravio fatalnu gresku koja se je strasno osvetila Bosni, kao samostalnoj drzavi. On pocne otvoreno proganjati bogumile. To je rezultiralo masovnim progonom stanovnistva iz Bosne. Narod je bjezao na razne strane, a ponajvise u Hum pod zastitu vojvode Stjepana Kosace. Sad bogumili traze od sultana da povede rat protiv Bosne i da svrgne kralja nasilnika. Odnosi izmedju bosanskog kralja i velikog vojvode Stjepana Kosace poprimaju vrlo tragican obrt. Razlog treba traziti u Tomasevom postupku prema bogumili potaknutom od strane pape.
Vojvoda Stjepan ima velike neprilike u vlastitoj kuci. Bio je veseljak, volio zivot i lijepo drustvo, narocito drustvo lijepih zena. Druzio se sa italijanskim trgovcima, te ga upoznase sa florentinskom ljepoticom Ceciliom. Bio je zapanjen njenom ljepotom, iako je bio vec u poodmaklim godinama. On je doveo na dvor mladu florentinsku ljepoticu uprkos protesta njegove zene Jelene i sina Vladislava. Vojvodina zena i sin bjeze u Dubrovnik. Na njegov zahtjev da se izruce, Dubrovnik odbija to uciniti. Vojska vojvode Stjepana upada na dubrovacku teritoriju u toj tragicnoj epizodi humskih i dubrovackih odnosa, u koju se umijesa i Rim i Bosna. Godine 1451. Stvara se savez Dubrovnika i Bosne protiv humskog vojvode Stjepana Kosace, uprkos cinjenici da je bosanska kraljica bila kcerka vojvode Stjepana. Sukobi su trajali do 1453.godine kada je vojvoda Stjepan izvojevao pobjedu protiv neprijateljske vojske, predvodjene njegovim sinom Vladislavom. U ovome ratu dokazala se je prava moc Bogumila u Humu. Samo njihovom upornocu i pozrtvovanjem vojvoda Stjepan je mogao dobiti bitku. Odmah poslije toga Stjepan je dobio njemacku titulu "hercega" pa je po njoj i u narodu postao dobro poznat kao "Herceg Stjepan" a na osnovu te titule nazvana i cijela njegova oblast Hercegovina.
On je posljednji vladar tih oblasti koje su Turci za njegova zivota potpuno zauzeli. Moraju se napomenuti zenidbene veze srednjevjekovnih vladara i drugih velikana, sto se cesto pogresno tumaci. Nisu u u ono doba nacionalni osjecaji vodili vladajuce krugove, da dodju u susjedne zemlje. Borba je bila prvenstveno za vlast I opstanak a sve drugo je bilo sporedno. Hrvatski, srpski i bosanski velikasi udruzuju se sa svim i svakim u borbi za ocuvanje licne vlasti, pa makr to nekad znacilo i sukob sa vlastitim bratom ili sinom. Sad ih vidimo u savezu sa Madjarima, Venecijom, ili Osmanlijama, vec kako im interesu u datom momentu diktiraju. Govoriti o nekom nacionalnom osjecaju kod tih ljudi u onom smislu i znacenju kako mi to danas shvatamo, bilo bi pogresno. Ako je Hrvoju, Sandalju Hranicu, Marku Kralejvicu ili Ivanisu Nelipicu trebasla podrska neslavenskih sila u borbi protiv njihovih osobnih rodjaka, oni ni casa nebi oklijevali da tu pomoc zatraze. Srbi cesto i danas bacaju krivicu za sve svoje nedace i probleme na Turke, dakle muslimane, dok
zaboravljaju da je imperator Cantakuzen iztsocno carstva pozvao 1354. Godine Turke da ih odbrani protiv nadiruce Dusanove Srbije koja je htjela uzeti Konstantinopol. Bryer kaze u djelu "Vizantija i drevni istok" (New York, P.Hamlin, 1969, str. 21). I ovdje dolazi do izrazaja ona istina da u istoriji manje odlucuje sentiment, vise interes.
Kralj Stjepan Tomas umre iznenada, 10 jula 1461.godine, a naslijedi ga sin Stjepan Tomasevic (1461-1463), koji je jos snaznije preduzimao pogrom protiv Bogumila. U napadima i progonima protiv ovih (dobrih Bosnjaka) ucestvovali su ne samo Franjevci, nego i srpsko svestenstvo, kako pise S.Cirovic u historijskom djelu "Srednjovjekovne bosanske drzave". Bitka za duse dobrih Bosnjaka nije prestala sve do napada Turaka na Bosnu. Sa idejom ako se okruni kraljevskom krunom dobivenom iz Rima, smatrao je da
bi mogao okupiti narod oko sebe i dobiti jacu podrsku sa Zapada u borbi protiv Turaka. Poruka Stjepana Tomasevica papi Silvi sacuvana na latinskom jeziku jasno govori o ocajnom polozaju bosanskog kralja, koji prekida sa Turcima pod uticajem Zapada, a taj isti ga Zapad u najtezem casu ostavlja na cjedilu. Papa salje svoga legata u Bosnu sa krunom za bosanskog kralja Stjepana. Rano u novembru 1461.godine u crkvi Svete Marije u Jajcu pred sakupljenim plemstvom bude krunisan kraljevskom krunom. On je prvi iposljednji kralj koji je dobio krunu iz Rima, a nosio ju je jedva dvije godine. Tim cinom on je odmah odbacio placanje danka sultanu, a s tim je sebi izrekao smrtnu osudu.
Pad Bosne pod Tursku.
U proljece 1463. Krenula je prema Bosni preko Skoplja, Kosova i Sjenice velika osmanlijska vojska pod vodstvom sultana Mehmeda II "Fatiha". Pocetkom maja Turci su se spustili na Drinu a odatle ostrim marsom krenuli u unutrasnjost Bosne. Vec 19.maja 1463. Fatih s vojskom stize pod tvrdi Bobovac, cija se je posada pod zapovjednistvom vojvode Radaka predala bez borbe vec nakon 3 dana. Brz i neocekivan pad dobro utvrdjenog Bobovca izazva pometnje i obeshrabljenost posada u ostalim gradovima. Tako se odmah predalo Jajce u cijoj se blizini sultan privremeno utaborio. Kralj Stjepan Tomasevic sklonio se u Kljucu na Sani, gdje su sustigle osmanske prethodnice pod komandom Mahmut-pase. Nakon cetiri dana opsade predao se posljednji bosanski kralj sa svojim stricem Radivojem i drugom vlastelom i doveden pred sultana u Jajce. U nedoumici sta da s njim uradi, odluka bi donesena na osnovu hadisa po kojem "vjernik ne smije dozvoliti da ga iz iste rupe dva puta pecne zmija". Stjepan je prvi puta bio uhvacen u Smederevu 1459., kada mu je sultan oprostio i pustio ga sa zenom Jelenom. Ovaj put sultan odluci da ga, rukovodeci se spomenutim hadisom, pogubi. U julu 1465. Jaci osmanski odredi preduzeli su odlucnu ofanzivu protiv Hercegovine. Turska vojska, pod zapovjednistvom bosanskog namjesnika Isa-bega Isakovica vrlo brzo je zauzela najveci dio Hercegovine i prodrla do dubrovacke granice. Slijedece godine turska vojska zauzima Blagaj-staru hercegovu prijestonicu. Iste godine umro je herceg Stjepan a naslijedio ga je sin Vlatko. Posljednji dio hercegove zemlje u Bosni Osmanlije su osvojile 1482.godine. Padom Jajca 1463.godine nije bio osvojen cijeli prostor srednjovjekovne bosanske drzave. Osvajanje cijele Bosne je potrajalo je jos narednih 130 godina, a zavrseno je tek padom Bihaca pod tursku vlast 1592.godine. U tom razdoblju nestalo je socijalno-ekonomsko I politicko ustrojstvo srednjovjekovne bosanske drzave, te je uspostavljen osmanski sistem vlasti I privredne strukture. Utsvari, to je razdoblej najveceg uspona osmanskog carstva. Nakon Fatihovih osvajanja, za vladavine njegovog nasljednika Bajazita II, dolazi do teritorijalno-politickog ucvrscenja i velikog privrednog uspona carstva. Njegovi nasljednici Selim I, Sulejman Velicanstveni i Selim II su u razdoblju od 1512 do 1571 prakticno zaokruzili proces osmanskih osvajanja. U tom periodu osmanska drzava razvila se u veliku svjestku imperiju, tako da u XVI vijeku nije bilo nijednog pitanja u medjunarodnoj politici u cijem se rjesavanju moglo zaobici Osmanlije.
Beg Husrev, porijeklom Bosnjak, osvojio je vec 1522.godine Knin, Skradin i Slavoniju do Novske., a u Dalmaciji Klis i Vranu. Prosirena je turska vlast I na Ravne kotare, a od Like, Krbave i drugih osnovan je Licki sandzak.. Hrvatska je u ratovima bila skoro opustosena,. Zato su Turci u te krajeve doveli nekoliko hiljada novih srpskih porodica. Kninska krajina, Bukovica i Kotari su tada postali podrucja sa iskljucivo srpskim stanovnistvom. Poslije turske vlasti naselise nekoliko hiljada Srba na dalmatinsko-bosansko-hrvatsku tromedju, oko Srba i Knina uz Savu, Vrbas, Sanu, oko Grahova, Jajca i Tesnja i Prnjavora. Osvojenu Slavoniju Turci su naselili Srbima i Vlasima da omoguce ishranu pogranicnih turskih ceta, dok su bosanske muslimane naseljavali u gradovima, pa su oni ubrzo poprimili islamsko-orjentalni karakter. Istoricar Vladimir Corovic je u svom djelu "Istorija Jugoslavije" (Beograd, 1933) o znacenju ovih seoba napisao: "Mi smo se pod Turcima sirili, ne manje nago kao da smo imali najekspanzivniju svoju drzavu." U XVI vijeku naseljavalo se po Slavoniji muslimansko stanovnistvo iz Bosne, i to prilicno masovno. Najvazniji grad u Slavoniji bilo je Pozega, koja je bila sjediste Sandzaka. Drugi po znacenju grad bio je dobro utvrdjeni Osijek. Tu je sagradjen l566. Godine cuveni most koji je povezivao Slavoniju sa Ugarskom. Osijek je imao 7 dzamija a stanovnistvo je u procentu od oko 95% bilo muslimansko.
Lazna je tvrdnja da smo mi, ili Osmanlije sirili Islam ognjem i macem, kako neki historicari hoce da nas ocrne. To je posvjedocio, pored Vladimira Corovica, i profesor i istoricar Vjekoslav Skaric u djelu "Sirenje islama u Bosni I Hercegovini": "Da je Islam doista na taj nacin siren, zar bi bilo Krscanstva na balnkanskom polutoku. Sta je smetalo Turcima da poslije onog uzasnog sloma pravoslavaca u "Bitci pod Varnom", na Kosovu polju ili Mohackom polju, istrijebe pravoslavlje iz ovih krajeva. Nasuprot, Turci su zatekli na Balkanu oko jedan milion pravoslavaca, a kada su se povukli sa Balkana ostavili su sedam miliona." Naprotiv, nasi krscani, koji sebe hoce da prikazu uzorom svjetske tolerancije, istrijebili su Islam iz Like, Slavonije, Dalmacije i Srbije. Bogumili nisu prelazili na Islam silom, na sto je vec ranije uakazano.
Turci su imali obicaj ponuditi nemuslimanima da prime Islam. Iza ponude ostaje da svako slobodno odluci da li ce primiti ili odbiti. U tome nema nikakvog prisiljavanja, kako Kur`an kaze. Ali, za duse njihovih obicnih sljedbenika borili su se prvo pravoslavni I krscanski svescenici I franjevci. Osmanlije su pravoslavne stocare svuda za sobom vodili i naselili njima brojne dijelove Bosne i Hercegovine u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali cak nijednog manastira. Dakle, za vrijeme vladavine Osmanlija podignuti su brojni manastiri uz njihovu pomoc, kao na primjer: manastir Ozren, Tamna, Papraca, Vozuca, Mostanica, Gomionica, Liplje, Hrmalj, Zitomislic, Trebinski manastir 1508. U Sarajevu i Mostaru su sagradjene saborne crkve . u Slavoniji Pakra, Orahovica. U Dalmaciji je samo od 1524 do 1537.podignuto devet crkava i nekoliko manastira uz pomoc Turaka. Veci broj crkava i manastira u Fruskoj gori. Tu su Rankovac, Beocin, Sisatovac, Petrovica i Vrdnik. Cak je I u Budimu za vrijeme Turske sagradjen manastir Grabovac, pa "zasto se prikrivaju te cinjenice", pise Vladimir Corovic.
Podignut je spomenik palim borcima na Kosovu polju sa naslovom "za krst casni i slobodu zlatnu." Istina je das su Milos Obilic i braca Jugovici borili se za krst casni. Ali te njihove junaki nije trebalo slaviti u skolama gdje je bilo muslimanske djece i traziti od njih prilikom ispita da deklamuju kosovske pjesme. Zar se moglo od njih traziti da slave I velicaju one koji su se borili za krst casni? Nasuprot, nigdje se u udzbenicima nisu spominjali bosnjacko-muslimanski junaci kao: dzerzelez- Alija, Mujo i Halil Hrnjica,
Tankovic Osman, Tale Licanin i drugi, cije junastvo ne zaostaje za Markovim i Milosevim. Jest da su se oni borili protiv krsta i zato o njima nema nista u nasim skolskim citankama. Prilog za Orjentalnu filozofiju XV i XVI vijeka, Sarajevo, navodi da je dzerzelez Alija historijska licnost. Istakao se u akcijama protiv haranja Sarajeva od despote Grgurevica. Kult ovog proslavljenog gazije podupiran je i sa sluzbene strane. Po zauzecu Budima tamo je po zapovijedi sultana Sulejmana, bila podignuta tvrdjava u "gerz-Aljas" sa njegovim nadgrobnim spomenikom kenotaf, kao i jedna tekija, dok je na budimskoj kapiji, i to simbolicno okrenut prema Becu bio objesen buzdovan "gerz-Aljas-babe". U bosnjackoj se narodnoj epici najcesce slave mejdani i junacki podvizi brace Hrnjice Muje i Halila iz Kladuse. Uz njih je obavezno bio Tale-Licanin iz Orasca. Spominju se jos Murat i Omer. Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina. Poslije oceve smrti doselili su se u Kladusu u prilicno siromasnom stanju. Mujo Hrnjica je usred banjalucke carsije, gdje je isao nekim poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog uskockog (hajduckog) harambasu i nekoliko pripadnika uskoka. Za to njegovo junastvo saznao je tadasnji Ibrahim-pasa Memisbegovic, koji je u Velikoj Kladusi sagradio braci Hrnjica kuce I dao im agaluk, uz obavezu da cuvaju granice na Krajini. Od tada su Hrnujice cijelog zivota suzbijale uskocke upade, a istovremeno i sami cetovali po Ravnim Kotarima i Kordunu. O tome pripovijedaju razne epske pjesme. Replika pjesmarice stare oko 200 godina nalazi se u mojoj licnoj biblioteci a imam najeru pokloniti nasoj biblioteci. U Torontu. Turci nisu sprjecavali prepisivanje i stampanje crkvenih knjiga i drugih rukopisa, kao sto se to cuje i prepricava u javnim sredstvima informisanja (TV, radio, literature i stampe). Akademik i historicar Vladimir Corovic zabiljezio je da je u XVI vijeku prepisano preko 700 raznih biblijskih rukopisa. Turci su dozvolili da se jedna veca stamparija prenese iz Mletaka u Gorazde, 1519.godine, dok su stamparije radile u Gracanici 1539., Milesevu 1544, Beogradu 1552. i mnoge druge.
Srpska pravoslavna crkva je imala svoju potpunu samoupravu u vrijeme Turske. Ona je bivala i postavljala svoje patrijarhe i episkope. Obnovljena srpska pravoslavna crkva nije bila samo vjerska nego u isto vrijeme i politicka organizacija srpskog naroda. To istice Vladimir Corovic u svojoj Istoriji Jugoslavije na strani 312. Pod vlascu obnovljene pecke patrijarsije bio je ujedinjen, po prvi put u svojoj historiji cio srpski narod zahvaljujuci Osmanlijama, spominje Corovic. U to vrijeme desio se veliki pogrom u Spaniji, prognano vise od trimiliona jevreja. Preko Sjeverne Afrike Zidove su tada primale sve islamske zemlje a najvise Turska, a u samoj Bosni se naselilo preko 25 hiljada Jevreja. Osmanska drzava kao bliskoistocna sila koja je daleko prodrla na Balkan i u Evropu garantovala je pravoslavcima, katolicima i Jevrejima, kao zasticenim manjinama, zivot i imovinu u skladu sa temeljnim principima Islama. Uistinu, dopustala je da slobodno ispovijedaju vlastitu vjeru I vode nacin zivota kakav im odgovara. Ta zastita nemuslimana u islamskoj drzavi bila je znacajan cinilac vojnog uspjeha Osmanlija. Kod mnogih hronoloskih I historijskih zapisa prihvatanje Islama od Bogumila desilo se u jednom danu, masovno, odmah po padu Jajca. U tom predanju 36 hiljada bogumilskih porodica pohrlilo je kod jajca da se pokloni sultanu i prihvati Islam. Tu se odmah 30 hiljada za vojsku sposobnih Bosnjaka zaklelo Sulejmanu za janjicarske odrede.
Bitka Na Mohackom Pollju
Evo kako Safvet-beg Basagic opisuje bitku na Mohackom Polju u svojoj knjizi Bosna I Hercegovina na strani 27. i 28., te Mustafa Imamovic u djelu Historija Bosnjaka, strana 241. i 242. Sulejman Velicanstveni odluci da digne veliku vojsku na Budim (Budimpesta), te naredi Husrev-begu da pokupi bosansku i hercegovacku vojsku. Husrev-beg je tu
naredbu izvrsio, te 25. Ramazana 932. G. po H. (1529 n.e.) sa 20.000 konjanika predje preko Save prema Zemunu, gdje ga doceka Sulejman Velicanstvenio, pa se skupa uputise prema Mohacu. Turska i bosanska sila stigose 29.avgusta na Mohac. Brzo se zametnu bitka. Veliki vezir sa nekoliko hiljada svojih delija prvi navali na ugarske oklopnike, koje su vodili Palatin Peteni i biskup Tomari. Turci udare silno u srce ugarske vojske, a potom orkan od 40 hiljada bosanske i smederevske vojske munjevitom provalom potuce ugarsku vojsku. I sam ugarski kralj Ljudevit II ne zna se se sigurno kako je okoncao: da li se utopio bjezeci mohackim mocvarama ili je poginuo. Vec pocetkom septembra sultan Sulejman je taborovao pred Budimom, dok je vojska opsjedala grad u kojem se nalazila Ferdinadova posada. Nakon sest dana opsade, posada je predala tvrdjavu. Sulejman je izdao naredbu da noko ne smije dirnuti ni u cije dobro. Jos za vrijeme svecanosti na budimskom dvoru, Sulejman je sa vojskom nadirao prema Becu. Opsada utvrdjenog austrijskog glavnog grada pocela je sredinom augusta 1529.godine. Jurisi na grad smjenjivali su se jedan za drugim punih 18 dana. Turci su srusili nekoliko kula, te napravili ogromnu stetu u utvrdjenim gradskim zidinama. Posljednji juris je izvrsen bez zeljenog uspjeha negdje u sredini oktobra 1529. Godine, nakon cega je sultan naredio povlacenje. Cilj ovog Sulejmanovog pohoda nije bila opsada Beca nego da se Ferdinand navuce u bitku na otvorenom polju, ali do takve bitke nije doslo. U ovoj bici ucestvovala je i bosanska vojska koja je brojala oko 20 hiljada vojnika. U tom pohodu osvojeni su mnogi dijelovi utvrdjenih gradova u Ugarskoj, Stajerskoj i donoj I gornjoj Austriji. Ovaj pohod Sulejmana Velicanstvenog otvorio je povoljne uslove za mirovne pregovore, koje je zelio Ferdinand, nakon sto mu je zemlja uveliko opustosena. Po mirovnom ugovoru u Carigradu, koji je zakljucen pri koncu 1533., sultan je zadrzao Ugarsku, a Ferdinandu je priznato samo ono sto je tada stvarno kontrolisao.
Dosao kara-Mustafa-pasa da upravlja imperiojom u trenutku njene historijske prekretnice. On je doveo posljednji put Osmanlije prek kapiju Beca cije je moguce osvajanje otvaralo Osmanlijama puteve prema Zapadu I Evropi. Osmanska moc je konacno zaustavljena pred samim Becom, a kola su se okrenula strmoglavice i nikada vise trajnog oporavka. Bosnjaci su bili neposredni sudionici tog historijskog procesa. Francuzi da bi oslabili Habsburgovce kao svoje glavne suparnike u Evropi su uspjeli uvjeriti velikog vezira kara-Mustafu-pasu da zauzme Bec, sto njegovim predhodnicima nije poslo za rukom. Na proljece 1683. Vezir Mustafa-pasa Cuprilic (zvani kara-pasa) skupi veliku vojsku u Edinama, na pohod za Bec. Svakako, u toj velikoj vojsci morali su se naci Bosnjaci. Njih je vodio bosanski namjesnik Hizir-pasa. Sredinom jula pocela je opsada Beca, koja je trajala punih 60 dana. Iznurenim braniteljima tvrdjave prispjela je pomoc. Poljski kralj Sobietcki, na celu velike vojske od 70 hiljada ratnika, od kojih 26.500 konjanika, sa oko 145 topova. Na uzvisici Kahlenberg kod samogf Beca, u toj odlucujucoj bici, Sobietcki razbije turske snage, kojim je zapovjedao sam veliki vezir Mustafa-pasa Cuprilic. Vecina te razbijene turske vojske prikupila se u Budimu. Tri godine po neuspjehu osvajanja Beca, tj. juna 1686., izgubili su Turci Budim-najvazniji bosnjacki centar, sjeverno od rijeke Save. Sa Bosnjacima su se povlacili i Jevreji (Sefardi) prema Sarajevu. Rat se brzo prenio na granice Bosne. Austrijanci su bili veoma aktivni, narocito na frontu prema Bosni. U borbama na granicama Bosne narocito su se isticala dvojica katolickih (hrvatskih) svestenika, u funkciji hajduckih, uskockih cetovanja. To su Marko Mesic u Lici I Luka Ibriosimovic u Slavoniji. Oni su zapoceli prisilno pokrstavanje muslimana-Bosnjaka u tim predjelima. Svecenik Mesic je stekao takve zasluge da ga je papa naimenovao apostolskim poslanikom za Liku. Hiljade Bosnjaka je nestalo i silom pokrsteno, dok franjevacke arhive cuvaju podatke o njihovom pokrstavanju. To je uistinu bila cijena kojom je Austrija naplatila svoj mir sa turskom carevinom. Sarajlije se oglasavaju kod sultana da im pruzi pomoc jer su iscrpljeni stalnim slanjem vojske i novaca za ratove, te isticu da je dobar broj ljudi stradao od gladi i kuge. Stanovnistvo je obuzeto strahom, jer je veliko pomanjkanje hrani, municiji i novcu, pa i u vojnoj sili, a grad Sarajevo se nalazi u bijedi i nesposoban je za ratovanje. Din-dusmani su dobro obavijesteni, a grad moze vrlo lahko pasti i stradati.
Napad Austrije na Bosnu
Znajuci tu situaciju u Bosni, austrijski ferdmarsal, princ Eugen Savojski prikupi povecu vojsku, te sa hrvatskim banom u kooperaciji udari na Bihac, kljucno mjesto za daljnja osvajanja Bosne. Habzburska vojska od oko 130 hiljada ljudi, sa 32 topa, udari na Bihac 9.6.1697.godine. Nakon sto su tri sedmice uspjesno odolijevali opsadi, Bosnjaci su izasli iz tvrdjave i u otvorenom protivnapadu porazili neprijatelja i natjerali je u bezglavo bjezanje. Sad Eugen Savojski udari po drugom pravcu, predje Savu kod Broda, te skoro bez otpora osvoji Doboj, Maglaj i Zepce, te preko Vranduka spusti se u vec napustenu Zenicu. Krene potom na Kakanj, te ga popali, pa preko Visokog dodje pred Sarajevo. Za sam grad Savojski kaze da se nalazi na sirokom prostoru, te da ima 120 lijepih dzamija. Stanovnici grada su Bosnjaci i nesto Turaka. Svom silom Savojski navali na grad, pa vidje da se tvrdjava ne moze zauzeti, jer su se gradjani dobro spremili na otpor. On zapali donji grad. Za to vrijeme jurisnici su pljackali i silovali stanovnistvo grada. Posto je zima bila na pragu, princ Eugen je odmah sa vojskom i plijenom, te zarobljenicima krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljackao i palio sva bosnjacka imanja. Vec u pocetku novembra je presao Savu i napustio Bosnu. U domacim izvorima se vrlo malo govori o ovoj katastrofi Bosne i Sarajeva. Iz jedne poruke upucene sultanu vidi se da su u pozaru mnoge dzamije popaljene, a dobar dio njihovih imama i mujezina pobijeno.
Od Beckog rata pa nadalje, sve komsijske drzave i njihovi domaci pomagaci bore se da iskorijene muslimane Bosnjake iz ovih predjela. Sve se to to dogadja u vrijeme vjerske netrpeljivosti u krscanskoj, katolickoj Evropi. Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima u savremenom dobu leze u zelji balkanskih, prije svega srpskih, crnogorskih i hrvatskih vladajucih struktura da njihovom eksterminacijom stvore svoje-etnicki ciste teritorije. Pokolj Bosnjaka u C.Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Petrovica. Vladika je na Bozic 1702., na samo badnje vece, pred zoru, istrebio sve Bosnjake-muslimane u tim predjelima C.Gore. Dokazi o tome se zasnivaju na spisu samog vladike (Gorski Vijenac) u kojem on govori o izgonima muslimana. To nije prvi slucaj u evropskoj historiji da se pokolj i likvidacija vjerskih neistomisljenika vrsi na noc velikih krscanskih blagdana. Poznata je i sicilijanska vece pokolja 1282., te pariska vece pokolja kalvanista 1572. Crnogorska hajducija nije prestajala. Bosanski namjesnik Numan-pasa Cuprilovic i hercegovacki Becirbeg Cengic udarili su u ljeto 1714. Na Crnu Goru. Kada su stigli na Cetinje, vladika Danilo je pobjegao u Kotor pod mletacku zastitu. Ostali namjesnici dali su pasi uvjerenje da ce ostati mirni I pokorni. U povratku je Numan-pasa poveo preko 2000 Crnogoraca sa porodicama i naselio ih na slabo naseljenu glasinacku visoravan kod Sarajeva. U to vrijeme Osmanlije su osvojile na jugu Grcke Peliponez, a bitka na bosansko-dalmatinskom ratistu vodi se sa promjenjljivom srecom. Najteza bitka vodjena u u avgustu 1515. Kod Sinja, gdje su osmanlijske snage, pod komandom bosanskog vodje Mustafe-pase Celica pretrpile poraz. Od tog vremena se u sinju svake godine 14.augusta odrzava viteska igra zvana 'alka', kojom sinjani slave uspomenu na pobjedu nad Turcima. Takve igre i maskare, sjecanje na pobjede nad muslimanima susrecu se po cijeloj Evropi, od Spanije preko juga Italije do Dalmacije. To nigdje u muslimanskom svijetu takvih ratnickih igara nema. Poraz kod Sinja nije obeshrabrio Mustafa-pasu, koji je nakon kratkog predaha povratio dalmatinsku granicu. Povlaceci se, Dalmatinci (Mlecani) su minirali svoju najvecu tvrdjavu Gabelu u noci sredinom marta 1760. i pobjegli. Zadatak je dobio Osman-pasa Trenbinjac da je popravi, naseli i sacuva.
Rat sa Austrijom
U objavi rata austrijski car Karlo VI upucuje proglas bosanskim muslimanima, trazeci lojalno drzanje prema austrijskoj okupacionoj vojsci. U proglasu je stajalo da bosanski muslimani ("Turci") koji zele primiti krscanstvo mogu slobodno ostati na svom imanju, a oni koji to ne ucinu neka idu kod im se svidja. Kada je Rusija zaratila sa Turskom tada je na zapadne granice turskog carstva (na Bosnu) napala Austrija kao saveznik Rusije. Bilo je to 1737-1739. Austrijska vojska je bila pod komandom princa Josipa Hildbughouzera, a hrvatska vojska pod komandom hrvatkog bana. Bosansku vojsku predvodio je sposobni vojskovodja Ali-pasa Hecimovic, tadasnji vezir u Bosni. Austrijsko-hrvatska vojska otpoceja je operaciju na cetiri odvojena pravca. Plan je bio da istog dana njihove trupe predju bosansku granicu, te osvojiti zemlja bosanska po svaku cijenu.
1.Pukovnik Raunnach napada iz Like na Ostrovicu;
2.ban hrvatski Esterhazi udara pravcem prema Buzimu, a
3.pukovnih Halvasar napada na Ljesnicu kod Zvornika, dok
4.princ Hildburghauzen krenu sa glavnom silom prema Banjoj Luci. Prvi udari Raunach na
Ostrovicu i to 18. jula 1737. Razvi se ljuta bitka i Bosnjaci tesko porazise austrijsku i hrvatsku licku vojsku. Ban hrvatski Esterhazi pade pod tvrdim Buzimom.
Valvasarevi carevci iznenada navalise na Ljesnicu, opljackaju je i zarobe oko 400 zena I djece, onda zapale cijeli grad. Sad navalise na tvrdi Zvornik pa ga opsjednu. U bici prsa u prsa porazi Ahmed-pasa carevce, te zarobi vise oficira, vojnika, zaplijeni municije i raznog ratniog plijena.
Bitka kod Banje Luke.
Glavna sila kojom je zapovijedao princ Hildburghauzen sakupila se u Pakracu i blizoj okolini. Vec 15. Jula predjose Savu kod Gradiske a u Trn kod Banje Luke stignu 24. Jula.
Iz Trna krenu u dvije kolone i isti dan stignu pred Banju Luku. Austrijanci su uglavnom mirovali do 28.jula i za to su vrijeme iskopali rovove oko cijelog Donjeg Sehera. Nocu 28. Jula postavljene su dvije topovske baterije sa po 12 topova na Juznom brdu I otpoce granatiranje tvrdjave Kastel. Kako se ustanovilo da je razmak prevelik i da je s toga mjesta nemoguce ugroziti tvrdjavu, slijedece noci oni postavise dvije topovske baterije blize tvrdjavi. Tada je otvorena zestoka vatra na tvrdjavu, ali su banjalucani silovito odgovorili iz svojih topova po neprijateljskoj vojsci. Na travnickom polju skupila se bosanska vojska sa svih strana, s kojom je Ali-pasa krenuo preko Jajca i tu se susreo sa pobjednicima ostrovske bitke na celu sa Mehmedom Fidahicem, najazasluznijim sinom ponosne Bosne tih teskih dana. Kod Krmina presla je bosanska vojska preko Vrbasa neopazena od Austrijanaca, te preko Ljubaceva, Memica, Bastaha i Ponira stigla do Starcevice i spustila se sirokim putem na banjalucko polje 4.augusta. Vojska je bila rasporedjena ovako: Na desnom krilu bio je Mehmed-beg Fidahic sa krajiskim kapetanima, a na lijevom alajbezi iz cetvrtog sandzaka sa vojskom, dok je u centru bio Ali-pasa sa vojskom iz 32 kotara. Oko podne zapocne strasna bitka i nakon dva sata Bosnjaci izvojevase pobjedu. Do zalaska sunca bilo je pet jurisa, a kada je pao mrak Austrijanci su se poceli povlaciti istim putem kojim su I dosli. Strasna bitka je bila kod gradskog mosta. Dok su Bosnjaci prokrcili put do tvrdjave Kastel, gazeci preko stotina mrtvih austrijskih vojnika.
U dnevniku princa Hildburghauzena zabiljezeno je da je vidjeno kako se po pet austrijskih vojnika hvata za rep jednog konj nebi li nasli spas na drugoj obali Vrbasa. Smatra se da se rijeci utopilo oko 1000 austrijskih vojnika. U prvom su jurisu poginula tri konja pod Fidahicem, a on-ranjen gologlav i sa isukanom sabljom zaletio se medju neprijatelje i sa laksim ranama uspio se vratiti nazad. Ali-pasa mu zamota ranu, dade mu svoga konja i dolamu, pa se on opet stavi na celo svoga krila. Samo takvim junastvom-kaze Basagic-Bosnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Prema sluzbenom austrijskom izvjestaju naslo je smrt na bojistu 6000 vojnika, dva pukovnika, jedan major, dva konjicka kapetana, dva baterijska kapetana, dva porucnika, ranjena tri kapetana i tri porucnika. Austrijanci su ostavili na ratistu 12 topova, tri lumbarde, 2300 satora i baraka, 15 hiljada bureta baruta, vise stotina sablji, velik broj volova i druge stoke i dobar broj vojske je zarobljen. Bosnjaci su tjerali austrijsku vojsku 3 dana, dok je ona preko Gradiske uzmicala prema Hrvatskoj. Historicar (Zagrepcanin) iz tog vremena po imenu Smiciglas pise u svom djelu Povijest Hrvatske, Zagreb 1879, na strani 310. Da je Hildsburgauzen potukao Turke kod Banje Luke a onda se povukao. Dok su ove borbe vodjene u Bosni, austrijska vojska je vodila ofanzivu na Nisu, Krusevcu i Novom Pazaru. Ali, kad su Austrijanci dozivjeli poraz kod Vidina u Bugarskoj, demoralisana vojska je bjezala sjeverno prema Dunavu. Turci su ih stigli kod Grocke (blizu Beograda) 23.jula 1738. i potpuno ih razbili. Austrija je bila prinudjena da sklopi mir I napusti podrucja ispod Save i Dunava, ukljucujuci i Beograd. Ove pobjede bosanske vojske, potpomognute u zavrsnom dijelu rata jedinicama iz Turske, spadaju medju najvaznije dogadjaja u historiji Bosne za turske uprave, jer su sprijecile Austriju da jos tada pokori Bosnu, a uz to su jos podigle ratoborni dih Bosnjaka. Ovo je toliko vazno da je trebalo da se trebalo slaviti i u skolske udzbenike uvesti. Tako nesto ne bi propustili ni pravoslavci ni katolici. Ova pobjeda je utoliko veca sto je izvojevana potpuno neovisno od Turaka, pametnom strategijom i herojstvom Bosnjaka. Da vocstvo Bosnjaka nije motivisalo I mobiliziralo sve sto je bilo sposobno za odbranu, bila bi to propast za Bosnu i njeno stanovnistvo. Poslije ovog rata Bosnom je vladao najduzi period mira u njenoj visevjekovnoj historiji, skoro 50 godina, ako se uzmu neke provale i napadi hrvatskih uskoka na neke pogranicne gradove. Hrvatski uskoci oko Kupe i Korane dodju nocu pod Ostrozac, i pod okriljem mraka pomocu ljestvi nekoliko ih pokusa da udju u grad i otvore kapiju, da bi cete usle I napravile pokolj ostrozackih muslimana. Slucajno jedna zena primjeti neprijatelje, pa obavijesti kapetana Besirovica o slucaju. On hicem iz puske probudi Bosnjake, a iznenadjeni Hrvati se bezumno dadose u bijeg.
Dubicki Rat.
Nakon pedeset godina spornog mira I unutrasnjih previranja, te privredne I drustvene stagnacije, izbio je rat izmedju Austrije i Turske 1788. Austrija je vrsila pripreme za novi pokusaj osvajanja Bosne, slanjem agenata koji su prikupljali podatke vojnog karaktera.
Austrijski agenti su imali podrsku franjevackog biskupa iz Kreseva fra Augustina Botes-Okica. Objavom rata car Josip II uputio je poruku bosanskom stanovnistvu da mu jamci punu slobodu ukoliko se mirno preda. Cim je primila nepovoljan odgovor, Austrija je odmah uputila armiju prema Bosni. Uputila je dva korpusa ukupne sa 51 hiljadu vojnika, te hrvatskih od 39 hiljada vojnika. Prostor od dalmatinske granice, tj. od mora pa do Dubice, pokrivao je hrvatski korpus sa spomenutim brojem vojnika. Od Gradiske do Sapca postavljen je slavonski korpus od 12 hiljada vojnika, a kod Beograda dodatne snage koje su djelovale prema jugu Srbije. Bosansku vojsku su uglavnom sacinjavali
Bosnjaci-muslimani sa neznatnim ucescem Turaka. Turska je u maju 1788. Preko Sarajeva za Krajinu poslala 300 tovara municije. Glavne borbe su se vodile oko Dubice. Stoga je ovaj rat ostao poznat kao Dubicki rat. Za tri godine ratovanja austrijska vojska je pod komandom cuvenog feldmarsala Gideona Ernsta uspjela samo da zauzme tvrdjavicu Dresnik, te Dubicu, Novu Gradisku i Cetingrad. Za ferdmarsala Gideona je nepojmljivo kako su tako tvrdi ti bosanski gradici i kako se Bosnjaci u njima herojski brane, te sa kakvom lahkocom se znaju ponovo usanciti kada im se probije jedna linija. On im je za to odao najveca priznanja. Kada se ferdmarsal neobavljena posla u Bosni pridruzio slavonskom korpusu sa nadom u bolju ratnu srecu. Nekog veceg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji. Osvojili su Sabac, a na slozenoj operaciji opkoljavanja i opsade Beograda su potrosili cijelu prvu polovinu ovog vojnog pohoda. Austrija se u Srbiji oslanjala najvise na srpske cete koje su hajdukovale bez uspjeha. Sad se vec ukazivalo da od dalekoseznog austrijskog projekta nece nista biti. Rusenju turskog carstva Isuprotstavila se Engleska i Pruska. U isto vrijeme je izbila Francuska revolucija 14.07. 1789., koja je strasno uzdrmala feudalnu Evropu. Tako je doslo do mirovnih pregovora, sto je rezultiralo mirom izmedju Austrije i Turske u Svistovu kod Beograda, koji je potvrdio uspostavu granica prema predratnom stanju, a prema istom ugovoru Bosni je Austrija vratila Dubicu i Gradisku, a zadrzala Cetingrad. Ostrozacki kapetan Hasan-beg Besirevic je vec u proljece slijedece godine napao Cetingrad i oslobodio ga. Od tada se granica Bosne prema Austriji nije mijenjala sve do Berlinskog kongresa 1878.
Napoleon (1769-1821)
Za vrijeme Napoleona Austrija vodi rat sa Francuskom. U aprilu 1809. Njene snage napadaju Bavariju, koju je Napoleon 1805. osvojio od Njemacke. Austrija se nadala da ce pokrenuti cijelu Njemacku protiv Francuske. Napoleon pozove trupe iz Spanije te zauzme Bec 12.maja 1809. Beckim mirom Napoleon Bonaparte dobi ilirske provincije od Austrije. Vec 1910. Napoleon je u zenitu svoje moci. Pored nekih promasaja u Spaniji i Portugalu, smatrao se tadasnjim sharlemagne (sarlmejnom Evrope). Rastao se savojom prvom zenom Zozefinom koju je jako volio, ali je bila nerotkinja. Ozeni se nadvojvotkinjom Meri Luis, kcerkom austrijskog vladara Francisa, koja mu je rodila sina 1811. Ruski car Aleksandar nije postivao odredbe Tilsitskog ugovora. Prethodno su dva vladara podijelila podrucje Evrope. Napoleonu je priapala zapadna a Aleksandru istocna polovica. Sigurno obecanje Rusije da ce napasti kopnom Britansku Indiju i osloboditi je od Engleza nije izvrseno. Napoleon se osjetio prevarenim, pa je skupio svoju vojsku kod Varsave u Poljskoj da napadne Rusiju. To je bila najveca armija koju je Evropa ikada vidjela. Ona je brojala 612 hiljada vojnika iz skoro svih krajeva zapadne Evrope. Napoleon je predpostavio da mu nece biti potrebno vise od mjesec dana da osvoji Rusiju. Ruska armija brojala je 118 hiljada vojnika, te se odmah povukla pred nadmocnom Napoleonovom silom. Ruski komandant armije Kutuzov odluci da brani Moskvu (Borodinskom bitkom septembra 7., 1812.g). U okrsaju Rusi se povukose preko rijeke Nare. Napoleon udje u praznu Moskvu koja je bila sva u plamenu. Sad napoleon trazi pregovore sa Rusima, koji to odbiju. Cekajuci skoro mjesec dana na odgovor koga nije bilo, Napoleon se poce povlaciti iz bojazni od zime, opasnosti od nestasice hrane za vojsku i 300 hiljada konja.
Novembra 1812. Pade veliki snijeg a temperatura se spusti ispod 40 stepeni. Povlaceci se u grad Smolensk, nastade ogromna oskudica hrane, te bolest zavlada kod vojske. Tu je Napoleon pretrpio najveci gubitak vojske. Stalnim zasjedama i napadima ruskih jedinica bi otezano povlacenje vec dobro icrpljene Napoleonove armije. Napoleon je stigao u Pariz 18.decembra, prije saznanja Evrope za njegov poraz. Proracunato je da se od 620 hiljada vojnika koje je poveo na Rusio vratilo
samo 120 hiljada. Ruski gubici su bili 200 hiljada mrtvih i 150 hiljada ranjenih. Po povratku u Pariz Napoleon je uspostavio diktaturu. Uveo je nove takse a ubrzo poceo i novu moblizaciju vojske. Cijela Evropa je bila nezadovoljna Napoleonovim rezimom, a nezadovoljstvo je rapidno raslo i u samoj Francuskoj. Austrija u to vrijeme izjavi rat Francuskoj, a ubrzo joj se pridruzise sve evropske drzave. Najveci poraz Napoleonu bijase bitka za Lajpcig poznata kao "Bitka nacija" (oktobra 16-19., 1813.). Francuska armija je bila rasturena u male grupice. U januaru 1814. Francuska je napadnuta sa svih strana od Austrije i njenih saveznika. Vec 30. Marta saveznici su stigli do kapija Pariza. Napoleonovi marsali uspjeli su da ubijede Napoleona da abdicira, pa se on povuce 6.aprila. Saveznici ga poslase u zatocenistvo na ostrvo Elbu na Mediteranu. Tu je Napoleon bio dobro informisan o situaciji na kontinentu. U 45.godini pun snage, sposobnosti i nadarenosti nije se mogao lahko pomiriti sa sudbinom poraza. Iznenada odluci da se vrati, pa je vec 20. Marta 1815.bio u Parizu. Ponovo je uzeo vlast, usvajajuci duh revolucije. Na plebiscitu je dobio nesto vise glasova od kralja. Odnah je to iskoristio I sakupio armmiju da se suprotstavi saveznickim evropskim trupama koje su vec opsijedale granice Francuske u znak nezadovoljstvo ponovnim Napoleonovim preuzimanjem vlasti. U ratu do kojeg je doslo, Napoleon porazi Belgijance i Pruse kod Lignya juna 16. 1850., dva dana kasnije, kod Waterlooa udje u bitku sa Englezima. Zametnu se strasna bitka. Napoleon je bio na domaku pobjede, kad se pojavise Prusi na celu sa Bluscerom kao pojacanje Britancima. Sreca se okrenu na drugu stranu, pa uprkos herojskoj borbi stare Napoleonove garde on izgubi bitku. U Parizu on abdicira u korist svog sina Napoleona II 22. Juna 1815. Po svaku cijenu htio je da otplovi za Ameriku, ali Englesi to sprijecise. Saveznici su se slozise da ga posalju na ostrvo Svetu Helenu kao zatocenika. Slobodno se mogao kretati, ali uz politickog cuvara. Citao je i pisao memmoare, slusao klasicnu muziku, citao engleske novine, kartao se, a narocito je volio citati orjentalnu filozofiju Islama. U Egiptu je izjavio da je zelio primiti Islam, jer je to religija buducnosti. Napoleon je pokazao prve znakove bolesti 1817. Izgledao je kao da ima cir ili rak na stomaku. Bolest se rapidno pogorsala pocetkom 1821. Te ga oborila na postelju. Maja 5 su se cule njegove zadnje rijeci koje je s mukom sapatom izgovorio: "Boze, daj da moj sin bude lider armije!" Umro je istog dana, 5. Maja 1821 u 5:45 p.m., sa nepunih 52 godine zivota. Sahranjen je u Rupert Valley. Nadgrobni spomenik nije nosio njegovo ime, nego samo rijeci: "CI-(Ovdje lezi). Napoleon je ostavio trajne institucije, cvrste mase, na cemu je moderna Francuska zasnovana. Administrativni sistem policije "decode Napoleon", sudski sistem, finansijski sistem, univerzitete i vojne akademije. Ostavio trajni utisak na istoriju Francuske i Evrope.
Borba za nezavisnost od Osmanlija.
Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja I ponos Bosnjaka. Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulum vlasti nad domacim stanovnistvom sve vise se pokazivalo uzrokom nezadovoljstva i nemira. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namajesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti na nacionalnoj bazi. Bosnjace traze sve vise da smanje utjecaj turske vlasti i da o sudbini Bosni licno vise odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa cesto salju vezire i izaslanike, kao Dzelaliju, Abdurahmana I druge, koji su u pokusajima da uguse bune smakli najvece bosanske sinove.
Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja i ponos Bosnjaka.
Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulumi vlasti nad domacim stanovnistvo dovode do sve izrazajnijeg nezadovoljstva naroda. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namjesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do nemira i sve otvorenijih sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti. Bosnjaci nastoje umanjiti utjecaj turske vlasti nastojeci da o sudbini Bosne sami odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa salju vezire i izaslanike kao Dzelaliju, Abdurahmana da uguse bune i ustanke. U tim krvavim kaznjenickim mjerama turci ubijaju najvece bosanske sinove. Sam Dzelalija je pogubio preko 300 bosanskih velikana, medju njima i glasovitog Ilhamiju.
Od 1850 do 1852 zloglasni poturceni Licanin Mica Latas poznatiji kao Omer-pasa Latas, postavljen je za zadatkom da skrsi otpor bosnjaka. Svojom surovoscu i potocima krvi pobijenih bosnjaka slomio je otpor, ali i snagu Bosne cime je svjesno ili nesvjesno pripremio njen pad pod austrijsku vlast. Kulminaciju bosnjacke borbe protiv Osmanlija predstavlja ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradascevic, zvani "Zmaj od Bosne". Tada su Bosnjaci pod njegovim vocstvom po prvi put jasno postavili zahtjev za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Bosanski vezir Ali-Namik Moralija pokusao je pocetkom 1831 godine privoliti bosanske velikane na poslusnost i prihvatanje novih turskih reformi. Bosnjacki kapetani i vodje su se sastali u Tuzli, i tu izabrali za svog vodju kapetana Huseina Gradascevica. Dogovorili su se da odbace reforme, da se odupru posebnom uvodenju poreza i prikupljanju nove vojske, te ustupanju podrinjske nahije Srbiji. Tu nahiju je drzao proslavljeni bosnjacki junak Fidahic. Izborom Husein-kapetana nisu bile zadovoljne sve vodje u Bosni a narocito Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic iz Hercegovine.
Bosna je bila jace pogodjena reformama nego Hercegovina. U njoj je bilo vise vojnicko-politickog plemstva, janjicara i vezira, te je bila i bogatija nego Hercegovina. To je dovelo i do politicke prevlasti, pa je Bosna uvijek bila ta koja je odredjivala politicki pravac pasaluka.
Gradascevic sa svojim pristalicama krene na put prema vezirskom Travniku da se obracuna sa Namik-pasom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se utvrdi u gradu, ali Husein-kapetan potpuno razbi njegove branioce, a Namik-pasa se preda da bi spasio glavu. Bosnjaci stavise pod oruzje 25 hiljada vojnika, te 13 aprila 1813. krenuse iz Travnika. U Busovaci im se pridruzi jos vojnika, pa se odatle zajedno uputise prema Kaceniku u Kosovu. Turska vojska je brojala 21 hiljadu vojnika pod velikim vezirom Mehmedom Resid-pasom. U velikoj bici 18.aprila 1821, Bosnjaci izadjose kao pobjednici. Resid-pasa pobjeze prema Skoplju ostavivsi topove i velik ratni plijen.
Bosnjaci ne umjese iskoristiti sjajnu pobjedu. Husein se pokaza vecim vojnikom nego politicarom. Resid-pasa ga prevari, obecavsi da ce mu omoguciti “ferman o autonomiji” i postaviti ga za vezira, samo ako se sa vojskom vrati kuci. Husejin-kapetan tom obecanju nasjede, ne trazeci nikakvu pismenu garanciju. Sa velikim slavljem Husejin je docekan u Sarajevu. Poslije kraceg zadrzavanja, otpracen je u Travnik gdje je poceo upravljati. Ferman o imenovanju nije stizao, kako mu je obecao veliki turski vezir. Osam mjeseci Husejin-kapetan je bio vezir Bosne. Narod ga je zvao "Zmaj od Bosne", a on se potpisivao kao "Husein-pasa".
Njegov pecat, narucen iz Skoplja, je izgledao ovako:
U sredini je stajalo “Uzdam se u Velikog Stvoritelja; Rob mu Husein." Na krajnjim rubovima kruznice u sedam polja stajalo je: "pomoc je od Boga i pobjeda skora; obraduj vjernika; Bog nam je dosta, on je nas Upravitelj, Gospodar i Zastitnik; Nema snage osim Boga Velikoga."
Ispod spomenutih sedam polja je sedam uzvika: "O Ponosni, o Slavni, o Mocni, o Darazljivi, o Milosni, o Pokrovitelju I Oprosnice!"
Vrlo je znacajno spomenuti kako se u toj situaciji ponasao srpski knez Milos Obrenovic. On ocito nije bio pasivan. Cak je prije bitke savjetovao Bosnjake da se okane bune, te tvrdio da ce ih on izmiriti sa sultanom. Kada to nije urodilo plodom, Obrenovic je i prijetio kapetanu Gradascevicu…
4.jula 1832. u drustvu sa Fidahicem, Mujagom Zlatarevicem i mnogim svojim vjernim pristasama Husein Kapetan Gradascevic zapoce posljednju bitku pred zidinama Sarajeva. Rame uz rame borise se ovi velikani. Cak osam konja poginu pod "Zmajem od Bosne". Turska vojska Kara Mahmud-pase uznemirise se pred bosnjackim naletima i kad poraz turaka bi na pomolu, stigose im u pomoc Hercegovci Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic sa svijezim snagama. To i odluci o krajnjem ishodu borbe koja se zavrsi porazom Huseina-kapetan-Gradascevica .
Nakon poraza, Gradascevic je sa vojskom krenuo u pravcu svog Gradacca. Tamo se nije dugo zadrzavao, jer je Kara Mahmut poslao za njim potjeru. Rano u zoru 15. Juna, Gradascevic predje rijeku Savu kod Zupanje na tlo Slavonije. Vjerovao je da ce ga Austrijanci prihvatiti kao vezira, ali se u tom prevario. Austrijanci su mu konfiskovali sve sto je sa sobom imao. Trazio je da ga upute caru Franji u Bec, ali je od kneza Metternicka dobio samo pismeno obavjestenje da se licno obrati sultanu s molbom za pomilovanje, a da ce se car Franjo za njega licno zauzeti. Austrijski poslanik u Carigradu je javio da je Turska pristala da pomiluje Husejin-kapetana. U oktobru je stigao ferman kojim je Gradascevicu i Fidahicu dozvoljeno preci u Tursku ili Austriju, ali ne i da ostanu u Bosni. Sve njihove pristalice su mogle ostati u Bosni.
Tek nakon dugog kolebanja, Gradascevic i Fidahic preselise u Tursku. Bilo je to u decembru 1832. Sultan ponudi Gradascevicu visoki cin upravitelja nad nizamom, ali Husein odbi, pa zato, zajedno sa Fidahicem, biva prognan u Trapezund. Umro je, u Carigradu prije nego je odluka o progonu mogla biti realizovana. Desilo se to kad mu je pozlilo, dok je uzimao abdest. Pokopan je na Ejjubu 30.jula 1833. Za mezar mu se i danas zna. On je bio posljednji kapetan Gradacca. Evo kako su "Zmaja od Bosne" opisali oni koji su ga znali.
Kad je umro bilo mu je 30 godina, bio je osrednjeg stasa, blagog i donekle sumornog pogleda. U osmjehu su mu se skladno mijesale radosti tuga. Njegove krupne oci su bile zasvodjene gustim ukrstenim obrvama. Bjelina njegove koze ukazivala je uistinu dzurdzijanski tip njegove majke. Bio je to vjecito ponosni Bosnjak. Jedva bi se moglo vjerovati da se pod ovim naoko ne bas jakim nego prije njeznim tjelesnim stasom mogla sakrivati takva licnost. Vojnicka mudrost, velika upornost, a narocito licna hrabrost bile su njegove odlike.
Iskren i marljiv musliman "on je brizljivo vrsio odredbe svoje vjere i propise Kur`ana. Nizasto na svijetu ne bi on propustio svoj namaz (dnevnu molitvu)." Cesto ga se moglo I na duznosti cuti kako u sebi uci Kur`an. Uzdrzavao se alkoholnih pica, zabranjenih Kur`anom. Umro je u cvijetu mladosti, a bio je najznamenitija licnost svoga doba medju Bosnjacima.
Franjevacki hronicar fra-Jako Baltic pise da se vezir Husejin-Kapeten- Gradascevic “prema krscanima cinjase pravedan”. Ali osvrnimo na tretman"Zmaja od Bosne" u bivsoj jugoslavenskoj historiografiji. Ovaj oslobodilacki pokret minimiziran je i omalovazavan. Predstavljan je i kao beznacajna "buna", Da se u ovom slucaju nije radilo herojstvu bosnjackog naroda, vjerovatno bi se ovaj pokret velicao kao ustanak protiv osmanlijskog carstva. Zar se moze govoriti o “buni”, ako nekom podje za rukom da podigne i stavi pod oruzje 25 hiljada ljudi i tom vojskom porazi tursku vojsku. Ocigledno radi se o manipulacijama historijskim faktima koje nisu novina na ovom tlu, posebno kad je potrebno umanjiti bosnjacki historijski i kulturni identitet.
U vrijeme herojske borbe Husein-Kapetena-Gradascevica i cijelog bosnjackog naroda za autonomiju, Srbija je 1830. dobila status vazalne autonomne knezevine u okviru Osmanskog carstva. U periodu od 1830 do 1867. Srbijaanci su izvrsili masovne zlocine nad bosnjackim muslimanima. Pobijeni su ili protjerani svi muslimani iz Beograda, Uzica, Sapca, Smedereva, Kladova, Loznice, Valjeva, Pozege, Cacka, Saokola i drugih mjesta.
Oduzeto im je preko milion hektara obradive zemlje, 100 hiljada zgrada i oko 300 hiljada grla stoke. Unisteno je oko 600 dzamija. Protjerani su najvecim dijelom naseljeni u Bosni. Negdje oko1876. Godine u Srbiji na podrucju juzne Srbije: Nisa, Vranja, Pirota, Prokuplja, Toplica i drugih gradova, muslimansko stanovnistvo klano, silovano pljackano ili prisilno prevodjeno u pravoslavlje.
Poznati srpski politicar i historicar Stojan Novakovic pise da se od 1804. godine u Srbiji vrsi generalno istrijebljavnje muslimana i naroda neslavenskog etnickog porijekla. Dr. Jelenic, historicar, pise u svome djelu "Kultura i bosanski franjevci" (na strani 207): “…. Fra-Ante Knezevica, franjevac i historicar, kojega je biskup Strosmajer poslao 1869. u Beograd da kod srpske vlade vidi kako bi se Bosna I Hercegovina oslobodila od Turaka, razgovarao jesa tadasnjim srpskim kraljevskim namjesnikom Blaznjavcem, koji mu je obecao pomoc srpske vlade za oslobodjenje Bosne. Namjesnik je savjetovao da krscanska raja podigne ustanak u Bosni i da odmah, na pocetku, daju proglas muslimanima da se prekrste ili sele, a ako ne prihvate ni jedno, onda preostaje da se isijeku." Fra-Ante nije pristao na pokolj muslimana, na sto mu je Blaznjavac odgovorio: "Ne verujte im, muslimani su pasije vere i dok budu u toj pasijoj veri, vi nikada mira imati necete. i mi smo ih morali istrebiti iz Srbije, jer nisu bili zahvalni na dobrima koja smo im ukazali."
Historicar Stojan Novakovic u svom djelu "Ustanak na dahije" na strani 194. Kaze: "U Karadzordzevoj je vojci bilo muslimana, medju njima i dvojica hodza. Kada je Karadordzeva vojska pocela paliti muslimanske svetinje u Karanovcu (sadasnje Kraljevo) hodze su stale pred dzamiju i molile da je postede. Karadzordze je na to prividno pristao, ali poslije ipak poslao nekoliko vonika da dzamiju zapale.
Agrarno pravo i odnosi za turske vladavine
Agrarno pravo, Safarski zakon, utvrdjen je za svakih sest sandzaka Bosanskog vilajeta. Po toj naredbi, posjednik zemljista je vlasnik koji to zemljiste moze uz saglasnost drzave prodati, zamijeniti, ili ostaviti svojim nasljednicima. Lice koje zemlju drzi pod zakup nema vlasnicko pravo na istu, a njegov zakup ima nasljedni karakter. Posjednik ga ne moze
ukloniti sa zemlje koju drzi i obradjuje, osim ako zakupnik (kmet) trajno zanemari zemlju, te odbije bez razloga da placa zakupninu i ne pokazuje znakove ikakvog poboljsanja, sto se sve mora sudski dokazati. Medjusobnim pismenim ugovorom regulise se odredjeno vrijeme zakupa. Ako bi zakupnik ili kmet napustio zemlju prije nego sto je zavrsena sjetva, morao bi nadoknaditi posjedniku svu proisteklu stetu.
Kmet ima prioritet kupovine zemlje, ukoliko vlasnik odluci da proda zemlju. Bilo kakva gradnja na zemlji. Bilo kakve gradnje na zemlji posjednik moze da izvodi uz informisanje kmeta. Ako je kmet napravio neku zgradu ili zasadio voce, te napusta zemlju, vlasnik je obavezan da mu isplanu naknadu. Zemljoposjednik ne smije kmeta koristiti za bilo kakve svoije radove ili projekte, niti ga smije istjerati iz kuce da bi se sam naselio. Ovaj zakon ostao je pravno na snazi u BiH sve do austrijske uprave.
Austriska okupacija BiH 1878 I aneksija na sjednici Berlinskog Kongresa 1878. dat je na debatu clan 14 San-Stefanskog ugovora. Ovaj clan se odnosio na prijedlog engleskih delegata da se Austrougarskoj povjeri mandat uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog osim Turske, koja se suprotstavila, tvrdeci da i sami Bosnjaci traze da ostanu pod Turskom. Njemacka i Engleska su izvrsile velike pritisak na turske delegate da prihvate odluku Kongresa. Vec u pocetku jula turska vlada je prisla ozbiljno razmatrati ovaj slucaj. Austro-ugarska je potpisala mandat, uz privolu Turske, da moze okupirati i upravljati Bosnom, te ta prava Bosnjaka nece pretrpjeti povrede faktom okupacije, a da ce se okupacija smatrati privremenom.
Vlada BiH kao prvi akt odbacila je diktat i odluku velikih evropskih sila o davanju mandata Austro-ugarskoj o okupaciji BiH, i izdala odluku da ce voditi rat za odbranu zemlje. Berlinskim ugovorom su izmijenjene samo jugoistocne granice BiH prema Crnoj Gori. Srbija je dobila Mali Zvornik i nezavisnost. U Novopazarskom Sandzaku, koji je razdvajao Srbiju od Crne Gore, ostala je i dalje turska uprava do 1912. godine tj. do izbijanja Prvog Balkanskog rata. Vlada Austrije je uvjeravala velike sile da ce joj biti potrebna samo jedna pleh-glazbena ceta za realizaciju odluke Berlinskog kongresa. Umjesdto cete, medjutim, Franjo Josip je na kraju za slamanje otpora Bosnjaka morao angazovati armiju od oko 300 hiljada vojnika, prema 93 hiljade iskljucivo bosansko-muslimanske vojske.
Dok su Bosnjaci vrsili ubrzane pripreme za oruzani otpor, vec iz Bosanske Gradisce, Broda, Samca, Kostajnice, Vrgorca i Imotske, Austrijske cete su upale u Bosnu. Glavno-komandujuci general okupacionih trupa Josip Filipovic obratio se stanovnistvu BiH jednim proglasom u ime cara, isticuci da Austro-ugarska vojska dolazi uz saglasnost evropskih sila i samog sultana. Carska vojska je naisla na silan otpor Bosnjaka u skoro svim krajevima BiH. Nakon tromjesecne borbe izbaceno je iz stroja preko 20 hiljada vojnika i oficira iz austrijske vojske, uz veliki broj ranjenih.
Bosanska muslimanska vojska je stvorila velik broj dobrih boraca i komandanata, medju kojima se posebno isticu Muhammed Hadzijamakovic, Mehmed Semsekadic cuveni komandant iz Plevalja, te Hadzi Lojo kao glavna licnost sarajevskog otpora protiv okupacije. Tako snazan otpor i veliki gubici austrijske vojske izazvali su gnjev generala Filipovica, koji je brutalno postupio, naredivsi da se iz vojnih bolnica izbace svi ranjeni borci. Austrtijska vlada je pozvala generala Filipovica, koji je optuzen za zlocine nad bosanskim stanovnistvom. Za vrijeme Filipovica vojska je hvatala prolaznike na ulicama, osobito muslimane, i proglasavala ih zarobljenicima. U kratkom vremenu samo u Sarajevu uhapseno preko 1.600 nevinih ljudi i nasilno odvedeno u logor Olomuyc u Austriji. Od sto dzamija srusene su u toku rata.
General Filipovic nije nastupao samo kao vojnik, nego istodobno i kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Intelektualci u Hrvatskoj su se zanosili iluzijama da ce BiH biti pripojena njihovoj zemlji. Katolici su likovali od veselja po dolasku Austrije, gledajuci prevlast katolicke religije nad drugima. Doktor Jelenic takvo raspolozenje slikovito objasnjava u svojoj historiji na 215.strani, pa kaze: "Hrvatsi su bile usta austro-ugarske monarhije, sto su bosanskom narodu saputali ono sto je carska monarhija mislila i osjecala. Hrvati su bili glavni instigatori, glasno pozivajuci BiH u okvire habzburske dinastije. Katolici su vjerovali i u potpunu propast srpskih aspiracija na Bosnu. Njihovi tadasnji poklici nisu ni do danas splasnuli: "Nesta krsta od tri prsta, nesta dina od Medina". Sjetimo se Franje Rackog i njegove izjave citirane ranije. Prema definicijama Rima da su Bosnjaci primili krivu vjeru kao rezultat trajnih povijesnih zabluda, sto je nanijelo veliko zlo hrvatskom narodu, kako kaze Racki.
Pad Banja Luke 1878
Banja Luka, kao i sama BiH, ponovo dozivljava dramaticne dane, nalazeci se opet na udaru evropskih osvajaca. Austro-ugarska okupaciona vojska usla je u Banju Luku 31. Jula 1878. Bez ikakvog otpora. Komandant okupacionih trupa bio je nadvojvoda Ivan Salvatore. U Krajini su se muslimani spremali za otpor. Oko 3 hiljade naoruzanih krajisnika pod vodstvom Hasan-bega Cekica iz Sanskog mosta stiglo je u Banju Luku 13. Augusta. Pridruzili su im se i mnogi Banjalucani.
Bitka je otpocela 14. Augusta u 7:30 ujutro. Krajisnici su zauzeli Petricevac sa franjevackim samostanom i okolnim brdima, a potom se spustili i u sam grad. Bitka se vodila od kuce do kuce, bosnjaci su potiskivali austrougre ali im iz Hrvatske, iz pravca Gradiske, ubrzo stize pojacanje. Sjeverni dio grada Banje Luke bio je u plamenu. 15. Augusta oko podne dosla su Austrijancima nova velika pojacanja, pa su se Krajisnici povukli u brda. Svabe su palile sve muslimanske kuce i radnje.
Dopisnik "Obzora" Pester Leoyd pise da je sve porobljeno i popaljeno i da se za dugo nije moglo kupiti nista u tom gradu. Austrijanci pocinju represalijama. Zatvorenici su izvodjeni pred prijeki vojni sud. Svi Banjalucani koji su ucestvovali ili pomagali krajisnike bili su na meti osvete okupatora. Izvrsene su smrtne kazne, a stotine ljudi je internirano u logor Olomuc.
Zatvoreni su istaknuti Banjalucani: Ragib-beg Dzinic, Fazli-efendija i mnogi drugi. Streljani su : Arif Babic, Meho Jugovac, Ale Nislija, Smajo Bojic, Omer Krajisnik, Hadzi-Mujaga Dzumisic, H.Sejdo, Sulejuman i Esref Gusic, Ibro Poljo, Omer Catic, Mustafa Arnautovic, H.Bego Hasanbasic, Serif Dizdar.
Dolaskom Austrije u ove krajeve industrija se nije znacajnije razvijala. Pocela je velika eksploatacija ugljenokopa Laus. Rudnik je imao velike kolicine smedjeg uglja, a godisnja proizvodnja dostizala je oko 50 hiljada tona i skoro sve je islo za Austriju. Glavni industrijski kapacitet drze Trapisti, a drzava je podigla tvornicu duhana koja je pocela raditi 1888. uglavnom za izvoz u Austriju.
Pocinje period totalne exploatacije svih prirodnih i ljudskih resursa Bosne i Hercegovine. Okupatori na svakom koraku grade industruijske, saobracajne, agrarne i druge objekte. Lokalno stanovnistvo biva prisiljeno da jeftino proda radnu snagu a osvajaci ostvaruju znacajnu dobit. Svakodnevno, preko tek izgradjenih putova i zeljeznickih cvorova, odlaze u Austriju nebrojene kompozicije rudnog bogatsva, drvene gradje, poljoprivrednih proizvoda…Grade se bezbrojna odmaralista, banje, hoteli i objekti za zabavu, dok lokalno bosansko stanovnistvo grca u siromastvu i bolesti.
Austrougarski kazamati nicu sirom zemlje i u njima nalaze smrt ili robiju odvazni bosanski borci za slobodu i nezavisnost ove napacena zemlje.
Muhamed Hadzijamakovic
Prvi Sarajlija koga je austrijski prijeki sud poslao na vjesala je Muhamed Hadzijamakovic, imam i nastavnik Gazi Husrev-begova Hanikaha u Sarajevu. Rodjen u Sarajevu 1814. u doba kada je po cijeloj Bosni harala kuga. Odrastao je i mladost proveo u najtezim danima Sarajeva. Skolovao se u Istanbulu. U hanikahu predavao cisto vjerske predmete i od njegovog vremena ova ustanova je postalo Medresom u pravom smislu te rijeci. Narodni odbor ga je izabrao za vodju otpora protiv Austrije.
Prvih dana 1878. Krenuo je Hadzijamakovic u susret neprijetljskoj vojsci. Hrabro se borio u svim okrsajima, od Zepca pa do Sarajeva. Sarajeva. Okupljenim braniteljima odrzao je poznati govor zavrsavajuci ga ovako: “Ko hoce postati Austrijanac taj moze ostati u gradu i sakriti se; a ko je musliman, neka zgrabi oruzje i neka ide u borbu protiv mrskoga Svabe…”. Pracen freneticnim odobravanjima krenio je ulicama Sarajeva, predvodeci borce spremne na otpor. Kad se nakon zestoke borbe 19. Augusta oko 8:00 sati ne vece zaleprsala nad Sarajevom crno-zuta austrijska zastava, Hadzijamakovic se sklonio u potkrovlje svoga doma u Arebi-atkin mahali. Odlucio je da ne bjezi, jer se kao pravi musliman nije bojao smrti. Branio je svoju zemlju svim srcem, videci to kao svoju svetu duznost i duznost svakog pravog Bosnjaka.
Austrijske okupacione snage su 20. Avgusta 1878 uhapsile Muhameda Hadzijamakovica. Protiv njega je podignuta optuznica, a ispitivanje je trajalo tri dana. Izrecena je presuda: smrt vjesanjem. Hadzijamakovic je pred sudom priznao sve sto je ucinio u okviru otpora okupaciji. Za svoja djela nije se kajao niti oprosta trazio. Osudu je potvrdio general Filipovic i naredio njeno izvrsenje na licu mjesta, bez odlaganja. Hadzijamakovic je pruzio otpor i neposredno pred smrt. Jednom Austrijancu je oteo bajonetu i slomio je u komade. U tom momentu na njega su se okomili okupatorski vojnici i onesvijestili ga kundacima.
Vjesala su postavljena na grani obliznjeg hrasta, nedaleko od Marijin-dvora pod Goricom. Hadzimajakovic je lezao u krvi, bez svijesti. Ulogu krvnika dobrovoljno je prihvatio husar Mihaly Boly, zeleci time osvetiti svoje suborce, koje je izgubio na putu od Maglaja do Zepca. Mrak se vec spustio nad popaljeno, u krvi uguseno, Sarajevo, kad su napola mrtvog Hadzijamakovica digli na vjesala. Tijelo ovog istinskog bosanskog gazije pokopano je u blizini vjesala. Muhamed Hadzijamakovic je umro hrabro, sehidskom smrcu, i njegovim primjerom ce se ponositi potonje generacije bosnjaka.
Od nebrojenih bosnjackih junaka tih krvavih vramena pomenimo ovaj put jos jednog. Hadzi Lojo i danas zivi u sjecanju Bosnjaka ne samo u Sarajevu nego i sirom Bosne i svugdje gdje ima Bosnjaka. Njega se smatralo jednim od glavnih licnosti otpora protiv austougarskog okupatora, ne samo u Sarajevu nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Rodjen je u Sarajevu u Bardakcije-mahali, 1834. Gorostastasnog rasta, odavao je neobicno snaznog covjeka. Prije 1863. obavio je hadz i na povratku iz Meke iz Istanbula do Sarajeva dosao pjeske.
Njegov dolazak unio je novu politicku snagu u javni zivot Sarajeva. Ubrzo mnogi gradjani, na celu sa Hadzi Lojom, ustadose protiv fermana Topal-Osman-pase za gradnju velike pravoslavne crkve u Sarajevu, ciji je toranj trebao biti visi od munare Begove dzamije. Zbog toga ga je pasa prognao Hadzi Loju u Novi Pazar, gdje je ostao do 1871. Kada se slobodno vratio u svoj rodni grad. Hadzi Lojo je uzivao veliki ugled kod naroda u cijim je ocima bio “ istinski cuvar Islama”.
U Brusa-bezistanu drzao je ducan, ali licno nije trgovao. Tu je poducavao djecu etici i moralu. Kada se Sarajevom pronio glas o okupaciji, te su u gradu nastali neredi, on se prvi pojavi medju pobunjenicima sa bajrakom u ruci. Dok su narodna vlada i Odbor vijecali o odbrani zemlje, on je vec oko sebe okupljao ljude i s njima obilazio gradove, organizirajuci otpor okupaciji. Sa vecom ceto provalio je u zatvor i pustio sve kaznjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oruzje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govoreci: "Bog nas duzi da branimo svoje domove i famililje od ropstva”. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada on se sklonio u selo Zivojevice kod Cajnica.
Okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadzi Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom sklonistu. Zapaljena je cijela njegova mahala sa dzamijom i njegovom kucom. Uhvacen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. Oktobra iste godine Sud ga je osudio na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju u tamnici. Pet godina prije nego je odlezao kaznu saopsteno mu je da se ne moze vratiti u Bosnu, morao jeodabrati mjesto izvan te zemlje. Odlucio se za Meku. U Trstu se sastao sa zenom i sinom. Austrijski konzul u Dzedi kupio je Hadzi Loji kucu u Meki u mahali "Dzebeli-kubelis". Tu je Hadzi Lojo umro 1887. Njegova zena Fatima, iz porodice Softica, sa Bardaklije, zivjela je u Meki sve do 1915., a onda se preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.
ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE
U februaru 1909. habzbursko-turskim ugovor o turskom priznanju aneksije Bosne od strane austougarskog okupatora. bio je strahovit sok za sve Bosnjake. Znali su koliku opasnost predstavlja aneksija za BiH kao i da je to smrtni udarac muslimanima te zemlje. Turska je pristala za samo dva i po miliona funti uciniti robljem oko milion i petsto hiljada vjernih Bosnjaka, predavsi ih na milost i nemilost dini-dusmanu ciji je cilj pokrstiti Bosnjake i istrijebiti Islam. Bosnjaci su se pitali “zar muslimani koji su svaki dio te zemlje natopili svojom krvlju, braneci nju i ostale dijelove otomanskog carstva, da nemaju pravo da budu svoji na svome. Mnogio su vjerovali da osmanski narod nece dopustiti da Bosnjaci dozive tu sramotnu izdaju da im se zemlja proda za 2 i po miliona funti. Ako je vec za prodaju, Bosnjaci su bili spremni da prodaju svoja imanja i daju vise, samo da ne postanu robovi dini-dusmana.
Aneksija je uzrokovala masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH i Sandzaka u Tursku. Zeljeznicke stanice za Grcku bile su zakrcene bosnjackim muhadzerima, koji su napustali svoj kucni prag. Smatra se da se iselilo u Tursku preko 300 hiljada Bosnjaka. Nije ni cudo da danas samo Istanbul imao oko milion Bosnjaka, a sama Turska oko 7 miliona. Prostor koji su svojim odlaskom otvorili Bosnjaci popunili su Srbi naseljavajuci ponajvise Bosansku Krajinu.
Polorizacija Stanaka u BiH
Devetnaesti vijek je protekao u znaku formiranja naciuonalne svijesti kod Bosnjaka, Srba i Hrvata. Za muslimane "dobre Bosnjake", odmah poslije aneksije za njihove duse i opredjeljenje borile su se i srpske i hrvatske politicke stranke i pokreti. Muslimani su stavljeni pred izbor: biti Srbin ili Hrvat.
Knjizevnik Dositej Obradovic je 1811. artikulirajuci srpski nacionalni porogram, prvi ukazao na pretenzije srpske drzave na vulgarno receno "Turske Bosnjake". Prema njegovoj ideji "slaveno-srpska nacija" je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom.
Shvatanje Vuka Stefanovica Karadzica nije se u nacionalnom pogledu razlikovalo od shvatanja Obradovica. U dosta poznatom clanku "Srbi svi i svuda" (1847.) Vuk je izrazio ubjedjenje da ce prosvjeta uciniti da Srbi-muslimani shvate da oni nisu Turci nego Srbi. Vuk je predlozio Hrvatima, jezik kao osnovnu karakteristiku u nacionalnom opredjeljenju Srba i Hrvata, pa kad to nije prihvaceno predlozio je diobu na Srbe i Hrvate po vjerskoj liniji. Evo kako je Vuk zamislio tu podjelu po vjerskoj liniji:
"Sad nije nista drugo ostalo nego da se podijelimo po zakonu i vjeri. Da li je to grcko-pravoslavnog, tj. istocnog ubjedjenja da Srbin makar gdje god zivio nece se odreci srpskog imena. Ako ko nadje sto bolje i pravilnije za obje strane, meni ce biti jos milije."
Za Vuka je vjera bila medja izmedju Srba i Hrvata, ali takva medja nije mogla znaciti nista kad su u pitanju muslimani. Srpski nacionalni pokret prema muslimanima zacrtan je u cuvenom "Nacrtaniju" Ilije Garasanina iz 19. Vijeka. Predvidjeno je vodjenje nacionalnih akcija medju muslimanima, stampanje kratke narodne historije Bosne I Hercegovine, da se muslimani prikazu kao Srbi i pridobiju kao Srbi. Na tome je radio veliki broj politicara, knjizevnika, te kulturnih i javnih radnika. Svi njihovi napisi bili su inspirisani teznjom pridobijanja muslimana da se izjasnjavaju kao Srbi, kao bi se srpski narod brojno ojacao.
Pretenzije pridobijanja muslimanskog stanovnista BiH za hrvatski nacionalni korpus, od strane hrvatskih historicara, knjizevnika i narocito politicara, pojavile su se tek pocetkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne moze prikljuciti Hrvatskoj ako se muslimansko stanovnistvo ne pohrvati bio je politicar, knjizevnik i filozof Ante Starcevic 1896. glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti muslimana. Njegovu tezu o hrvatskom porijeklu muslimana podrzao je Josip Juraj Strosmajer.
Kampanje iz Hrvatske vodjene su pretezno preko sredstava, kao sto su knjizevnost, muzika, stampa I sl. Matica Hrvatske je jos pri kraju XIX vijeka pocela prikupljati i publikovati narodne pjesme iz BiH. Njeni prikupljaci su skupili 320 muslimanskih pjesama koje su bile publikovane u dvije knjige pod nazivom "Hrvatske narodne pjesme ili Junacke pjesme muhamedanske".
O prepirci Srba i Hrvata, u nastojanju da pridobiju muslimane, pisala je historicarka Branka Prpa-Jovanovic i to dosta objektivno. Ona kaze: "Na podrucju BiH su se poslije okupacije susrele dvije oprecne koncepcije, da je BiH iskljucivo srpska odnosno hrvatska zemlja.”
Memorandum koji je napisao dr. Petrus Bastijer, clan drustva "Svetog Bonifacija" kaze: "Pomagati aktivno katolike u BiH. Time se postizu istovremeno dva cilja: vjerski i monarhijki. Ko god radi za crkvu u ovoj zemlji, radi u isto vijeme u korist monarhije."
U pogledu politike prema nekatolickim narodima u BiH, Franjo Ferdinand je predlagao Bestijeru slijedeci metod: "najprije ih treba sve i katolike i pravoslavce i muslimane staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu."
Agrarni status u BiH
Austrijska monarhija je malo ucinila na poboljsanju polozaja bosasnkog stanovnistva. Preko 80 hiljada bosnjackih seljackih porodica, vise od 6 hiljada kmetova i nalazilo se u ekstremno zapostavljenom polozaju. U evropskom smislu, Bosnjaci koji su ostali na pradejedovskoj zemlji, postepeno su siromasili. Po popisu iz 1910.godine Bosnjaci su bili vlasnici najveceg dijela zemlje u BiH. Od ukupno 10,463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 , sto je u procentima izrazeno 91,15%, pravoslavaca 633 ili 6,05%, katolika 267 ili 2,55% . I medju zemljoposjednicima bez kmetova muslimani su bili najbrojniji 3,023 sto iznosi 70,62% , zatim pravoslavni 760 ili 17,75% I katolici 458 ili 10,70% .Zemlja je Bosnjacima oduzimana bez ikakve osnove. Austrijska vlast je mnoge sume koje bile oko 300 godina bosnjacke, proglasila carskim. Od popisa 10.oktobra 1910.godine pa do 1.januara 1920.godine smanjio se broj zemljoposjednika od 10,463 na 9,230. To znaci da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 7,233 ili 11,8%. Bosanski jezik je bio u sluzbenoj upotrebi u doba austro-ugarske uprave od 1878 do 1907., dakle, 29 godina. Tek 1907. Godine, pod neprestanim pritiscima veliko-srba i veliko-hrvata, negatora bosnjaka i bosanskoga jezika, Bosne kao zemlje, domovine I drzave, Austro-ugarska carevina je donijela zakon o povlacenju bosanskog jezika iz sluzbene upotrebe. Narod kome se ne priznaje jezik, ne priznaje kultura, bastina I tradicija, osudjen je na propast.
Bosnjak ima svoju posebnu kulturnu orjenaciju: jezik, proslost, folklor, narodne obicaje-sve objektivne elemente koje ga cine nacijom. Bez kulture u evropskoj tradiciji ni jedna nacija ne moze imati nacionalni karakter, a bez karaktera nema ni nacije, bez jezika nijedan narod nema kulture, bez jezika I kulture nema ni nacije, a ko nema naciju, ne moze imati drzavu. Dosta jednostavna racunica. Nacija koja nema drzave nema svoje historije, ni svoje proslosti, ni buducnosti, ni prava na postojanje.
Bosnjacima se od 1907. porice pravo na jezik, naciju, zemlju, domovinu i drzavu. Bosanski jezik je 4 stoljeca bio sluzbeni jezik Turske u BiH, a 27god. u doba Austrougarske. Pisalo se na tri pisma, a mnogi Bosnjaci su govorili po cetiri jezika. Njima se u XX stoljecu, i to jedinim u Evropi, porice elementarno pravo slobode, ravnopravnosti na jezik i naciju. Jedini su narod u Evropi koji je od drugih bio prisiljavan da se izjasnjava onim sto nije: kao Srbiun, Hrvat, Crnogorac, Jugosloven ili neopredjeljen, umjesto da bude ono sto jest-Bosnjak.
Kroz citavu historiju Bosne, uvijek se znalo ko su Bosnjaci i sta je bosanski jezik. Postoji u Bosnjaku jedan poseban duh, osebujan mentalitet, pogled na svijet i zivot, koji je izgradjivan stoljetnim historijskim iskustvom. Taj duh je u svojoj biti plemenit, on je iskren i otvoren bez licemjerstva i laznih primjesa. On je uvijek na braniku pravde koju je malo ko kroz historiju osjecao, a za kojom se vjecito zudjelo. Istina i postenje prozimaju taj duh. On je za slobodu, jer najbolje zna i osjeca kako je bez slobode zivjeti. On zna iz historijskog iskustva i njegovog specificnog kulturnog naslijedja da sloboda ide rame uz rame, sa disciplinom, redom i radom. Kukavicluk i strah su uvijek bili stranBosnjaku. Svaki kutak i grumen nase Bosne zaliven je krvlju Bosnjaka. To je velika drama puna tragedija i suza.
U unutrasnjem zivotu zemlje Bosne, Bosnjastvo je doslo do izrazaja krajem XIX vijeka. Pokrenut je list "Bosnjak". Izdavaci su bili Mehmed-beg kapetanovic-Ljubusak, Jusuf-beg Filipovic i njegov sin Esref. Dabome, njegovom pojavom dolazi do otvaranja zucnih polemika u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. Juna 1891. List je naglasavao program prosvjecivanja naroda i njegove lojalnosti domovini i narodnosti. Direktan stav o nacionalnom pitanju BiH iznio je list Bosnjak kroz pjesmu "Bosnjaku", koju je napisao Safet Basagic, tadasnji srednjoskolac.
Znas, Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi svijeta, nema petn'est ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponosnoj
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv'jetlije blago,
Nase ime ponosno i drago.
Ovim stihovima nije se htjelo naglasiti da u BiH nije bilo Hrvata i Srba, nego da nije bilo hrvatskog i srpskog nacionalnog imena. Uistinu, cinjenica je da Bosna do 1870 nije bila nacionalno podijeljena. Propaganda iz Srbije i Hrvatske je uporno naturala srpsko, odnosno hrvatsko ime Bosnjaku. Upotreba naziva bosanski jezik podrzana je u austrijskom carevinskom vijecu. U BiH je zvanicno 1883. godine uveden fonetski pravopis, a kako je jezik priznat i nazivan bosanskim jezikom, gramatika bosanskog jezika dozivjela je vise izdanja na latinici i cirilici. Nas bosnjacki kult podupirale su novine Bosnjak (1891-1910), Behar (1900-1911), Biser (1912-1918), te mostarske novine i druge. U mnogima od njih objavljena je i ova Basagiceva pjesma
Djeca bez skole-sirocad gola,
a nama novog oruzja treba,
zanata, znanja da cuvat znamo
slavu i ponos vremena davnih,
noc i gospodstvo djedova slavnih,
prosvjete nam treba k'o hljeba.
Skolstvo
Austro-ugarska okupacija je zatekla u Bosni 917. osnovnih skola (mekteba), 43 medrese i 28 reformiranih nizih i srednjih skola (ruzdija). U Sarajevu su djelovale jos i vojna i trgovacka skola, te zavod za obrazovanje muallima (mektebskih ucitelja). Seriatsko-sudacka skola je otvorena u Sarajevu 1918., a od 1909. Pohadjanje mekteba je bilo obavezno. U gimnaziji je bio slobodan izbor jezika (arapskog ili latinskog). U BiH po dolasku Turske pisalo se bosanskim jezikom sa arapsko-turskim pismom, zvana arebica. Padom BiH pod austrijsku vlast preslo se na novo pismo: latinicu i cirilicu. Pocelo se od tako poznatih arapskih slova, da bi se preslo na do tada nepoznatu latinicu i cirilicu.
U Sarajevu je 1908. Islamsko-dionicka stamparija radila s ciljem da doprinese opismenjavanju Bosnjaka u BiH. Gajret je na omotnim stranicama svoga casopisa objavljivao uporedo arapsku, latinicnu i cirilicnu abecedu. Glavna medresa u BiH bila je Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537.godine. Nastavni plan i program medrese odredio je plemeniti utemeljitelj u vakufnami napisanoj jos 10. Januara 1534.godine. Gazi Husrev-beg je u svojoj ostavstini odredio da se njegovoj medresi predaje “…sve sto budu zahtijevale potreba i interesi bosnjacki…”. Ovom odredbom Gazi Husrev-beg je utvrdio platformu prema kojoj Medresa treba da bude u svim vremenima obrazovna institucija koja ce odgovarati savremenim potrebama i zahtjevima. Ugledu ove medrese doprinosilo je sto su na mjesto muderisa (profesora) redovno dolazili najobrazovaniji ljudi.
O njenoj reputaciji dovoljno govore rijeci historicara profesora Hamdije Kresevljakovica, koji je i sam bio jedan od predavaca, napisane jos daleke 1930 da je "Gazi Husrev-begova medresa bila ne samo najrenomiranija islamska institucija vec i teoloski fakultet." Gazijino ime zabiljezeno je zlatnim slovima u historji Bosne I Bosnjaka.
Po ocu Ferhat-begu, Gazi Husrev-beg je bio nase gore list. Za njegovog vremena Sarajevo je dozivjelo pravi procvat. Kad je dosao u Sarajevo 1521. godine, ovaj dobrotvor je, pored mnogih privatnih kuca i zgrada, zatekao i 16 dzamija, dvije musafirhane (konacista), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), jednu medresu i vise mekteba, te dva velika hana, cetiri javna kupatila, jednu apoteku, a uz to je cvjetala trgovina i obrti, a sam grad je djelovao vrlo lijepo i privlacno. Gazi Husrev-beg je vladao 20 godina Sarajevom, sve do svoje smrti maja 18.1541. Po dolasku u Sarajevo,Gazi Hustref-beg se dao na podizanje monumentalnih zgrada i bogomolja, te institucija za prosvjetne i zdravstvene svrhe, a nije zaboravio ni one koje sluze obrtu i trgovini. Podigao je od nekad male kasabe sjajni Seher-Sarajevo. Sagradio je dzamiju 1530, najmonumentalniju gradjevinu iz turskog perioda ne samo u Bosni nego i na cijelom Balkanu. Historicar Dr. Ciro Truhelka pise "Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obiljezje, svoj licni spomenik. Ko ce si, na primjer, zamisliti Atenu bez Akropole, Pariz bez Luvra, Zagreb bez Svetog Kralja i Sarajevo bez Begove dzamije."
Begova dzamija daje Sarajevu njegovo pravo gradsko obilejzje. Ona je srediste od koga se i nize i razvija sav grad. Bez Begove dzamije Sarajevo ne bi bilo ono sto jeste. U julu 1878. harem Begove dzamije bio je srediste organizacije otpora protiv ulaska austrijske okupacione vojske u nasu zemlju i tu su donesene mnoge vazne odluke. Pored dzamije veliki dobrotvor je sagradio i Imaret (kuhinju za putnike), musafirhanu, mekteb, medresu, banju, veliki han-bezistan, 60 ducana i vise kuca, doveo vodu iz daljine od 7 kilometara . Sarajevo je dobilo vodovod 148 godina prije Londona a 370 prije Beca. Kursumlija medresa je sagradjena 1537. u orjentalnom stilu. Nju je Husrev-beg podigao u ime svoje majke Seldzuke, a Kursumlijom je prozvana jer je pokrivena olovom (na turskom kursum).
Za izdrzavanje svojih zaduzbina ostavio je gazija ogroman pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji. Veliki dio tog vakufa je opljackan za vrijeme kraljevine Jugoslavije i komunisticke Jugoslavije. Svojim velikim hajratima stekao je Gazi Husrev-beg ogromne zasluge za razvitak grada Sarajeva, te kulturni razvoj muslimana i svih stanovnika diljem nase BiH.
Njegove zasluge na bojnom polju nisu bile nista manje impresivne, sto je, sa njegovim spomenutim hajratima ovjekovjecilo njegovo ime u Bosni. On nije sprijecavao napredak drugih konfesija u BiH. Bas u njegovom vremenu obnovljeni su Franjevacki samostani u Visokom i Fojnici. Njemu pripisuju i postojanje pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove dzamije, te stampariju u Gorazdu, koja nije u to vrijeme postojala ni u pravoslavnoj Moskvi.
Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537.godine, te predstavlja najstariju i najbogatiju riznicu orjentalnih rukopisa u zemlji pa i na Balkanu. Ona sadrzi 15 hiljada svezaka na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom, njemackom, francuskom I drugim jezicima. U njoj ima preko 6 hiljada knjiga na orjentalnim jezicima. Na istocna djela otpada 4.500 kodeksa, a ostatak su evropska djela. Biblioteka poimenice obuhvata veliki broj casopisa, posebno bosanskih, te arhivskog materijala.
Dok postoji Sarajevo, zivjece ime Gazi Husrev-bega.
1759. otvorena je prva javna biblioteka-knjizara u Sarajevu. Osnivac biblioteke-knjizare, Osman Sehdija Bjelopoljac otvorio je novu stranicu u historiji bosanskohercegovacke kulturne tradicije. U pocetku rada biblioteka je raspolagala velikim brojem dijela koja su se mogla naci samo u vrhunskim evropskim bibiliotekama. Posebno mjesto zauzimalo je 180 skupocjenih rukopisa, koji su se bavili istorigrafsko-kulturoloskim temama iz Bosne. Ovaj izvanredni kulturni monument srusen je 1810 pod udarcima austrijskog cekica i krampa, sto je u historiji Bosne zabiljezeno kao do tad najveci vandalski zahvat nanesen bosanskom kulturnom i historijskom bicu .
Sarajevo je u drugoj polovini 18. i pocetkom 19. vijeka imalo 5 javnih i oko 20 privatnih biblioteka. Valja spomenuti kolekciju Safet-bega Basagica, koja se sada nalazi u sastavu univerzitetske biblioteke u Bratislavi, gdje je dospjela ova bogata kolekcija. Nerzumni postupci potomaka doveli su do velikog rasijavanja ovokulturnog blaga sirom svijeta, pa nije ni cudo sto se mnogo rukopisa danas moze naci po bibliotekama u Becu, Bolonji, Parizu, Londonu, Berlinu, Karlsruheu. Veliki dio rukopisnog blaga u Bosni stradao je usljed cestih ratova i pozara, a i cetnickog paljenja od 1992-1995.
Bosna i Hercegovina su dale osmanlisjokom carstvu oko 300 knjizevnika koji su pisali na turskom, arapskom, perzijskom, njemackom, francuskom, engleskom i drugim jezicima.
Dr. Smail Balic u svom djelu Kultura Bosnjaka, Bec 1973. pise o konkretnom primjeru Safeta Basagica. Kada je Basagic otisao u Bec da doktorira, on je uz svoj maternji bosanski jezik govorio i perzijski, arapski, turski, njemacki, francuski i engleski, pisuci na arapskom, cirilici, latinici, arebici i bosancici.
Safet-beg je doktorirao u Becu 1923.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andric daje svoje postavke o intelektualnoj i moralnoj zaostalosti "bosanskih Turaka" - muslimana. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je 1923g. podnio grckom sveucilistu obrusio se na bosanske muslimane kao i samu Bosnu. Svoja “filozofska” razglabanja o Bosni razradio je u citavom nizu kvazi historijskih prica i romana iz Bosanskog zivota. Najpoznatija Andriceva djela su ‘Na Drini Cuprija’ i ‘Travnicka kronika’, koja su po svojoj strukturi mijesavina fikcije i lnicim argumentovane hronike. Na zalost ova djela pisana briljantnim stilom, u mnogocemu su zamutila sliku o stvarnom zivotu u Bosni. U svom beskrupuloznom sakacenju bosanskog duha Andric je dosao i do samo vrhuca tvrdeci u svojoj prici ”Pismo iz 1920” da je Bosna zemlja mrznje. Ocigledno je da su mu mnogi povjerovali.
Kritika se u komunistickoj Jugoslaviji veoma pohvalno izrazila o djelima Ive Andrica. Bilo je, medjutim, i suprotnih glasova, ali su se takvi jedva culi u razumljivom zanosu odusevljenja cinjenicom da je Ivo Andric kao prvi Jugosloven dobivanjem Nobelove nagrade podigao ugled nacije u kulturnom svijetu Evrope. U kritikama mu je najvise zamjeravano drzanje prema muslimanima. Tako mu knjizevnik Djordje Jovanovic predbacuje "iskrivljavanje historije, izmisljanje stvari koje vecinom pokazuju samo ono sto je nenormalno, bolesno i bizarno kod muslimana." Zamjeravajuci Andricu sto nije pisao aktualnim temama stradanja Muslimana za vrijeme II Svjetskog rata, Jovanovic dalje pise:
Andric se okrenuo davnoj proslosti da ovjekovjeci svojim perom nabijanje na kolac jednog Srbina, mada se zna zasiguro da je to ekslisitna podvala i tako zabiljezi za trajna vremenena daleki grijeh nase muslimanske brace. Je li to bilo potrebno? Je li korisno nama-Srbima? Hoce li Andriceva djela posluziti nasoj buducnosti!"
Jedan drugi istaknuti srpski intelektualac-kriticar H. Stupica, u Fribourg-u marta 1962. pise:
"Upravo u ovome grehu nabijanja na kolac, opisanom po do jezivih pojedinosti, Ivo andric se posluzio jezivom sudbinom sirijskog borca za slobodu Sulejman Y. al-Kalabi-ja, 1915. Pa gdje je objektivnost i humanost dodjeljivaca Nobelove nagrade", pita se Stupica.
Mostarska biblioteka "Karadzozbegova" osnovana nesto prije 1570. uzivala je takodje veliki ugled. Tokom vremena je popunjavana darovima preminulih intelektualaca. Godine 1950 njezin fond je prikljucen Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Biblioteka "Elci Ibrahim-pase" u Travniku obuhvatala je prilikom osnivanja 1705. godine 103 rukopisna djela. Taj fond je poslije znatno prosiren. Godine 1941. 300 rukopisa iz ove biblioteke preneseno je u Gazi Husrev-begovu biublioteku u Sarajevu, a ostatak je zadrzan u Travniku.
Banja Luka je imala vise biblioteka. Prva biblioteka javnog karaktera u Banja Luki osnovana je 1630. sa znacajnim brojem knjiga i svezaka. Osnivac jedne od biblioteka bila je Mevla Usmudina. Na to se opsirnije osvrnuo Glasnik Islamskog Starjesinstva januara 1977.
Zgrada u kojoj smjestena biblioteka u Gradaccu nalazi se pokraj dzamije Husejin-kapetana Gradascevica. Osnovana je 1857g. od strane Kajmekam Fadil-pase Serifije. Posjedovala vise starijih knjiznih fondova, te je prosirena u vecu biblioteku. U Gradaccu se spominju dvije biblioteke u sastavu Ahmed-pasine dzamije i Pervane dzamije.
Kukavicina medresa u Foci, kao i Medresa u Visokom imale su takodje dobre biblioteke. U Foci je krajem 16. Vijeka djelovao i skriptorij, a knjige su se prepisivale organizirano. Posao je finansirao odredjen broj vakifa. Mnoga prepisana djela isticala su se kaligrafskom umjetnoscu.
Stari sudski popisi zaostavstine nalaze se cesto i u privatnim bibliotekama. Tako je godine 1730 u ostavstini muderisa Hazi Ibrahim-efendija iz Livna nadjeno 127 kodeksa, dok je malo kasnije Abdurahman efendije Muftic iz istog mjesta ostavio svojim nasljednicima 127 rukom pisanih knjiga, od kojih je vecina nasla mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sa razvojem bibliotekarstva u Bosni se razvijao i knjigovezacki zanat. Sredista ovog, mozemo slobodno reci umjetnickog stvaralastva bila su u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Kod izrade i ukrasavanja uveza primjenjivana je turska, ali pokatkad (kao u Mostaru na pr.) i sjeverno-africka knjigovezacka tehnika).
Ustav i politicki odnos u BiH
Aneksija BiH austrougarskoj monarhiji nije pokrenula znacajnija politicka pomijeranja, pa je 1910g. nova vlast pocela pripreme za donosenje ustava. Vec 17. Ferbruara 1910 car Franjo Josip sankcionirao je novi ustav i pratece zakone, a 20 Feb.1910 ustav je svecano proglasen u velikoj dvorani zemaljske vlade.
Muslimanska narodna organizacija koju je predvodio Firdus Karabeg je bila posebno odlucna u zahtjevu za uvodjenje punog parlamentarizma kao i za drzavno-pravnu autonomiju BiH. Hrvatska politika, koja je i dalje ostala pri svojim zahtjevima za preuredjenjem monarhije i prikljucenje BiH Hrvatskoj, prihvatila je to rjesenje u ubjedjenju da ako vec ne moze drugacije, povoljnije je da BiH ostane zasebna, sto ce,vjerovali su, olaksati realizaciju zeljene politike buducim generacijama.
U relativno mirnu debatu metez je unio dr. Ivan Saric, nadbiskupski zupnik izjavom da je za autonomiju Bosne, ali u okviru Hrvatske drzave, kao i da Hrvatska koalicijska stranka ne moze priznati na teritoriji svog kraljevstva ikoje drugo ime, ikoji drugi narod i nikakve druge ambleme osim hrvatske. Ove izjave su u pocetku docekane burnim protestom muslimanskih i srpskih izaslanika. Protestiranje protiv takve drskosti, ma sa koje strane ona dolazila, izrazio je narocito Dervis-beg Miralem:
“Bosnjacima se ne mogu drzati lekcije kojoj narodnosti pripadaju, niti se moze dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom ili drzavom. Nase je geslo, istakao je Miralem Dervis-beg, "Bosna Bosancima".
Tako je vec ova rasprava pokazala da u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalistickih aspiracija, skoro svako politicko pitanje dobija nacionalno-politicki karakter, sto se ,na zalost odrzalo i do danasnjih dana.
Dr. Nikola Stojadinovic u ime svih srpskih poslanika prigovorio je predlogu vlade da se za predsjednika parlameta imenuje Firdus Karabeg. Bosanska stampa je ovo komentarisala isticucu da “…protestiraju samo oni koji su uvijek isticali i isticu principe nacionaliteta, dok im je vjera, navodno, privatna i sporedna stvar. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni samo Srbi i da ih neiteresuje nista drugo, neprestano prigovarajuci Bosnjacima njihovu borbu na religijskoj osnovi zbog koje, navodno, ne sagledavaju prednosti modernijih ideja nacionalnosti. Ovo je utoliko cudnije sto protesti dolaze od ljudi koji su se uvijek voljeli hvaliti svojim naparetkom i kulturom. Ta ista gospoda bi protestirala protiv imenovanja Firdusa, cak i kad bi on bio osvjedoceni i veci Srbin nego sto je bio Avdo Karabegovic. Oni bi protestirali samo zato sto je Firdus Bosnjak a nije pravoslavni Srbin.
Sa srpske strane ponudjen je Bosnjacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojadinovic. Osnovna ideja ovog programa je osiguranje stalnosti
kmeta na posjedu i ukidanje prava bega da kmeta koji ne izvrsava svoje obaveze odtsrani sa svog zemljista. Ovaj program je formalno stajao na stanovistu fakultativnog otkupa, ali je istovremeno pruzao mogucnost i kmetu, odnosno zakupcu zemljista, da se postepeno, fakticki, pretvori u slobodnog vlasnika. Za protuuslugu Bosnjacima ako podrze ovaj program, srpske stranke su nudile glasove za vecu pomoc iz budzetskih sredstava za obrazovanje gradskog bosnjackog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim skolama. Ovaj program, za bosnjacko vodstvo je bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji lisavanju age njegovog posjeda i njegovih prava-isticali su bosnjacki lideri.
Seljacki pokret poznat kao "strajk u Bosanskoj krajini i Posavini" u ljeto i jesen 1910., zaplasio je bosnjacke zemljoposjednike. Za njih je taj strajk znacio cin protiv prava vlasnistva, kao najuzvisenijeg prava slobode. Bosanska stampa je pisala da se bune upravo oni koji su gladni i goli primljeni od ovih zemljoposjednika i ove zemlje. Smatralo se da seljacki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Kocica, kao saborskog poslanika i njegovih suradnika. Cjelokupna Bosanska stampa smatrala je da je uskracivanjem zakonite trecine zemljoposjednicima pocetak terora kojim pravoslavni srbi misle otjerati Bosnjake sa njihovog imanja.
Srpska je stampa 13. Augusta 1910. priznala da pokret nije potekao iz same seljacke sredine nego da je namjerno izazvan djelovanjem srpskih itelektualaca. Srspki politicari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je poceo u nezgodan politicki momenat, pa su napravili prijedlog zakonaske osnove i podnijeli ga Parlamanetu. Sustina prijedloga je bila da otkupljivanaje moze uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmedju vlasnika zemlje i kmeta, s tom razlikom sto je u slucaju sporazuma izmedju vlasnika i kmeta drzava osiguravala potrebna sredstva za to. Vlada je bila duzna pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu uz povoljnu kamatnu stopu. Poslije glasanja ovog zakona 31. 3. 1911.
Hrvatske politicke partije su izjavile da nece glasati za predlozeni agrarni zakon, ako ce Bosnjaci podrzati Mandicevu jezicku osnovu, po kojoj se jezik u Bosni mora zvanicno nazivati hrvatskim. Bosnjacki lideri u Saboru su ostro reagirali na ovu izdaju, jer priznavanje hrvatskog jezika znacilo bi pripojiti Bosnu Hrvatskoj. Hrvati su smatrali da je ovaj cin vazan korak prema kroatizaciji Bosnjaka, ali su se razocarali.
Srpske stranke su stajale na stanovistu da rjesenje jezickog pitanja prema Ustavu pripada Saboru, te to pitanje imaju pravo rijesavati i rijesiti samo Srbi i Hrvati medjusobnim sporazumom. Sto se Bosnjaka tice, smatrale su srpske stranke, oni nemaju porava da se u to pitanje mijesaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Oni su licno pozvali Serifa Arnautovica, lidera Ujedinjene Muslimanske Organizacije (koalicije) da se izjasni je li Srbin ili Hrvat, pa se onda po pitanju jezika moze zauzeti konacan stav. Arnautovic im je odgovorio: "Ja vise prava na jezik imam od vas koji ste dosli ovamo!"
Bilo kakav kompromis sa Hrvatima i Srbima bio je nemoguc. Svi Bosnjaci bili su za autonomiju BiH, jer je autonomija predstavljala optimalno drzavno pravno rjesenje, koje je stojalo iznad politickih i ekonomskih interesa. Na to jasno ukazuje insistiranje bosanskog politickog vocstva na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habzburske monarhije. Moze se reci da je Bosnjacko politicko vocstvo uspjelo u agrarnoj debati i opcenito u Saboru i javnom politickom zivotu odrzati i sacuvati samostalnost BiH.
Kraj Austro – Ugarske vladavine i Balkanski Ratovi
U vrijeme vladavine austrougarske monarhije u BiH idustrijski kapaciteti i obrt bili su u velikom procentu u drzavnim austrijskim rukama. Zbog duboko osmisljenje strategije borbe protiv svih koji ne pripadaju krscanskom religijskom korpusu, u obrtu je radilo je svega 2.088 Bosnjaka. To je dovelo do procesa osirimasenja i gradskog i zemljo-posjednickog bosnjackog stanovnistva. U novonastalim teskocama mnoge bosnjacke familije su trasile rjesenje u izseljavanju, a mnogi Bosnjaci prilazili tadasnjem radnickom i socijalistickom pokretu, nadajuci se pravdi, demokratiji i slobodi.
Napetost u nasim krajevima i kompletnom Balkanskom poluostrvu dozivjece svoj vrhunac u jesen 1912.g. kad, uvijek za rat spremna, Srbija, Bugarska, Grcka i Crna Gora, kao clanice balkanskog saveza objavljuju rat protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je i pobunom Albanaca u ljeto 1912., koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetnica u Skoplje. Mlado-turci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete: Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu.
Da bi sprijecili uspostavljanje autonomije Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave-saveznici su zaratili protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo, Metohiju, te Sandzak i Albaniju. Prvi Balkanski rat izazvao je medju pravoslavcima i srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gradjanstvo je svakodnevno pratilo izvjestaje sa ratista. Sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruzivali se kao dobrovoljci srpsko-crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do priblizavanja Srba i Hrvata. Hrvatska stampa daje podrsku balkanskim saveznicima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Draca u Albaniji, jedna veca grupa srba i hrvata priredila je 16. 11. 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrske balkanskim saveznicima.
Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija, kojoj je pripalo Skoplje i Bitolj.
Bugarska je, iznenada, 29. I 30. 6. 1913. napala spske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo II Balkanski rat. U ovome ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska i 15. 07. 1913. presla sa svojim trupama liniju Enis-Midia i za samo sedam dana usla u Edirne (Jedrene).
Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.08.1913. u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke. Turska je zadrzala Edirne (Jedrene) i istocnu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje.
Nakon poraza Turske, Sandzak je podijeljen izmedju Srbije i C. Gore. U sandzaku u koji je usla crnogorska vojska, uslijedio je zlocinacki obracun sa bosnjackim stanovnistvom. Od muslimana je prvo na podmukao nacin oduzeto oruzje, a zatim se prislo silovanju, klanju i ubijanju golorukog i bespomocnog stanovnistva. Pljacke, ubijstva i silovanja bila su posebno teska u Bijelom Polju, Sjenici i Pesteru, pod vodstvom komandanta Avra Cemovica. Njegovi ljudi su pljackali i palili kuce, otimali stoku, vrsili silovanja nad muslimankama i ubijali nevine ljude. Nakon toga u Plavu i Gusinju, su pristupili nasilnom pokrstavanju bosnjackog stanovnistva.
Pop iz Gusinja Dzordje Sekularac samo za nekoliko dana prisilno je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji "Ratni ciljevi Srbije", Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa samim tim i u Bosni, ustvari vjerski rat, vulgarno receno - istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Cak ni hrabro i lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo u novonastaloj ”Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca” od stradanja, otvorenog neprijateljstva i raznih vidovima genocida.
Prvi Svjetski Rat
Ubijstvo asutrijskog prestolonasljednika Ferdinanda, koji je 28. 06. 1914 pocinio Gavrilo Princip u Sarajevu, djelo je grupe nacionalno-revolucionarnih, tacnije nacionalisticki orjentiranih srpskih omladinaca poznatih pod imenom "Mlada Bosna". Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat. Austrija je uputila 23. 07.1914 ultimatum u 10 tacak, trazeci da srpska vlada sprijeci svaku anti-austrijsku propagandu. Da se odmah pohapse svi ucesnici zavjere a nalaze se na teritoriji Srbije, te da u istrazi protiv njih sluzbeno ucestvuju i austrijski organi. Vlada Srbije prihvatila je sve zahtjeve osim neposrednog ucesca austrijskih organa u istrazi koja bi se vrsila na njenoj dzravnoj teritoriji. Takvim odgovorom na austrijski ultimatum rat je postao neizbjezan. Vlada Austrije objavila je 28. 07. 1914 rat Srbiji. U rat su se umijesale i tadasnje velike sile, Njemacka, Francuska, Rusija, a vremenom i druge, ukljucujuci SAD-e. Vec prvih dana izbijanja rata nastupila su u cijeloj zemlji teska vremena. Doslo je do sudskih progona i internirana srpskog stanovnistva. Protiv takve olitike i postupaka medju prvima se javno oglasio reis ulema Dzemaludin Causevic. On je uputio apel Bosnjacima (muslimanima) savjetujuci svakom bratu u vjeri da budu obazrivi i promisljeni, te da ne cine nikakve provokacije zbog kojih bi se poslije mogli kajati. Mi zivimo s drugim nemuslimanskim narodima u nasoj domovina, s kojima smo se izrodili i s kojima cemo zivjeti i umrijeti. Zato ne treba nikad smetnuti s uma da bi svaki nas hrdzav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ruzne posljedice.
Bitka na granici BiH i Srbije pocela je prvom austrijskom ofanzivom 12.08.1914. Nakon bitke na Ceru srpska vojska je porazila Austrijance i natjerala je da se povuce preko Drine. Potom je odmah i sama presla Drinu i usla u istocnu Bosnu. U svim tim akcijama srspka i crnogorska vojska pocinile su vise zlocina i pljkacke nad civilnim muslimanskium stanovnistvom. Posebno su stradali srezovi focanski, cajnicki, visegradski, rogaticki, bijeljinski, gatacki, bilecki, trebinjski u istocnoj Hercegovini.
U proljece 1915 Austrija je uz podrsku Njemacke napala Srbiju i za samo nekoliko dana zauzela Beograd, Smederevo, Pozarevac i neka druga mjesta. Za nepuni mjesec dana Srbija je u cijelosti bila okupirana. Slomom Srbije i C.Gore Bosna je prestala biti neposredno ratno popriste, ali brojni bosnjaci, mobilizirani u austrijske regimente ginu i stradaju na tim dalekim frontovima Galicije, Italije itd.
Bosnjacke regimente ubrajane su elitne austrijske trupe, ciji je dolazak protivniku ulijevao strah i trepet. Dok su Bosnjaci nemilice ginuli za cara i kralja, dotle su ih becki i zagrebacki purgeri, koji fronta nisu ni vidjeli, aplaudirali i skandirali "Bosnjaci dolaze!"
Posljedice usmjeravanja privrede na ratne ciljeve bile su stalne otimacine od bosnjackog stanovnistva za ratne potrebe, kao u prvom redu zaprezna stoka i hrana, pa se u cijeloj zemlji osjetila bijeda, neimastina i glad. Razvoj situacije na bojistu tokom septembra 19118 ukazivao je da ce se austrijska monarhija ubrzo raspasti. Vec 20. 12. 1918. Organizovana je prva vlada kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a stvarnu vlast imao je iskljucivo kralj Aleksandar. ON se oslanjao na srpsku vojsku kao jedinu stvarnu oruzanu silu na teritoriji nove drzave. Kralj je imenovao prvu vladu nove drzave, u koju su usli predstavnici svih vaznijih politickih stranaka, te istaknute licnosti iz skoro svih krajeva zemlje. Tako je predsjednik vlada postao iskusni velikosrbin, radikalski lider Stojan Protic, a podpredsjednik Dr. Anton Korosec. Hrvat, Ante Trumbic imenovan je za ministra vanjskih poslova. Izuzetno vazan resor i polozaj ministra unutrasnjih poslova je povjerio Svetozaru Pribicevicu, covjeku svog osobitog povjerenja. Lider Demokratske stranke Ljubomir Davidovic postao je ministar prosvjete, a socijalista Vitomir Korac ministar socijalne politike. Tako je Hrvat, dr. Tugomir Alaupovic postao ministar vjera, a srbin dr. Uros Krulj ministar narodnog zdravlja. Jedini Bosnjak u toj vladi bio je dr. Mehmed Spaho, kome je povjeren resor ministra suma i ruda. Stvaranjem jugoslavenske drzave Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca nastavljena je izaostrena genocidna politika prema Bosnjacima-muslimanima, kako u Sandzaku i na Kosovu, tako i u BiH.
Svakovrsni napadi na zivote i imovinu Bosnjaka I patoloska sikaniranja stalnim povicima upoucenim muslimanima "Idite u Aziju. Selite se tamo odakle ste dosli!" Nije ih htjela ni pokusavala sprijetiti drzavna policija niti armija Stepe Stepanovica. Pozvana je takodje I policija novembra 1918. da u BiH zavede mir, red i poredak. Reis ulema Causevic uputio je apel predsjedniku zemaljske vlade Atanasiju da je Bosna zapala pod teror kakav ne pamti. Na udaru su se prvo nasli Bosnjaci zemljoiposjednici, kojima su srpski seljaci sirom Bosne palili kuce i otimali zemlju. Zapaljeno je oko 630 bosnjackih seoskih zadruga, ubijeno nekoliko hiljada muslimana. Nekoliko hiljada bosnjackih porodica koje su se radi spasenja glog zivota iselile u Tursku, ostavljajuci pri tom svu svoju imovinu, bez ikakve zastite i naknade.
Sve je to radjeno sistematski, sa pradjedovskim povikom i namjerom osvecivanja Kosova, a sa ciljem da se po primjeru Srbije XiX vijeka iz Bosne istjeraju vulgarno receno "Turci" (Bosnjaci-muslimani), jer za njih nema druge kazne nego pobiti ili istrijebiti. Kakv je bio polozaj muslimana-Bosnjaka mozemo ocijeniti iz reagovanja Svetozara Pribicevica, ministra unutrasnjih poslova. Telegram upucen 1918. Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a u telegramu doslovce pise: "Ako bi se produzilo genocidno proganjanje muslimana od strane pravoslavnih Srba, to moze vrlo hrdjavo i kobno djelovati na unutrasnje odnose u zemlji i polozaj u inostranstvu." Upucena je protestna rezolucija kralju Aleksandru od strane Pribicevica sa slijedecim sadrzajem: "Po cijeloj zemlji I samom gradu Sarajevu ucestali su otvoreni zlocinacki napadi na licnu slobodu i imovinu golorukih muslimana, u takvoj mjeri, da covjek nije vise siguran ni po bijelom danu kretati se. Vapaji iz cijele zemlje mnoze se i traze pomoc od narodne vlade, ali te zastite nema, pa su stoga muslimani gotovo poceli gubiti povjerenje u volju nasih vlasti tim vise sto se ova nasilja vrse jedino nad muslimanima, dok sve ostale vjere, pa i sami tudjinci nesmetano uzivaju tekovine novostecene slobode. Obracam se vasem velicanstvu da se zauzmete za ovu stvar, te da licno poduzmete shodne mjere da se cim prije sprijeci o nemoguci vrsenje ovakvih sramotnih djela. Da se svi krivci pronadju i najstrozije kazne a oteti imeci vlasnicima vrate te stete namire."
Na skupstini ministra suma i ruda prve jugoslavenske vlade Dr. Mehmed Spaho govorio je kako je vjerovao kada je posao u Beograd na duznost ministra da ce napadi na licnu imovinu I sigurnost muslimana prestati, ali sam se u svome ocekivanju strasno razocarao, kaze Spaho. Izbori za Ustavotvornu skupstinu kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca raspisani su za 28. 11. 1920. Godine. Prema izbornom zakonu pravo glasanja su imali muskarci sa navrsenom 21 godinom starosti, dok zene nisu mogle glasati. U predizbornoj kampanji ucestvovali su u cijeloj kraljevini 22 politicke stranke. Biralo se ukupno 419 poslanika. Najveci broj glasova i time poslanickih mjesta dobila je demokratska stranka (92), a odmah do njih narodna radikalna stranka sa 91 poslanikom. Trece mjesto zauzela je Komunisticka partija Jugoslavije sa 58 mjesta, a na cetvrtom hrvatska pucka ili republikanska seljacka stranka Stjepana Radica sa 50 mjesta, te savez zemljoradnika sa 39 poslanika, pa slovenska ljudska stranka sa 14 poslanika, dzem'ijjet (nacionalna turska organizacija) sa osam mjesta. U BiH najveci je broj glasova dobila Jugoslovenska muslimanska organizacija na celu sa Spahom (24 poslanicka mjesta), radikalna stranka 11, hrvatska tezacka stranka 7 poslanika, savez zemljoradnika 12 poslanika, hrvatska seljacka stranka 3 poslanika, demokratska stranka 2 poslanika i komunisticka 4 poslanika. Tako je jugoslovenska muslimanska stranka iz izbora za Ustavotvornu skupstinu BiH 28. 11. 1920. Izasla kao najjaca i najuticajnija BiH politicka stranka.
Ona je glasovima goleme vecine Bosnjaka svih slojeva uspjela osigurati politicko predstavljanje bosnjackog naroda u kraljevini. U svoje glavne zadatke JMO je ubrajala: ocuvanje licne imovine i sigurnosti Bosnjaka, zastitu agrarnih interesa bosnjackih zemljoposjednika i ocuvanje muslimanske vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Ona je nastojala svojom organizacijom obuhvatiti i Bosnjake izvan BiH, ali su to tadasnji vladajuci srpski krugovi svim sredstvima surovo onemogucavali. JMO je na prvom mjestu borila se za nedejeljivost i autonomiju BiH, koja je za nju predstavljala osnovni okvir politickog djelovanja.
Izborno odmjeravanje politickih snaga pokazalo je da je uticaj komunista porastao u Srbiji i Hrvatskoj u tolikoj mjeri da su se vidjele i prepoznavale sa obe strane ( Srba i Hrvata) da je leglo komunizma bila BiH. Cetiri poslanika komunista iz BiH je uistinu pravi i siguran dokaz zanemarujuceg prisustva komunista na tlu BiH. Vlada kraljevine SHS je krajem decembra 1920. donijela poznatu "Obznanu" kojom se zabranjuje svaka komunisticka aktivnost. Poslije donosenja zakona KPJ je morala preci u ilegalu i tako djelovati sve do rata 1941. godine. U medjuvremenu s kraljem se razisao jedan od najvatrenijih pobornika drzavnog centralizma Svetozar Pribicevic. Vodja samostalne demokratske stranke sklopio je sa Radicem politicki savze poznat pod imenom seljacko-demokratska koalicija (SDK). Oslanjajuci se na snazan uticaj u narodu SDK je stalno pojacavala pritisak na rezim, narocito osudjujuci u narodnoj skupstini bezakonje i korupciju. Sve rasprave u skupstini vodjene su u veoma zapaljivoj atmosferi, sto je stvaralo odredjenu psiholosku pozadinu za ubijstvo, do kojega je stvarno i doslo 20.06.1928. godine. Tog dana radikalski poslanika Punisa Racic ubio je u narodnoj skupstini usred ostrih napada opozicije na vladu zbog korupcije, poslanike hrvatske seljacke stranke Pavla Radica, Djuru Basiriceka, ranio Stjepana Radica, Ivana Pernara I Ivana Grandzu. Od dobijenih rana Stjepan radic je preminuo 8.8. 1928. Godine. Radica na polozaju vodje HSS je naslijedio Vlatko Macek. Od tragicnih pogibija u skupstini koje su zaprepastile domacu i stranu javnost kralj Aleksandar je vukao poteze koji su vodili samo daljnjem kompromitiranju politickih stranaka, cime je u narednih 6 mjeseci pripremio teren za ukidanje ustava i zavodjenje rezima diktature, odnosne licne kraljeve vlasti.
Sestojanuarska diktartura
Proklamacijom "mome dragom narodu", svim Srbima, Hrvatima I Slovencima, objavljenom 6.januara 1929. Kralj Aleksandar karadordjevic ukinuo je Vidovdanski ustav I parlament, te uveo diktaturu. U proklamaciji se istice da su zalosni dogadjaji u narodnoj skupstini pokolebali kod naroda vjeru i korisnost te ustanove, dok su sporazumi izmedju stranaka i ljudi postali apsolutno nemoguci. Zbog toga kralj smatra da je nastupio momenat, kad izmedju naroda i kralja ne moze i ne smije vise biti posrednika,
Pa je rijesio da Ustav donesen 28. Maja 1921. postane vazecim. Tim zakonom utvrdjeno je da je Kraljevina SHS nasljedna monarhija, i da je kralj nosilac cjelokupne vlasti u zemlji, jer on donosi i proglasava zakone. Tadasnji jedan troimeni narod SHS dekretom je trebalo da postane jedan jedinstven jugoslavenski narod. Da bi se ostvarila ta doktrina integranog jugoslavenstva, kralj je smatrao da je nuzno promijeniti sluzbeni naziv drzave i izvrsiti njeno unutrasnje administravitvno-teritorijalno preuredjenje.
Tako je rezim pripremio, 3. Oktobra 1929. i proglasio jedan zakon koji je skoro u cijelosti izmijenio upravnu strukturu zemlje. Taj zakon nije imao za cilj samo daljnju centralizaciju drzavne uprave, nego je trebalo da bude pravna osnova za potpuno razbijanje tradicionalnih nacionalno-historijskih pokrajina i oformljenje drzavnog i nacionalnog jedinstva. To je bio zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna podrucja. Clanom #1 tog zakona Kraljevina SHS dobila je novi sluzbeni naziv "Kraljevina Jugoslavija".
Umjesto dotadasnje podjele na 33 oblasti, drzava je podijeljena na 9 banovina, koje su dobile nazive po rijekama da se ni imenom ne bi podsjecalo na historijske ili nacionalne odlike. Podjelom zemlje na banovine razbijena je Bosna I Hercegovina kao historijska cjelina. Njena teritorija i stanovnistvo usli su u sastav 4 banovine koje su se uklapale u hrvatska, crnogorska i srpska drzavno-pravna i etnicka podrucja. Teritorije BiH podijeljena je izmedju drinske, vrbaske, primorske i zetske banovine. Uspostavljanjem banovina, kad je BiH u pitanju, muslimani su svuda bili manjina. Potpunu vecinu u svakoj osim primorske imala je srpska strana, a u primorskoj su dominirali Hrvati. Muslimani su u ovim banovinama bili svjesno isparcani i usmjereni ka teritorijama izvan BiH, kako bi se u njima zatrla svijest o sopstvenoj posebnosti kao naroda, pa i o tradiciji bosanske drzavnosti i autonomnosti.
Agrarno Pitanje
Nizom zakona, do same jeseni 1929., a narocito od 1931. rezim je propisivao nacin likvidacije agrarne reforme, posebno za svaku od banovina, koje su njom bile zahvacene. BiH je u odnosu na druge banovine najgore prosla. Ona je bila okosnica i glavna meta agrarne reforme, kojom nisu ostvarivani samo socijalno-ekonomski, nego prije svega nacionalno-politicki ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-ekonomski unistiti bosnjacke zemljoposjednike, a Bosnjake u cijelosti nacionalno-politicki razoriti podjarmiti. Odsteta za jedan hektar oduzete zemlje u BiH bila je svega 290 dinara, a posto je u to vrijeme papirni dinar na medjunarodnoj berzi vrijedio samo 4 do 5 santima (para), to je stvarno bila vise milostinja nego odsteta. To nije iznosilo ni punih 30 dinara po jednom dunumu. Dalmatinskim posjednicima placana je naknada 233 puta vise po hektaru nego u Bosni. Otkud tako nesrazmjerna odsteta gradjanima iste drzave? Znajuci da su posjednici u Dalmaciji Hrvati ili Srbi, a u Bosni muslimani. Drzava se obavezala da ce oduzetu zemlju u BiH isplatiti vlasnicima, tako sto ce im polovinu dati u gotovini, a polovinu u obveznicama sa 6% kamate na nominalni iznost, i to u roku od 40 godina. Isplata je pocela 1936. i trebala da se okonca 1975. Godine. Do pocetka rata, 1941. Isplacena su svega cetiri kupona ili samo 10% od predvidjene naknade. Drzava je ostala duzna vlasnicima jos skoro polovinu predvidjene naknade. Nije bilo dosta sto je Bosnjacima-muslimanima jednim potezom pera oduzet citav kmetski posjed. Kraljevsko-Srpska klika se pobojala da ce u bosnjackim rukama ostati jos dosta zemlje, pa je zato donesen specijalni zakon, tzv. "beglucka uredba", prema kome je svaki kmet imao pravu da potrazuje tudju zemlju, samo ako ju je obradjivao neprekidno od 1908. do 1918, zapravo do 1914., jer se ratne godine ne racunaju. Na ovaj je nacin od muslimana oduzeto najmanje jos onoliko zemlje koliko su kmetovi drzali pod zakup. Sve je trebalo isplatiti u obveznicama sa 6% kamate u roku od 43 godine. Kako je poceo rat 1941., izdato je 13 od ukupno 50 predvidjenih kupona. Drzava je ostala duzna vlasnicima preko 50% predvidjene naknade. U stvarnosti, agrarna reforma je posluzila kao sredstvo za jednostrano obezvlascenje bosnjaka-muslimana i postizanje odredjenih nacionalno-politickih ciljeva.
Sporazum Cvetkovic Macek
Kralj Aleksandar je ubijen prilikom sluzbene posjete Francuskoj, u Marselju 9.10. 1934. godine od V.M.R.O. kao i ustasa, podstaknut iz Italije i Madjarske. Umjesto maloljetnog kralja Petra II Karadjordjevica, vlast su vrsili namjesnici, knez Pavle Karadjordjevic, kraljev brat od strica Dr.Radenko Stankovic, senator i ministar prosvjete i Dr. Ivo Petrovic i ban savske banovine. Vlast je u sustini kontrolisao knez Pavle. Pogibija kralja i smjena na vrhu drzave uticali su na rezim da brze napusta politiku otvorene diktature. Kraljevski namjesnik knez pavle odlucio je odmah smijeniti dr.-a Milana Stojadinovica i njegovu vladu. Pocetkom februara 1939. Knez Pavle je povjerio mandat za sastav vlade Dragisi Cvetkovicu, sa osnovnim zadatkom da rijesi i hrvatsko pitanje, odnosno da sklopi sporazum sa vodjom HSS dr.om Vladimirom Macekom. Predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vodja HSS-a Macek potpisali su 26.augusta 1939. sporazum i rjesenje "Hrvatskog pitanja", koje je izvedeno potpuno na racun Bosne I Hercegovine, a posebno njegovog najbrojnijeg naroda-Bosnjaka.
Potpisivanje ovog sporazuma i osnivanje banovine hrvatske, cime je izvrsena podjela BiH uz predfpostavku da Bosnjaci uopste ne postoje, odnosno da ne zive na tim prostorima.
Sporazum je izazvao ostro nezadovoljstvo i reakciju Bosnjaka. Mehmed Spaho je upozorio Cvetkovica i Maceka da se ne cini koncesije na racun Bosne i Hercegovine, sto je uzrokovalo njegovo ubijstvo. Srpsko-hrvatskim sporazumom, od 26. avgusta 1939. (pregovori izmedju Beograda - kneza Pavla i Cvetkoviceve vlade, i Zagreba -Macekova hrvatskog vodstva), Bosna i Hercegovina je podijeljena, uz potpuno ignoriranje Bosnjaka: dogovoreno je da 13 njenih srezova budu ukljuceni u Banovinu Hrvatsku (cijela zapadna Hercegovina, s Mostarom, zatim Bugojno, Fojnica, Travnik, Derventa, Gradacac, Brcko. Pod pokroviteljstvom fasisticke Italije i nacisticke Njemacke, odnosno Musolinija i Hitlera, 10. aprila 1941. formirana je kolaboracionisticka tvorevina NDH, koja je trebalo da realizira program nacionalistickog pokreta u Hrvatskoj od Jadrana do Drine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je njemacko-talijanska okupacija Hrvatske proglasena nacionalnim oslobobodjenjem hrvatskog naroda, Pavelic je, anektirajuci prakticno cijelu Bosnu i Hercegovinu, tvrdio da su "Muslimani cvijece hrvatskog naroda" i da je NDH nacionalna drzava svih Hrvata, ukljucujui i "Hrvate islamske vjeroispovijesti".
Starcviceva velikohrvatska nacionalisticka ideologija koju su slijedili Josip Franko, Stjepan Radic i Dr Vlatko Macek doziivjela je, s nestankom kolaboracionisticke Paveliceve NDH, historijski poraz. Neposredno prije zakljucenja sporazuma Cvetkovic-Macek, na celo JMO dosao je Dzafer Kulenovic. On je ostro protestirao i trazio da se odmah uz hrvatsku, srpsku ili slovensku, kao cetvrta formira bosanska banovina u historijskim granicama BiH. Muslimani su bili ogorceni u svim krajevima BiH, te su odrzavali proteste, na kojima Bosnjaci traze autonomiju BiH. Pet dana po sporazumu izbio je II Svjetski rat. Macek je volio izigravati prijatelja muslimana, a o njegovom licemjerstvu prema njima dovoljno je ilustrovati sa dva podatka: u septembru 1935. godine (u autobiografiji je zapisana je njegova izjava): "o braci muslimanima ja sam uvijek imao najbolje misljenje, kao o vjernim drugovima i ljudima od rijeci i obraza, a to sam misljenje jos bolje utvrdio svojim iskustvom, kada sam nekoliko mjeseci bio zatocen u Bosni."
A u Parizu, u emigraciji, prisjecajuci se svog sporazuma sa Cvetkovicem, rekao je 1946. O muslimanima: "Kada sam sa Cvetkovicem pravio sporazum 1939., mi smo se sporazumili, kad smo dosli na Bosnu I Muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje I tako smo uradili."
Posluzicu se Pitagorinom izrekom za ovakve ljude: "Nije smrt nego pokvaren karakter sto unisti dusu jednog covjeka, pa cak i nacije."
Drugi Svjestki rat
Agresija nacisticko-fasisticeke Njemacke na Jugoslaviju otpocela je mucki, bez objave rata, sestog aprila 1941. nadiranjem njemacke armije iz Austrije, te Madjarske, Rumunije i Bugarske. U kratkom vremenu su se pridruzile i italijanske i bugarske trupe. Kraljevska jugoslavenska vojska, razbijena iznutra kapitulirajucim duhom vladajucih krugova, slomljena je za 11 dana potpisivanjem bezuslovne kapitulacije 17.aprila i bjekstvom kraljevske vlade u inostranstvo. S time je prestala da postoji kraljevina Jugoslavija.
Jos u toku samog rata nastalo je komadanje i rasparcavanje zemlje. Njemacka i Italija su kao vodece fasisticke sile podijelile jugoslavensku drzavnu teritoriju na dva dijela, njemacko-italijansko interno podrucje, s tim sto su Madjarskoj prepustili Baranju i Backu, a Bugarskoj dijelove Srbije i Makedonije.
Izmedju njemackog i italijanskog okupatora povucena je demarkaciona linija koja je dijelila njihova interesna podrucja. Ta linija je upravo isla kroz BiH i protezala se od Bos. Novog na sjevero-zapadu, preko S.Mosta, Varcar-Vakufa, D.Vakufa i juzno od Sarajeva do Ustiprace I Rudog. Juzni dio ove linije pripadao je Italijanskom a sjeverni njemackom okupacionom podrucju. Italija je sebi aneksirala znatne dijelove Dalmacije i jadranske otoke, te zadrzala svuda svoje vojne posade, dok je gradjansku vlast prepustila NDH. Njemacja je u svom interesnom podrucju u daleko vecoj mjeri prepustila civilnu upravu NDH, ali je radi iskoristavanja rudnih, sumskih i drugih bogatstava u BiH dislocirala jednu diviziju i neke manje jedinice koje su osiguravale zeljeznicke pruge. Time je nadzirala najvaznije prirodne izvore i saobracajnice u okupiranoj BiH.
Vodja Slavko Kvaternik pod okriljem Njemaca je u zagrebu 10. Aprila proglasio Nezavisnu drzavu Hrvatsku, u ciji je sastav usla, uz saglasnot Njemacke i Italija, citava BiH i dio Sandzaka, istocno od rijeke Lima, izuzev Novog Pazara. Ulaskom BiH u sastav NDH, granica ove okupatorske tvorevine na istoku je postala Drina, pa makar da je to bilo I pod zastitom Njemacke, nakon 970. godine, od kada je kralj Kresimir II navodno imao kratko vrijeme granicu na Drini. Hrvati su isticali tzv. hrvatsko drzavno-historijsko pravo na BiH, koje nikada i nigdje nije zapisano, niti je u stvarnosti imalo bilo kakvog osnova.
Muslimani su bez njihove ikakve saglasnosti proglaseni Hrvatima, i tako preko noci jednim zakonskim aktom nasilno asimilirani. Na kormilu NDH je dovedeno najekstremnije krilo hrvatskog separatistickog pokreta, sa poslanikom Antom Pavelicem na celu.
Ukinute su sve politicke partije i tako su muslimani ostavljeni bez ikakve legitimne organizacije koja bi se za njih, kao poseban narod, mogla zauzimati, te postali objekat za svakojako manipulisanje.
Na njima je u stvari, izvrsen pravi kulturni genocid. Totalna i nasilna asimilacija jednog naroda. Naziv Bosna i Hercegovina je od jeseni 1941. G. nije se smio ni spomenuti u javnim sreedstvima informisanja, na radiu i novinama, a bosanska krajina postala je hrvatska krajina. Ante Pavelic je krajnje licemjerno nazivao Bsonjake "cvjecem Hrvata". Ustaska propaganda je isticala fotografije Ante Pavelica sa fesom na glavi sa vanjskim obiljezjem, medjutim, to je bila samo fasada, a u praksi nisu nista poduzimali da ih zastite od cetnicki pokolja. U poglanikovom povjerenstvu u Sarajevu, centru Bosnjaka, od osam odjelnih predstavnika samo dvojica su bili Bosnjaci. U gradskoj stedionici gdje je uglavnom bio ulozen bosnjacki kapital, bili su odmah smijenjeni glavni ravnatelji, personalni referenti i sIf ekonomata, koji su bili Bosnjaci-ljudi povjerenja Dzafera Kulenovica. Na njihova mjesta su postavljeni Hrvati-katolici a izvrsene su smjene i u upravi zeljeznice, poste, telegrafa, u sudstvu, rudarstvu, tvornicama i drugim strukturama, gdje su dosli za komesare i direktore Hrvati-katolici na stetu Bosnjaka. Sve ovo govori koliko su okupatori i njihovi eksponenti imali povjerenja prema Bosnjacima. Ustaska ideologija je bila previse strana, a Bosnjaci se nisu ukljucivali u taj poredak, osim izuzetaka. Za vrijeme Pavelica NDH bosdansko-hercegovacki muslimani su bili prividno ravnopravni sa Hrvatima, najvise onda kada je trebalo ginuti za hrvatske interese i vjestacku tvorevinu NDH, a u drugim slucajevima oni su bili neravnopravni. Hrvatska politika prema Bosnjacima bila je diskriminatorska, a to se dobro vidi iz navedenih podataka. Nad Bosnjacima su vrseni i zlocini, ubijstva, mucenja i pljacke. Bosnjacki predstavnici su se cesto zalili na postupak vlasti NDH, pa se tako u Primorju u zalbi predstavniku vlade Dr. Nikoli Mandicu, predanoj na sastanku 28 I 29 aprila, kaze doslovno: "Ustaski nadporucnik Kurelac izvrsio je strahoviti pokolj nad muslimanskim ziteljima u Srebrenici. Zrtve su bili predsjednik kotorskog suda Aganovic, zatim njegova supruga I troje nejake djece, te upravnik poste Dzemal Kliska." Ustanovilo se da je Kurelac licno pobio sve ove Bosnjake. Nakon tog pokolja Kurelac je jos i unaprijedjen u cin satnika, pa je po toj osnovi vrsio funkciju zamjenika zapovjednika ustaskog satnika u Sarajevu, a potom je upucen u Cazin, iskljucivo muslimanski kraj da i tamo ponovi svoje krvavo djelo. Sedmog aprila 1944. Ubijen je mucki prilikom izlaska iz Dzamije nasred Bratunca efendija Edhem Hadzialic. Ovaj zlocin je rafalom iz strojnice izvrsio ustaski zastavnik Mijo Mijacevic. Iako je ovaj slucaj bio poznat najvisim drzavnim vlastima, nakon podnesene prijave-velika zupa Usora i Soli, v.t.br.4/44, od 19.februara 1944. Godine. Ubica je ostao nekaznjen. Slucajevi nekaznjavanja zlocina dali su podsticaj novim napadima na Bosnjake. Ustase su nad Bosnjacima vrsile zlocine sirom Bosne I Hercegovine, a ogroman broj Bosnjaka je nastradao u koncentracionim logorima Jasenovca, Stare Gradiske, Gospica, Bos. Dubice i drugih mjesta.
Da bi Bosnjake izvrgli I ostrici jos vece srpke mrznje, Pavelicevi Hrvati su za zlocine nad Srbima koje su licno cinili, optuzivali Bosnjake. Iz brojnih rezolucija Bosnjaka, u kojima su se oni ogradjivali od ustaskih zlocina nad Srbima, da se razumjeti da su ustase pri svojim pokoljima svjesno koristili muslimanska imena da bi dali dojam da su Bosnjaci, a ne oni, izvrsioci zlocina. Sa znanjem ustaskog logora u Prijedoru ustase nose fesove, kaze se dalje u Rezoluciji, pa se stvara zabuna da sva zla vrse muslimani, cak se i ime nekog ustaskog zapovjednika pominje kao Dizdar, sto je prezime poznate bosnjacke familije. Taj zapovjednik je licno izdao naredbu za ubijanje Srba, sluzeci se lazno muslimanskim prezimenom i zeleci ocigledno time muslimane predstaviti kao izvodjace pokolja. Istina je, medjutim, da muslimani nisu nikom cinili nikakva zla, a dokaz za to je proslost koja jasno pokazuje da oni, u vrijeme Turaka kada su bili dominantni, ne samo da nisu vrsili nasilje, nego su bili krajnje tolerantni prema nemuslimanima opcenito, pa se stoga ogradjuju od ustaskih zlocina koji se pokusavaju njima pripisati. Osnivanjem handzar-divizije veliki dio bosnjacke gradske a posebno seoske mladezi je izbjegao prisilnu regrutaciju u ustaske jedinice. Stvaranje Handzar divizije doslo je u vrijeme kada su vlasti NDH svim sredstvima nastojale bosnjackoj sirotinji, posebno muhadzirima, silom navuci crne ustaske uniforme I tako ih kompromitirati.
Odlaskom u Hanzdar diviziju, mnogi Bosnjaci su se spasili od mogucnosti regrutovanja u crnokosuljase. Muslimani su strahovito stradali od cetnickih masovnih genocidnih pokolja, a ogroman procenat ih je protjeran sa svojih ognjista. Draza Mihajlovic je u stvaranju homogene Velike Srbije vidio najvecu zapreku u bosnjackom narodu i Bosnjacima Sandzaka, pa je zato u instrukcijama cetnickim komandantima Dzordzu Lasicu, komandantu cetnickihj odreda vojske u C.Gori I kapetanu Pavlu Dzurisicu, komandantu limskih cetnickih odreda jugoslavenske vojske, sa vlastitim potpisom istakao ciljeve borbe:
1.Borba za slobodu cjelokupnog srpskog naroda pod skriptom N.J.V.Petar II;
2.Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnicki cistu, u granicama Srbije, C.Gore, BiH, Srema i Backe;
3.Borba za ukljucivanje u nas drzavni zivot i svih jos neoslobodjenih slovenackih teritorija pod Italijom i Njemcima, kao Trs, Gorica, Istra i Koruska, kao bugarske i sjeverne Albanije sa Skadrom;
4.Ciscenje drzavne teritorije od svih narodnih manjina I nacionalnih elemenata, a narocito po Srbe najopasnije-muslimane;
5.Stvoriti neposredne zajednicke granice izmedju Srbije I C.Gore, kao i izmedju Srbije I BiH, ciscenje Sandzaka od muslimanskog zivlja, te BiH od muslimana i hrvatskog zivlja;
6.Kazniti sve one koji su krivi za nasu aprilsku katastrofu;
7.Kazniti sve ustase i muslimane koji su u tragicnim danima nemilosrdno unistavali nas narod;
8.U krajevima ociscenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata izvrsiti naseljavanje Crnogoraca, a u obzir dolaze siromasne, nacionalno ispravne i postene porodice;
9.Osiguranje jednog takvog politickog tijela koje ce voditi drzavni brod smjerom opstih narodnih teznji i interesa;
10.Ciljevi su ogromni i zato je borba toliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo ostvarenje.
Govoreci o upotrebi cetnickih odreda u C.Gori u datom trenutku Draza Mihajlovic doslovice kaze:
1.Jednim dijelom snaga dejstvovati sa doline Lima, pravcem Bijelo Polje.
Sjenica i Pestar da se ociste od muslimanskog i hrvatskog zivlja;
2.Dijelom snaga dejstvovati pravcem ka Metohiji, sa zadatkom da se na tom pravcu ociste teritorije nastanjene Arnautima, kao i da se presretnu oni koji ce biti prognani sa Pestara I Sandzaka.
3.Dijelom snaga iz podrucja Niksica dejstvovati u pravcu juznog Primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode. Jednim dijelom snaga djelovati ka jugu u cilju zauzimanja Skadra. U svakom slucaju obezbijediti C.Goru od upada arnautskih elemenata iz Albanije.
Najmasovnije zlocine genocida nad Bosnjacima cetnici su izvrsili u istocnoj Bosni, istocnoj Hercegovini i zapadnom Sandzaku. Samo u istocnoj Bosni, u periodu od augusta 1941. Do januara 1942. Godine, ubijeno je preko 18 hiljada Bosnjaka. O kakvim se zlocinima radi, vidi se iz svjedocenja "Hadzere Bijedic-Catovic", bacene u jamu Cavkaricu u septembru 1941. Godine. Ona kaze: "Kada su nas cetnici uhvatili, tj. nase komsije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. " Na pitanje 'Je li vas koliko bilo', ona je odgovorila da ih je bilo preko 6 stotina, sto zena, sto djece i staraca. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle vratili govoreci da ce nas vratiti kuci, dok su oni, u stvari, trazili jamu, u koju ce nas moci baciti. Najzad im je poslo za rukom i nasli su jamu, koja je bila povoljna za njihovu zlocinacku namjenu. Nas su malo dalje od jame zadrzali dok sa puskama okrenutim prema nama pazili da neko ne bi pobjegao. Jama je od nas bila udaljena oko 100 metara i nalzila se iza jednog omanjeg brezuljka. Odvodili su nas grupu po grupu tako da mi koji smo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju u jamu. Najzad je dosao red i na mene. Poveli su me sa jednom zenom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Cim sam prisla jami i vidjela sta me ceka, ja sam se od straha onesvijestila. Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio, a ja sam se odmah pomnakla u stranu, da na mene ne bi pali oni sto ih poslije bacali. Osjecala sam pored straha i veliki bol u lopatici, jer sam prilikom pada iscasila ruku u lopatici. Uz mene, bila je jos ziva i jedna zena, koja je bila noseca. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobijenih pri padu. Umrla je slijedeci dan. Ja sam prezivjela hraneci se hljebom koji sam imala uza se. Nasla sam prilicno mnogo hrane i kod drugih koji su bili mrtvi. Spasili su me seljaci iz Nevesinja. Kada sam izasla iz jame nisam tezila vise od oko tridesetak kilograma, a prije toga sam imala 70 kg." (Izvod iz fonda arhive Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu A-3769. Str. 20/21). Korijen hrvatsko-srpskog genocida u istrebljenju Bosnjaka-muslimana lezi u tradiciji balkanskih vlastodrzackih krugova da tim putem stvaraju etnicki ciste teritorije. Srbi su svoja klanja Bosnjaka u najvecoj mjeri izvrsili na mostovima Foce (8 hiljada zaklanih u februaru 1941.), te Gorazda i Visegrada.
U izvjestaju kotarske ispostave Gorazde pise: "Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 300 osoba pa i vise. Tada bi na jednoj strani mosta donijeli harmonike i svirali a na drugoj bi postavili motor, te bi ga upalili i dodali puni gas da bi prigusili vrisak nesretnih zrtava koje bi za to vrijeme klali i mucili na najsvirepiji nacin. Samo na tri mosta u Gorazdu poklano je preko 7 hiljada Bosnjaka, a na relaciji Foca-Ustipraca Drina je progutala oko 20 hiljada Bosnjaka-muslimana." (Iz knjige prof. Dr. S.Cekica "Genocid nad Bosnjacima u II Svj. Rata", izdavac MAG, Sarajevo 1996.godine).
Poseban vid zlocina nad Bosnjacima bilo je pokrstavanje, o cemu ima veliki broj dokaza. Tako Devla Hadzimusic, kci Muratova iz Potpeci, opcina Dragacevo kod Foce, izjavila je: "Cetnici Milan , Acim, Ljubo i Milovan Perisic iz Potpeci, ti nasi susjedi pokrstiuli su oko 80 muslimana iz naseg sela. Medju njima je bilo najvise zena i djece, a bio je i jedan starac Hasan Kovac. Spomenuti cetnici su najprije izdali proglas, pozivajuci sve muslimane sela Potpec da se pokrste, naglasivsi pri tome da ce svi oni koji se prekrste uzivati sve povlastice I da ce biti spaseni, dok ce svi koji to odbiju biti poklani ili protjerani."
(Izvod iz knjige Muhameda Hadzijahica "Posebnost BiH i stradanje Muslimana", 1991.)
U kojoj mjeri se srpski nacionalizam bio infciran mrznjom prema muslimanima, nalazimo u raznim dokumentima, korespondencijama i sl. Milos Jovanovic, komandant Ozrenskog cetnickog korpusa 13.februara 1943. Godine, pise komandantu Zenickog cetnickog odreda Golubu Mitrovicu: "Sjetite se velike borbe za oslobodjenje pod vodstvom velikog Karadzordza. Srbija je bila puna Turaka (muslimana) u Beogradu i ostalim srpskim varosima. Strsile su muslimanske munare, a pored dzamija su muslimani vrsili svoja smrdljiva pranja, kao i sad u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana je bilo tada preplavilo i nasu domovinu, a prodjite danas kroz Srbiju necete nigdje naci niti jednog muslimana, necete naci cak ni njihovog groba, ni jednog siljka (nisana-nadgrobnog spomenika), jer je svjesni sprski narod jos davno zbrisao sa zemlje zive vjekovne neprijatelje svog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno unisten je i posljednji trag mrskog muslimana, te je srpski narod ostao cist, sposoban za velika djela balkanskog i svjetskog rata za oslobodjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i jamstvo da cemo uspjeti u ovoj danas svjetskoj borbi i da cemo istrijebiti sve muslimane iz nasih krajeva. Nijedan musliman nece moci medju nama ostati." (Citat iz spomenute knjige Dr.S.Cekica).
Smatra se da je od cetnickih i ustaskih zlocina stradalo najmanje oko 500 hiljada gradjana BiH, prvenstveno muslimana. Moze se zasigurno zakljuciti da su u II Svj. ratu procentualno, u odnosu na ukupan broj stanovnistva, najvise stradali muslimani. Tako su muslimani u stvari najtragicnija zrtva II Svjetskog rata na tlu BiH, pa i cijele bivse Jugoslavije. O genocidu koji je nad Bosnjacima izvrsen u II Svjetskom ratu nikada se po zavrsetku tog rata u Jugoslaviji cak za period od 45 godina nije smjelo ni progovoriti. BiH je pretpjela ogromna materijalna razaranja. Od ukupno 820 hiljada srusenih objekata u Jugoslaviji, skoro 400 hiljada, prakticno polovina, se nalazila na tlu BiH. Privreda je takodje tesko stradala. Unisteno je oko 150 preduzeca i rudnika, poruseno preko hiljadu skola, cijela zeljeznica, te unisteni gradovi kao Vlasenica, Rogatica, Visegrad, Prozor, Glamoc, B.Petrovac, Drvar i drugi. U SR.Jugoslaviji Muslimani su zabiljezili vidan napredak u nekim oblastima zivota, kao sto su skolstvo i zdravstvo. Medjtim, muslimani nisu spomenuti u prvom Ustavu FNRJ-e (12.01.1946. godine, bez obzira na veliko zalaganje poslanika Ustavotvorne skupstine, iz Mostara Husejina Sissica na pr.). Poslanik Husejin Sisic je otvoreno prigovorio predsjednistvu Skupstine sto se u sastavu uz ostale jugoslavenske narode ne pojavljuju i muslimani-Bosnjaci. On je jedini glasao protiv Ustava, trazeci posebnim amandmanom da muslimani postanu ravnopravan narod u jugoslavenskoj drzavi. Bosna i Bosnjaci nisu uvrsteni ni u buktinju novog drzavnog grba, oni su negirani kao narod, a onemoguceno im je i da se nacionalno izraze i okupe u svojim udruzenjima. Srbi i Hrvati su imali svoje matice, a Bosnjacima ni pravo na ime nisu dali. Morali su se opredjeljivati kao Srbi ili kao Hrvati, a oni koji su to odbili ostajali su "neopredjeljeni". Uz to, neki ugledniji Bosnjaci su bivali proganjani i hapseni, pa je i ta vrsta pritiska doprinijela novim iseljavanjima.
Prema pouzdanim izvorima u Tursku se poslije II Svjetskog rata iz BiH, Sandzaka I Makedonije iselilo 190 hiljada muslimana. Muslimani su priznati kao narod tek 1974. Godine. Tito je vladao 35 godina (od 1945-1980). U prve 22 godine Titova Jugoslavija bila je policijska drzava na celu sa Rankovicem. Posljedice su bile Blajburg, likvidacija bez sudjenja istaknutih licnosti, Goli otok, progon mladih msulimana, prinudni otkup i slicno. To je bilo vrijeme kada nije bilo pasosa. Izvan zemlje su mogli otici samo dokazani i poslusni komunisti, koji su mogli poslati i svoju djecu na skolovanje po Evropi, pa cak I u Ameriku. Nije bilo slobodnih i nezavisnih medija, nego su svi bili pod kontrolom drzave i KPJ, i strogo su kontrolisani i cenzurisani.
Represivna kampanja za skidanje zara
Pocetkom pedesetih godina, na temelju zakona od 28.9. 1950. provedena je u zemlji siroka, u osnovi represivna kampanja, za skidanje zara, tj. otkrivanje bosnjacke zene-muslimanke, cime je otvoren jedan od strategijskih ciljeva ondasnje vlasti u pogledu polozaja muslimanke u drustvu. Polozaj muslimanki opcenito bio je nisko rangiran, jer se polazilo od toga da je bila iskljucena iz svih sfera javnog zivota. To se najvise manifestovalo u tome da se izvan domacinstva pojavila pokrivena lica u zaru, ranije u feredzi. Ovakve ocjene imale su pred ocima jednu stranu zivota muslimanke. Jer, ako ostavimo po strani zar i feredzu, i pitanje osmotrimo s drugih strana, mozemo doci do drukcijeg zakljucka. Istina, muslimanka nije ucestvovala u javnom zivotu, ali kod svoje kuce zivjela intenzivnim i sadrzajnim zivotom. Poznato je da su u bosanskim gradovima zgrade i kuce za stanovanje tako dizajnirane da je svaka imala bascu-vrt, a basce opet medjusobno bile povezane kako bi komsije mogle prici jedni drugima. Bilo je mnogo interakcije. Djeca su se igrala, a zenski svijet uzajamno posjecivao, zabavljao, a po nekoliko puta na dan pila bi se i kahva, kao sabahusa ili ragovorusa-ikindijasica i povecernja razgovorusa, a komsije jedni druge ispomagali. U vecernjim satima kucna sijela su bila obavezna, uz citanje pjesmarice o Muji Hrnjici, Tali Licaninu, Dzerzelez Aliji i njihovim cetovanjima po ravnim kotarima Krajine i Korduna. Uz mezu i rostilj cule su se uz tihi sentiment i sevdalinka. Misljenja su da je sevdalinka najvecim dijelom kreacija bosanske muslimanke-djevojke, jer je zenski svijet bio najmanje podlozan vanjskim utjecajima. O porijeklu sevdalinke, koja je tako nazvana zato sto se u njoj pjeva o bolnom ljubavnom zanosu. Muslimanska djevojka, u ceznji za dragim, susrecuci se sa preprekama koje je postavilo drustvo, nalazila je svoje zadovoljstvo u stvaranju pjesama prozetih izrazito osjecajnoscu. Sevdalinka, prema tome, predstavlja nesto dozivljeno, a nikakav prijevod pjesme iz tudje sredine. Mnogo praktikovani izleti, teferici, kako muskaraca tako I zena u prirodu, kao i sezonski boravak porodica iz grada na selu preko ljeta takodje se povoljno odrazavao na polozaj zene.
Ekonomsko propadanje austro-ugarske 1828., koje se upravo bosanskim muslimanima izrazilo u najostrijoj formi, imepartivno je zahtijevalo ukljUcivanje muslimanke i u privredni zivot. Jedan refleks ovakvog tretmana zena, koje su ostale bez ekonomske egzistencije, rezultirao je javljanjem i porastom prostitucije. Njihovo pokrivanje pokazalo se kao sasvim neprihvatljivo u novim prilikama. Kako su muslimanke morale rjesavati svoje ekonomske probleme zaposljavanjem u fabrici, one su bile i prve koje su se otkrile.
Mora se reci i to da je orijentalno-islamska civilizacija bila u mnogom pogledu atraktivna za bosanske muslimanke. To je civilizacija prozeta duhom njihove vjere Islama, ali I utkana u tradiciju na cijim su se osnovama odgajale i formirale. Posebno se naglasava u ovoj civilizaciji i kulturi humanisticka strana, koja se izmedju ostalog ocitovala u milosrdju, merhametu, uspostavljanju opcekorisnih temelja vakufa, naglasenom meditativnoscu, ljubavlju prema prirodi, kultu vode i zelenila, pozitivnom odnosu prema sistemu higijenskih odnosa, umjetnickim zanatima, te umjerenim zivotnim ritmovima. Ovdje je potrebno naglasiti da je osim drzavnog aparata skola bila i ostala najmocnije sredstvo koje je doprinosilo stalnom potiskivanju tekovina muslimanske kulture, kako one unutarnje tako i orjentalno-islamske. U skolskom i obrazovnom sistemu koji je isticao samo svoje vrijednosti tako-zvani evrocentrizam, dominirajuca kultura ne samo da nije uvazavala druge kulturne i tradicionalne sadrzaje, nego se prema njima odnosila najcesce negatorski u cilju da ih potpuno potisne i unisti. Zapadno-evropska, tzv. modena civilizacija, sve je vise zauzimala pozicije, a orjentalno-islamska zajedno sa svim oblicima tradicionalnog zivota Bosnjaka stalno je morala uzmicati. Ti procesi poceli su uspostavom austro-ugarske vlastim, a nastavljeni su jos agresivnije za stare Jugoslavije, a u novoj Jugoslaviji su uglavnom dovrseni. Vezano za period komunisticke Jugoslavije, evo kako znameniti Tolstoj ukazuje na mogucnost opstanka tradicionalnog u ateistickom drustvu: "Kad drustveni sistem nalaze jednoj duhovnoj tradiciji da nije vise pozeljna kao zivotni informativni fenomen, onda sve sto ostaje je ogoljela nacionalnost, tj. tvrdjava okrutne mrznje, sto je uistinu otrov covjecanstva."
Evo sta kaze najpoznatija historicarka(Karen Armstrong) savremene Amerike o zeni Zapada u svom kapitalnom djelu Sveti rat na strani 343: "Muslimanke opcenito u svijetu nisu tako fascinirane tzv. "zapadnom slobodom". Na nacin kako se seks izrabljiva u kupoprodaji robe putem raznih medija, to je zaista komercijalno ponizavajuce, te totalno minimizira moralnost zene. Zapravo, odijevanje je u vecini liberalnih stavova nesto styo degradira zensko dostojanstvo, svodeci zenu skoro na seksualni objekat, sto je nepobitna istina.
Na Zapadu taj liberalizam nije zaustavio obicaj eksploatisanja zene kroz okrutnu i malodusnu reklamu i seks-industriju, sto potpuno marginalizira njeno ljudsko dostojanstvo. Vecina feministkinaja slaze se s ovakvom konstatacijom, kaze Karen Armstrong. "Mi smo bili skloni na Zapadu devijacijama iz perioda seksualne ekstremne represije do seksualne slobode, sto je rezultiralo razaranjem jezgra familije. "Zapad ne bi trebao osudjivati islamski svijet, sto se drzi svog duhovnog puta i tradicije, radije nego da slijedi nas u nasoj konfuziji i smetenosti."
Srbska Agresija i Genocid nad Bosnjacima (1992-1995)
Cilj agresije je bio unistenje drzave BiH te fizicko i duhovno istrijebljenje muslimana. Agresor i domaci cetnici su organizovano ubijali, klali I masakrirali sve po redu, djecu, zene strace, a trudne zene su mucili do pobacaja. Najveci zlocini nad zenama su bili silovanja sa ciljem mucenja i ponizenja. U svojim zvjerstvima cetnici se nisu obazirali na godine, silovali su i starice kao i djevojcice, pa cak i djecu. U logorima, zatvorima, hotelima, garazama, privatnim kucama i drugim mjestima najmerno su drzali zene, djevojke i djevojcice i time sprecavali prekid nezeljene trudnoce. Maloljetna Nura N, rodjena 25.04. 1979 sa Grbavice, izjavila je da su cetnici dosli krajem aprila 1992. na Grbavicu, odveli je prisilno iz jedne zgrade i nekoliko djevojcica od 13-15 godina. Odveli su ih u prostorije preduzeca Digitron. Bilo je ukupno zatoceno oko 30. Pred vece maja 20.,1992. Poceli su da izvode po dvije do tri djevojcice na silovanje. i mene su izveli I silovali me. Dvojica su me drtzali, a druga dva naizmjenicno silovala, govoreci: "Sta imate radjate balije, bolje je da radjate srbe." Kada je razmjenjena ljekari su konstatovali da je trudna 5 mjeseci (iz Biltena Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH br. 3, Marta 1992. Godine).
Silovanje mentalno retardiranih djevojcica i djevojaka Doma u Visegradu spada u zlocine nepoznate u svjetskoj literaturi, nasilnistva koje izmice svakoj definiciji i klasifikaciji. Ovakva vrsta izopacenosti seksualnog nagona tesko se svrstava u bilo koji oblik psiho-patoloskog ispoljavanja covjekove seksualnosti i cini se nepoznanicom u cjelokupnom repertoaru zvjerstva koje je covjek cinio kroz vijekove. U ovoj agresiji u strahotama Bosnjaka, kao i u II Svjetskom ratu, kako smo ranije vidjeli, poseban vid zlocina je bio prisilno prevodjenje, pokrstavanje muslimana na pravoslavlje. Srpski agresori su silom pokrstavali bosnjacke zarobljenike. Prvi prizor za vrijeme zatocenistva u Lukavici cetnici Dragan Vuckovic i Tomas Urosevis, sin Brane iz Mackovica, opcina Sokolac. "Postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo ili metak u celo. Tom prilikom pop je po njihovom naredjenju citao nesto iz Biblije, pa bi povremeno zastajao i naredjivao da kazemo "Amen". To se ponavljalo nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan, to je jedan momenat za vrijeme moga zatocenistva, te jedan od najtezih koje sam prozivio", kaze Meho Kahlimanovic. (Iz naprijed pomenutog Biltena, izdanje 3.marta 1993.).
Gradjanka Sabiha M. rodjena 1951. Iz Raketnice kod Rogatice, cija se izjava nalazi u istoj arhivi, kaze: "Traktorima su nas prevozili na Sjenici u osnovnu skolu, bilo nas je nekoliko stotina. Pred skolom su razdvojili muskarce od zena i djeIe. Sjedeci pred skolom, gledali smo kako muce muskarce. Naredili su im da lice okrenu prema zemlji, a na ledjima su usijanim zigom urezivali krstove, probadali ruke nozevima, pucali u ruke i noge a narocito u zglobove. To je trajalo oko dva sata i nakon toga su ih poubijali iz pjesadijskog naoruzanja.
Politicki Zivot
Vodjene su rasprave u toku 1979. I 1980. U okviru odgovarajucih struktura SSRNBiH, o neophodnosti da se konstituira historija naroda BiH, kao samostalna nastavna disciplina. Vodeci bosanski srpski historicari, filozofi, knjizevnici, kriticari, socilozi i drugi, a i zakonodavni clanovi SK, pruzili su tome zestok otpor tako sto su sve te rasprave najvise ignorirali. Jos se za vrijeme tih rasprava dalo naslutiti da unutar SKBiH postoji jedno neoformljeno, ali medjusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro, koje putem partijskog monopola svim sredstvima je nastojalo onemoguciti kulturno politicku afirmaciju Bosnjaka muslimana. Iz tog neformalnog velikosrpkog udruzenja unutar SK nastala je 1990. Teroristicka Srpska demokratska stranka. Nakon Titove smrti 1980. sve se otvorenije trazi ukidanje Ustava iz 1974., kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju veliko-srpske hegemonije u Jugoslaviji. Stavaranjem Velike Srbije tokom 1989. dolazi do krize Predsjednistva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih stanaga Jugoslavije, sa ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar. Pod uticajem povoljnih demokratskih kretanjima u zemljama bivseg sovjetskog bloka dolazi i do slobodnog razgranavanja i liberalizacije cjelokupnog javnog zivota i u BiH. Nakon pola stoljeca dolazi do obnavljanja stranacko-politickog zivota i medju Bosnjacima. Tako je u proljece 1990. U Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA) sa brojnim ograncima sirom BiH. Za prvog predsjednika stranke izabran je Alija Izetbegovic, pravnik I publicista iz Sarajeva. U novembru 1990. odrzani su, poslije razdoblja duzeg od pet decenija, prvi visestranacki izbori u BiH. To je otvorilo mogucnost razvoja parlamentarnog zivota i politicke demokracije, te drzavno-pravnog osamostaljenja BiH. Ni obnova visepartijskog zivota u cijeloj zemlji nije vise mogla pomoci politickoj stabilizaciji drzave, koja je namajerno destabilizirana u korist stvaranja projekta Velike Srbije. U uslovima opce krize jugoslavenskog drustva u drzavi proces daljeg afirmiranja Bosnjaka tece u otezanim uvjetima i raznim pritiscima, ali se i dalje odrzava. Nakon osamostalenja Slovenije i Hrvatske po logici politickih zbivanja i BiH je morala krenuti istim putem.
Na referendumu odrzanom 29.II 1992. Gradjani BiH izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu drzavu. Tacno na dan pocetka srpsko-crnogorske agresije na BiH, 6.4. 1992. Evropska zajednica priznala je drzavno-pravni subjektivitet Republike BiH. Nakon 21. Maja 1992. godine BiH je primljena i u UN. Reakcija na to bila je veliko-srpska agresija na BiH aprila 1992. godine.
Tokom realizaje svog odavno pripremljenog plana za formiranje Velike Srbije, Cetnici su razarali i unistavali civilne ciljeve, gradove, varosi i sela. Pljackali i unistavali privredne objekte, kompletnu infra-strukturu BiH, unistavali i zatirali kulturno-historijske i vjerske spomenike. Razruseni su mnogi objekti islamske zajednice. Unistavajuci svjesno i sistematski sve ono sto se decenijama gradilo. Srpsko-crnogorski cetnici, jugoslavenska vojska i postrojbe HVO-a su nanijele neprocjenjivu stetu muslimanskom graditeljskom nasljedju u BiH i cijelom Balkanu.
U agresorsko- barbarskom pohodu nisu postedjeni ni najvrijedniji objekti islamske arhitekture, kao sto su GH dzamija, Careva dzamija i Magribija u Sarajevu; u Banjoj Luci od 16 dzamija nijedna nije postedjena: Ferhadija, Gazanferija, Arnaudija i druge dzamije sehera su nestale bez traga. Srusena je i cuvena Aladza dzamija, kao i Careva dzamija u Foci, Sultan-Esme dzamija u Jajcu, Karadozbegova dzamija u Mostaru, vrhunac islamske arhitekture Stari most i druge znamenite gradjevine sirom BiH.
Preko 1000 dzamija je sruseno, popaljeno ili tesko osteceno na podrucju BiH, okupirano od strane srpskih ili hrvatskih agresora. Rusenje i unistavanje objekata islamske arhitekture samo je nastavak smisljenog provodjenja ranije planiranog programa kulturocida nad Bosnjacima.
Vasojevica zakoni iz prve polovice 19.vijeka otvoreno podstice i ohrabruje barbarske tendencije koje promicu kroz sve programe srpskih nacionalistickih organizacija. Medju prvim psihijatrijsko-mentalnim ustanovama koje su stradale na ovakav nacin bile su bolnioce za dusevne bolesnike kao sto su Sokolac, Jagomir, Jakes kod Modrice, Domanovici kod Mostara, Zavod za alkoholizam itd. Prakticno, bile su to najvece ustanove za lijecenje i rehabilitaciju teskih dusevnih bolesnika. Oko tri hiljade takvih pacijenata je na najbrutalniji nacin protjerano iz bolnica i zavoda. Poslije ovog sramnog cina dusevni bolesnici su se rasprsili na sve strane, neki su ubijeni, neki odvedeni u logore, mnogi zauvijek nestali, te im se od tada gubi svaki trag.
Ako je uopste i moguce rangirati zlocine po snazi, najaveci zlocin je predstavljalo masovno, genocidno, ubijanje civila. Tako je u Kozarcu od 26-29 maja 1992 godine ubijeno oko 7000 civila, a ukupno u tom dijelu BiH 11.000, od kojih su vecina intelektualci. U Prijedoru je od 30. Maja do 4.juna 1992g.ubijeno oko 1000 civila. U istom gradu, krajem juna - samo u jednom danu ïsamo u jednom satu, surovo je ubijeno oko 2.500 civila, uglavnom muslimana. U prijedorskom selu Hambarine izmedju 23 i 25. Maja 1992. ubijeno je preko hiljadu civila. Masovni zlocini su izvrseni u rudniku Ljubija. Zna se zasigurno da je ubijeno i zatrpano 8 hiljada civila, zena, djece i staraca. U logoru rudnika Tomasica u pecima za topljenje rude spaljeno je preko 5000 civila muslimana,a veliki broj pronadjen u Tomasici u zajenickoj grobnici.... U logoru Omarska je ubijeno 9.500 muslimana. Tu su cetnici ubijali najmonstruoznijim metodama (motornim pilama su odsijecali glave).
Masovne pokolje cetnici su izvrsili u logoru Keraterm, gdje su ubili nekoliko hiljada logorasa muslimana. Brcaci su ubijani u logoru Luka. Samo za dva mjeseca, u maju i junu 1992, ubijeno je preko 3000 civila koji su spaljeni u fabrickoj rafineriji u Brckom. Iz izvoda biltena drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH broj 2, marta 1993. godine, srpski zlocinci su leseve bacali u Savu gole, a poslije su ih spaljivali u rafineriji. Na putu iz Brckog prema fabrici Interplet, kamionima su prevozeni i tamo masakrirani izmuceni civili muslimani sa iscupanim polnim organima, odsjecenim nosovima i usnama. U logoru Susica kod Vlasenice ubijeno je preko 3000 zena, staraca i djece.
Sredinom jula 1995, nakon sto UN predali Srebrenicu-zasticenu zonu UN cetnicima, cetnici su izvrsili masovne zlocine nad nenaoruzanim Bosnjacima. Uz prisustvo UNPROFORA, noseci njihove uniforme i oznake crvenog krsta, cetnici su klali i ubijali nezasticene civile, silovali zene, djevojke , curice i pljackali sve sto se jos opljackati moglo. Izdvajali su muskarce i musku djecu pa ih kamionima i autobusima odvodili u okolna mjesta gdje su ih svirepo ubijali. Ubijeno je od 10-16 hiljada Srebrenicana.
U vremenu dok su trajala masovna klanja Bosnjaka, u Beogradu je 15.jula 1995.godine kod Slobodana Milosevica odrzan tajni sastanak, na kome su prisustvovali Karl Bildt, Thorwald Stoltenberg, Jasusi Akasi i Rupert Smith. Sastanku je prisustvovao i general Mladic koji je komandovao zauzimanjem Srebrenice i ucestvovao u genocidu nad Bosnjacima. Na prijetnju Mladica da ce pobiti zarobljene holandske vojnike, vojno i civilno rukovodstvo UN, sa Akasijem, Smithom i Yanviarom su dosli do suglasnosti da predaju Srebrenicu Mladicu i njegovim cetnicima.
Glavni grad BiH Sarajevo je bilo , punih 40 mjeseci , pod neprekidnom bjesomucnom paljbom sa obliznjih brda, na koja su JNA i cetnici postavili veliki broj teskog oruzja. To je najduzi period opsade u historji i time jedna od najvecih svjetskih tragedija, ali i jedan od velikih bruka svijetskih mocnika. Smatra se da poginulo vise od 12 hiljada gradjana Sarajeva, a od toga najveci broj zena, djece i staraca. Sarajevo je u periodu od 1.200 dana bilo logor, na ocigled cijelog svijeta, a kljuceve tog logora je drzao Butros Gali, prvi covjek UN-a. Sarajevo je svakodnevno bivalo bez vode, struje, hrane, a oskudijevalo je i u tabutima za sahranu umrlih, ali je u Sarajlijama zelja da se opstane pred naletima zlikovaca bila jaca od svega.
Kolika je bila mrznja srbo-cetnika prema Sarajevu najbolje ilustrira razgovor izmedju zlocinca Ratka Mladica i njegovih oficira koji su ucestvovali u svakodnevnom barbarskom davljenju Sarajeva. Evo citata razgovora izmedju izmedju Mladica i njegovog oficira Mirka Vukasinovica:
Mladic mu naredjuje da unisti sarajevski kvart Velesice, a potom:
Mladic: Mozes li udariti po Bas-carsiji?
Vukasinovic: Mogu.
-Vatru po Bas-carsiji, naredjuje zlocinac Mladic. Udarite direktno po bosasnkoj skupstini i predsjednistvu. To je moje naredjenje. Unistite ih. Zdravo!
-Vukasinovic: Za tri minute cemo to uraditi.
Mladic: Udrite sa 155 mm haubicom po Bascarsiji i sjeverno od Begove dzamije. Pobijte sve sto mozete po Sarajevu. To je moje naredjenje.
Mladic se potom obraca pukovniku Vukasinovicu:
Udri po Sarajevu gdje god stignes.
Zatim se obraca pukovniku Veljku Stojanovicu zvanom "Mustafa":
Otvorite vatru po Velesicima. Tamo nema mnogo srpskog zivlja.
Prestanite pucati iz manjeg kalibra, samo iz 155mm i iz raketa koje su friske stigle iz Srbije, naredjuje Mladic
U pojedinim dijelovima BiH Bosnjaci su potpuno istrijebljeni, iako su nekada tu bili vecina, izmedju ostalog u Foci, Rogatici, Visegradu, Srebrenici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Prijedoru, Zepcu, Stocu, Pocitelju i drugim mjestima.
Prema raspolozivim podacima, od pocetka agresije pa do kraja nastradalo je oko 250 hiljada Bosnjaka, od cega oko 17 hiljada djece. Preko 20 hiljada Bosnjaka je nestalo i predpostavlja se da su svi ubijeni.
U vise od stotinu zemalja svijeta nalazi se oko milion i 800 hiljada bosnjackih izbjeglica. Samo u SAD-a ima oko 350 hiljada Bosnjaka i veliko je pitanje koliko ce se od tog broja vratiti nazad u domovinu.
Zlocini HVO-a u BiH
U selu Ahmici pripadnici HVO-a ubili su zvjerski preko100 lica, vecinom staraca, zena i djece, pa cak i malih beba. Tu je potpuno unisteno 180 bosnjackih kuca i dvije dzamije. Istog dana u susjednom Vitezu ubijeno par stotina civila-Bosnjaka, medju kojima je bilo vise intelektualaca. Bojovnici HVO-a su 23 oktobra 1993. Godine u Stupnom dolu izvrsili nevidjeni masakr nad Bosnjacima. Ubijeno je mnogo djece i novorodjencadi, starijih osoba - sve sto im je dopalo pod ruku. U Mostaru su pripadnici HVO-a u noc 9.maja 1993.g. poceli sa protjerivanjem muslimana iz njihovih kuca, deportirajuci ih u konc.logore.
Prema podacima Saveza logora�a BiH, na prostoru Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-srbskog genocidnog rata osnovano je 27 hrvatskih logora, dok ih je u srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini registrirano je ukupno 618 logora, od kojih su 48 drzale postrojbe HVO-a zajedno s HV-om; a 580 srpske postrojbe. Hrvatski logori bili su rasporedjeni na cijeloj teritoriju Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U njima je prema federalnim podacima, bilo zatoceno izmedju 25 i 26 hiljada alogorasa.
Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamceni su po zlostavljanu i tretmanu zatocenika. U bivsem skladistu JNA u Gabeli (Capljina) bilo je, prema svjedocenju prezivjelih logorasa, zatoceno 1400 ljudi, i to samo u cetiri velika hangara, dok je u cijelom logoru bilo najmanje 3500 Bosnjaka. Svjedoci tvrde da su u tim logorima bile zlocinacke scene...
U Gabeli su zatocenici drzani bez kapi vode na temperaturi od 40 stupnjeva. Zajedno s druga dva poznata logora, Dreteljem i Helidromom, kroz ta je mjesta proslo najmanje deset hiljada ljudi. Zatvorenici su u Dretelju, nakon sezdesetodnevnog tamnovanja, gubili izmdju deset i trideset kilograma tjelesne tezine. Oko hiladu Bosnjaka deportirano je iz Dretelja na jadranske otoke, odakle su raseljeni po svijetu, dok su ostali bili prebaceni u logore u Gabeli, Prozoru i Stocu.
Tvorniccke prostorije u Capljini takodjer su sluzile kao logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske zajednice BiH, bilo zatoreno 1218 bosnjake djece u dobi izmedju 13 i 16 godina. Kao logor sluzila je i kasarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu. Na mostarskome podrucju najpoznatiji logor je ve spomenuti Helidrom. U helikopterskim hangarima bilo je zatoceno oko 2300 Bosnjaka iz cijele Bosne - neki izvori tvrde da je broj zatorenika bio cak 10 do 12 hiljada.
Drugi najveci logori u Hercegovini bili su smjesteni u Trebinju, Grabovini, Ljubuskome, u staklenicima na Buni kod Mostara - gdje je zaklan blagajski imam Muharem efendija Becirevic - pa na Masinskom fakultetu u Mostaru, u zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko skola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u Mostaru. Velezovom stadion takodjer je neko vrijeme sluzioio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su Bosnjaci bili deportirani u ostale logore. Apoteka na desnoj obali Neretve sluzila je neko vrijeme kao tamnica za 530 Bosnjaka, iz koje su zene odvajane na silovanje.
Saradnja Srba i Hrvata kroz cio rat protiv BiH
Evo sta pise David Owen u svojoj knjizi "Balkanska odiseja" (na str. 344)
o saradnji Srba i Hrvata kroz cio rat protiv Bosne:
"Nafta je do Srba stizala kroz cijeli rat na sve strane direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade. Tudzman je znao sta radi i sve je to odobravao. Gorivo i hrana prebacivani su prema Berkovicima kod Stoca i magistralnim putem Metkovic-Capljina. Srbi su gorivo odvozili preko Kalinovika a odatle prema Igmanu, gdje se odvijala silovita ofanziva na polozaje Armije BiH oko Sarajeva, da bi se tom velikom ofanzivom vezale snage armije BiH i tako rasteretile jedinice HVO-a koje su vrsile ofanzivu na dijelovima srednje Bosne", kaze David Owen u spomenutoj knjizi.
O naftnoj saradnji govorio je i Stipe Mesic, bivsi hrvatski predsjednik: "Rijec je o jednom ratu u povijesti u kojem je zrtva agresije svog agresora snabdijevala naftom. Meni i gospodinu Spegelju pricao je fra-Tomislav Pavao Duka, koji je zajedno s nama na kraju istupio iz HDZ-a, kako je jednom, kada je putovao u srednju Bosnu, u Dretelju kod Capljine izbrojao 40 cisterni goriva koje su isle u tzv. Republiku Srpsku. Osobno, pak, imam podatak koji vrlo lako mogu provjeriti, da je za vrijeme rata u BiH hrvatska izvezla 2 miliona nafte za RS. Vec u jesen 1993g. svakodnevno konvojima iz Hrvatske doprema se za RS 400 tona hrane, te ogromne kolicine nafte, sto je premasivalo lokalne potrebe u Hrvatskoj.
Washinton Post donio je 2. Jula 1993g. (na str. A-26) izvjestaj pod naslovom: "Borbe se pojacavaju sirom Bosne" iz pera autora Dzona Pomerita:
"Srpska i hrvatska strana su prakticno preko noci udruzenim snagama obrusili na muslimane. Za vrijeme tih akcija u istim vozilima na front prevoze se borci iz oba tabora. Medju mnogobrojnim zajenickim operacijama Srba i Hrvata bile su i ofanzive na Zepce, Maglaj, Usoru, Konjic, Vares, Kiseljak i druge.
U bici za Travnik 3.juna 1993g. kada je otpocelo zestoko granatiranje sa kota HVO-a, Vilenice, Prahulja i Masunja, oglasila se i cetnicka, Mladiceva, artiljerija sa Vlasica, a nesto kasnije i pjesadija. Ali nisu imali uspjeha jer su travnicani uz pomoc briljantnih boraca 17.krajiske brigade bos.armije prosto pregazili HVO i VRS.
Srbi pod zastavom noza
Prema nozu koji kolje muslimana Srbi osjecaju epsku zahvalnost - kao prema ocu nacije, jer im je tan noz omogucio sve sto imaju. Ako bi se odrekli noza, morali bi se odreci vlastite historije, koja je gradjena na klanju i istrebljivanju msulimana, upravo onako kako su to uradili u Srbiji poslije Balkanskih ratova. Bosnjaci se ibrete nad svim sto im se dogodilo, otkud se tolika kolicina perverznog i zvjerskog uvijek iznova srucuje na njihovu dobrotu, merhamet, srdacnost i otvorenost.
Historija profitailnosti ubijanja Muslimana
Svjedocanstvo iz spskih fasistickih logora smrti, kazuje da zlocince nije zanimalo iskljucivo ubijanje bosnjackog covjeka, vec monstruozni metod izivljavanja nad zrtvama. Krvnici su strasno zuivali u masakriranju muslimana, sa nevjerovatnom jednostavnoscu, kao sto se uziva u seksu, picu i hrani. Ugodjaj je za njih tim veci ako se klanje sina ili silovanje kcerke vrsi pred roditeljima, ili roditelja pred djecom, ili ako sina nabiju na kolac pred majcinim ocima, ako se odsjecenom glavom djeteta igra na male golove.
Masta srpske masinerije ubijanja muslimana dno je svakog razvrata. Historija ne pamti gore, jer gore ne postoji. Klanje je nagradjeno priznavanjem karadzicevog vojno-politickog cilja, a to je Genocdna srpska. Ne postoji ni jedan jedini stvarni argumenat, koji bi srbe ubijedio da je ubijanje muslimana ratni zlocin. Ta sacica srpskih krvnika koja je otpremljena u Hag tek je jeftina farsa u odnosu na stvarnost u kojoj dometi genocida nad Bosnjacima imaju medjunarodno priznati karakter.
Dvojicu glavnih krvnika je u izvjesnoj mjeri vec stigla pravda. Jedan je umro (Tudzman), a drugi ce vjerovatno dozivotno zavrsiti u Hagu. Ako se dejtonska legalizacija genocida smjesti u kontekst svih drugih genocida nad muslimanima sto su zivjeli na podrucju koje se zvalo Jugoslavija, koji su konacno stjerani u dva Sandzka, onda je srpska kultura klanja i progona muslimana dokazana kao historijski utemeljen argument.
Buduci da je historija srbima potvrdila korist od zlocina, oni se uspjesno opiru pokusajima povratka Bosnjaka u tzv.RS. Za njih je historijsko pravilo odvise temeljno na iskustvima srbijanskih gradova gdje je Islamu zatrt svaki trag. Jedino jos crne obrve sumadijskih srba podsjecaju da su tu 500 godina zivjeli i radili Turci, ali to je vec genetski problem, koji se ne da sravniti dinamitom, niti se da deklonirati genocidom nad susjedima.
Nema bosnjacke buducnosti bez bosnjackog pamcenja, nema bosnjackog pamcenja bez suocenja sa stvarnoscu. A nasa stvarnost je da su nase najvece boli ne zaborave.
Nad Bosnjacima je stoljecima, kontinuirano, vrsen zlocin genocida. Indikativno je da su zlocini i po vrsti i po obimu bili veoma slicni, iako su se dogadjali u razlicitim vremenskim periodima. Obzirom na to, neminovno je dobro poznavati historiju, kako bi se u budcnosti pripremili za svaki daljni pokusaj ponavljanja slicnog zlocina.
Svi su narodi uglavnom nacionalno homogenzirani. Bosnjaci su konstantno plaseni nacionalizmom, fundamentalizmom, fanatizmom i sl, a kao vrlinu su im naturali bratstvo i jedinstvo te kult jugoslavenske drzave. Obzirom da nisu bili nacionalno svjesni, Bosnjacima je ostalo samo da se, kad bi opasnost iznenada zaprijetila, probude iz svog nacionalnog sna i ucmalosti. Stoga su, u odsustvu kontinuirane nacionalne svijesti, dozivljavali stradanja, masovna iseljavanja i kontinuirano smanjivanje prostora. Poslije svakog nasrtaja na Bosnjake njihov zivotni prostor je smanjivan, tako da danas zivi na prostorima koji su egzistencionalno zabrinjavajuci.
Urednistvo Radia BiH
Postovano slusaoci, nadamo se da smo nasim historiskim serijalom Sazetak bosnjacke historije iz pera Faruka Bajrica uspjeli djelimicno popuniti ogromnu prazninu u javnom prezentiranju bosnjacke historije. Nasa namjera nije bila pouciti vas, mi smo nastojatili samo da vas potsjetimo. Koliko smo o tome uspjeli prosudite sami...
Ovo je bila emisija naseg historijskog serijala sazetak historije BiH. Zahvaljujemo se autoru i saradnicima, a prije svega vama dragi slusaoci koji ste nam vasom podrskom, pismima, savjetima i zeljama pomogli da nasu zamisao u potpunosti i realizujemo.
HVALA